четвртак, 16. новембар 2017.

Karl Kaucki, Tomas Mor i njegova utopija



" Pomak od nebeske ka zemaljskoj utopiji usledio je u periodu promena i previranja, koji su pratili opšte opadanje u srednjem veku. Njihov prvi izraz bila je Utopija Tomasa Mora, velikog kancelara Henrija VIII.....
U svom putovanju ka Utopiji, Tomas Mor je za sobom ostavio scenu na kojoj su političko nasilje i ekonomske nepravde stvarale prizor čudno sličan našem dobu. Nailazimo na delove u kojima je zaista dovoljno zameniti tek po koje ime, a jezik prilagoditi modernom engleskom, da bismo dobili urednički komentar iz neke radikalne nedeljne revije."

Ovo su reči izvanrednog Lewisa Mumforda izvučene iz njegovog dela " Priča o utopijama" koje najsažetije oslikavaju utisak nakon čitanja Morove Utopije. Tekst koji sledi nije deo Utopije već prikaz češko-nemačkog filozofa i teoretičar marksizma Karl Kauckog iz kog je moguće izvući ne samo sekvence Morove Utopije već i pogled na nju iz ugla marskizma, teorije koja je i sama jedna velika Utopija.





Karl Kaucki
Tomas Mor i njegova utopija


PREDGOVOR PRVOM IZDANJU

Kad sam naumio da prikažem početke socijalizma za „Internacionalnu biblioteku'', mislio sam da ću o Moru  i Minceru moći da pišem skupa u istoj svesci. Međutim, što sam se više udubljivao u studiju o Moru, to me je ona sve više zanosila, i pisac „Utopije” mi se činio sve značajniji i privlačniji. Poslu sam prišao bez ikakvih predubeđenja. Današnji socijalistički pokret neće ništa dobiti time što je ocena o Moru povoljna, niti će šta izgubiti ako je ona loša. Istinsko oduševljenje za tog čoveka, koje se u meni konačno rodilo, treba pripisati celoj njegovoj ličnosti, a ne njegovom teoretskom stavu kao socijaliste. U odnosu na njega nisam nikad zaboravio svoj zadatak kritičara; ako bi, uprkos tome, nekom od čitalaca moje prikazivanje Mora izgledalo suviše jednostrano i povoljno, onda mu mogu samo reči da je ono još uvek hladno u poređenju sa gotovo svim ostalim Morovim biografijama koje nisu uvek pisali partijski prijatelji. Nemoguće je baviti se Morom a ne zavoleti ga.

O Tomasu Moru postoji u Engleskoj obimna literatura, jer je on tamo postao neka vrsta nacionalnog heroja. U Nemačkoj je on, u svojoj suštini, malo poznat, sem među ljudima od struke. Ali su i Englezi dosad u njemu videli samo praktičnog političara i naučnika humanistu; s njegovim socijalizmom nisu znali šta da počnu. Sve mi je to dalo povoda da Mora proučim dublje, i da istorijskom i biografskom momentu dam više mesta nego što sam prvobitno naumio. U tome mi je pomogla okolnost što sam u Britanskom muzeju našao svu literaturu o Moru koja je iole značajna. Nadam se da sam proširenjem ovog svog rada doprineo popunjavanju jedne praznine koja je postojala ne samo u socijalističkoj nego i u istorijskoj literaturi 4  Nemačke.

Ovaj rad, međutim, nije namenjen samo ljudima od struke, već i široj publici. Morao sam pretpostaviti da ta publika ne poznaje istorijsku situaciju koja je rodila Mora, a bez shvatanja te situacije nije ni njega moguće razumeti. Ta je situacija, međutim, bila tako specifična da se nije mogla izloţiti u nekoliko reči, već sam često morao zaći daleko u istoriju srednjeg veka. Tako je nastao uvod koji čini prvi od tri odeljka ovog dela. Meni se taj uvod činio utoliko potrebniji, što moje stanovište prema istoriji nije ono uobičajeno idealističko, već je materijalističko prema Marksovom shvatanju istorije. U ovom radu samo sam retko imao prilike da citiram dela Marksa ili Engelsa. Pojedini citati, takođe, ne bi dovoljno pokazivali šta ja njima dugujem u teoretskom pogledu. Citatima se može pokazati preuzimanje izvesnih činjenica i gledišta jednog autora, ali ne i dokazati pokušaj usvajanja čitavog njegovog metoda istraživanja. Zbog toga na ovom mestu mogu samo reći da, ukoliko mi je uspelo da postavim neka nova gledišta dostojna pažnje, to imam da zahvalim Marksovom shvatanju istorije i njegovom istorijskom metodu. Taj plodni metod koji istraživaču 5  na svakom koraku otvara nove i iznenađujuće vidike, kao i njegova primena na proučavanje jednog čoveka i jednog vanredno zanimljivog doba, učinili su da mi je trud koji sam uložio pri sastavljanju ovog dela bio izvanredno prijatan. Želeo bih da njegov predmet bude i za čitaoce tako privlačan, kao što je bio za autora.


London, avgusta 1887.

Karl KAUCKI


PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU


Prvo izdanje ove knjige već je pre mnogo godina bilo rasprodato a ja nisam stigao da se upoznam s novijom literaturom o Moru, jer su me moji radovi potpuno udaljili od doba reformacije. Tek poslednjeg leta meni se opet ukazala prilika za to i bio sam iznenađen kada sam video da je ta literatura neobično mala i da ne daje povoda ni za kakvu značajniju izmenu. Izuzev dodavanja nekih nebitnih detalja i ponovne redakcije s formalne strane, ništa u ovom izdanju nije izmenjeno. Ja ga mogu predati čitaocu u prijatnom saznanju da se za dve decenije, koliko je prošlo od pisanja moga „Mora”, baš ništa nije pokolebalo ni u rezultatima, ni u metodu kojim su oni postignuti. Moj „Tomas Mor” je bio prvi veći istorijski rad koji je objavio jedan od nemačkih učenika Marksa i Engelsa na temelju materijalističkog shvatanja istorije, koje su razvili naši učitelji. Ovo shvatanje, kome se tada još poklanjalo malo pažnje, postalo je u međuvremenu vladajući metod socijalne demokratije, a preko nje i celog proleterskog mišljenja; u istoj su meri, razume se, porasli i kritički napadi na taj metod i to ne samo iz redova naših protivnika. No sve te kritike i krize nisu ni najmanje omele napredovanje i razvoj materijalističkog shvatanja istorije. Ono (pokazuje svoje plodonosno dejstvo kako u naučnoj literaturi, koja se iz godine u godinu množi na najrazličitijim jezicima i koja nam pruža sve dublji uvid u prošlost i sadašnjicu,7  ako i u sigurnosti i doslednosti koju daje praksi proleterske klasne borbe u svim kulturnim zemljama. A takva dejstva su probni kamen na kome se najpouzdanije proverava jedan metod istraživanja i mišljenja: vi ćete ga prepoznati po njegovim plodovima.

Berlin, marta 1907.

Karl KAUCKI







PRVI DEO

DOBA HUMANIZMA I REFORMACIJE

UVOD

Dve džinovske figure stoje na pragu socijalizma: Tomas Mor i Tomas Mincer, dva čoveka, čiji je glas u svoje vreme ispunjavao čitavu Evropu: jedan od njih — državnik i naučnik koji je zauzeo najviši politički položaj u svojoj otadžbini i čija su dela izazvala divljenje njegovih savremenika; drugi — agitator i organizator, pred čijim su, na brzinu prikupljenim gomilama proletera i seljaka, uzdrhtali nemački kneževi. Obojica međusobno iz osnova različiti u svome gledištu, u metodu i temperamentu, obojica jednaki u svom krajnjem cilju, u komunizmu, jednaki u smelosti i čvrstini ubeđenja, jednaki u krajnjoj sudbini: obojica su umrli na gubilištu. Ponekad pokušavaju da Moru i Minceru ospore slavu da su započeli istoriju socijalizma. Slično omiljenoj pesmi: da je oduvek bilo siromaha i da će ih uvek biti, objašnjavaju takođe da je oduvek bilo socijalista i da će ih uvek biti, razume se, s tim što nikad neće biti bliže svom cilju; za dokaz nam navode niz socijalista starog veka, od Likurga i Pitagore do Platona, braće Graha, Katiline, Hrista, njegovih apostola i učenika. Ne pada nam na pamet da poričemo da se sa razvitkom robne proizvodnje već u starom veku razvijala jedna klasa slobodnih ljudi bez svojine, koju su Rimljani nazivali proleterima. U vezi s tim pojavile su se isto tako već i težnje za ukidanjem ili ublažavanjem nekih socijalnih nejednakosti. Ali je antički proletarijat bio potpuno drukčiji od savremenog. To je već toliko puta dokazano da nemamo potrebe da se u to ovde upuštamo. Dovoljno je utvrditi da se savremeni proletarijat razlikuje od antičkog, kao što se radnik, bez koga se ne može i na kome počiva čitava kultura, razlikuje od odvratne skitnice i gotovana. Takozvani antički „socijalizam” se isto tako razlikuje od savremenog kao što se antički proletarijat razlikuje od savremenog proletarijata. Da bi se dokazala ta razlika, bila bi potrebna posebna rasprava koja bi morala obuhvatiti čitavu antičku istoriju, jer su razne antičke „socijalističke" težnje, koje površno posmatrane izgledaju kao forme izražavanja istog principa, u stvari imale najrazličitije uzroke i služile najrazličitijim tendencijama. Uobičajena istoriografija veruje da je u Rimu Julija Cezara i u Atini Demostena našla isti proletarijat kao i u Parizu Napoleona III ili u Berlinu za vreme male opsade. U stvarnosti, pak, nije čak ni savremeni proletarijat u kratkom razmaku od jedva 400 godina otkad je nastao stalno bio jedan te isti, već je u tom periodu proživeo ogromne promene koje odgovaraju istovremenom ekonomskom razvitku. Današnji proletarijat se u bitnim crtama već pokazuje drukčiji od onoga iz 1848,  15 a kamoli od onoga iz vremena „Utopije”! Kapital se tada nalazio tek na početku svoje ekonomske revolucije; feudalizam je još imao široku moć nad privrednim životom narodnih masa. Nove ideje koje su bile uslovljene novim interesima još su uzimale ruho onog misaonog sveta koji je proizašao iz feudalizma, a taj misaoni svet dejstvovao je i dalje u tradicionalnim iluzijama, iako mu je odgovarajuća materijalna baza već bila uzdrmana iz temelja. Specifičnom karakteru toga vremena morao je da odgovara i tadašnji socijalizam.

Mor je bio čedo svoga doba; on nije mogao da pređe njegove okvire; što je on, međutim, u društvu svoga vremena već video probleme koje je ono tek nosilo u svojoj utrobi, samo je dokaz genijalnosti njegovog uma, a možda delom i njegovog instinkta. Osnove njegovog socijalizma su moderne, ali su zarasle u toliki korov nemodernog da ih je često veoma teško otkriti. U svojim tendencijama Morov socijalizam naravno nigde ne postaje reakcionaran, on je bio daleko od toga da, kao mnogi „socijalreformatori" devetnaestog veka, spas sveta vidi u vraćanju na feudalne prilike. Ali su mu za rešenje problema na koje je nailazio često stajala na raspolaganju samo sredstva feudalnog doba. Biće da se on često vrteo i mučio da takva sredstva prilagodi svojim modernim ciljevima. Zbog toga će onome koji bez daljega pristupi Morovom komunizmu, mnoga njegova izlaganja izgledati nategnuta, čudna i ćudljiva, dok ona u stvari počivaju na temeljitom i dobro promišljenom saznanju potreba i sredstava njegovog vremena. Mor se, kao i svaki socijalist, može razumeti samo kroz njegovo vreme. Ono je, međutim, teže za razumevanje negoli vreme ma kog kasnijeg socijalista, jer se najviše razlikuje od našeg vremena. Razumevanje tog vremena pretpostavlja poznavanje ne samo početaka kapitalizma, nego i kraja feudalizma, a pre svega shvatanje ogromne uloge koju su tada igrali crkva, s jedne, i svetska trgovina, s druge strane. I Mor je bio pod najdubljim uticajem ova dva faktora. Mi bismo mlatili praznu slamu ili se opštim frazama kretali po površini stvari, kada bismo pokušali da nabacimo sliku ličnosti i dela prvog socijalista, ne dajući makar u nekoliko grubih poteza sliku istorijske situacije čiji je produkt bio on sam. To je zadatak prvog odeljka naše rasprave.


Prva glava

POČECI KAPITALIZMA I MODERNE DRŽAVE FEUDALIZAM

„Nauke cvetaju, duhovi se bude, milina je živeti” — uzviknuo je Huten za svoje doba. A bio je u pravu. Za borbeni duh, kakav je bio njegov, bila je milina živeti u stoleću koje je smelo obaralo preživele odnose i nasleđene predrasude, koje je pokrenulo tromi društveni razvitak i odjednom beskrajno proširilo horizont evropskog društva u stoleću koje je stvorilo nove klase, nove ideje i rasplamsalo nove borbe. Huten je kao „vitez duha” imao puno razloga da se raduje svom vremenu. Kao pripadnik riterstva morao ga je, međutim, posmatrati sa manje uživanja. Njegova klasa je tada bila na strani onih koji su propadali: njegova sudbina bila je sudbina njegove klase. Ona je imala samo da bira, ili da propadne ili da se preda i da u službi nekog kneza nađe opstanak koji zemljišni posed više nije obezbeđivao. Borba na život i smrt između feudalizma i nastupajućeg kapitalizma — to je obeležje šesnaestog stoleća. Ono nosi obeležje oba načina proizvodnje i pruža sliku njihove neobične mešavine. Osnovu feudalizma činila je seljačka i zanatska proizvodnja u okviru marke. Marku su po pravilu sačinjavala jedno ili više sela sa zajedničkom svojinom šuma, pašnjaka i voda, a prvobitno i oranica. Unutar te zajednice odvijao se čitav srednjovekovni proces proizvodnje. Zajednički zemljišni posed, kao i oranice i bašte koje su prešle u privatnu svojinu, davali su potrebne životne namirnice, proizvode zemljoradnje, stočarstva, lova i ribolova, i sirovine koje su se prerađivale ili u samoj patrijarhalnoj seljačkoj porodici ili od strane seoskih zanatlija, kao drvo, vuna i dr. I privatna i javna delatnost unutar ove zajednice bila je ograničena na isporuku upotrebnih predmeta za sopstvenu potrošnju, bilo za samog proizvođača ili njegovu porodicu, bilo za marku ili, najzad, pod izvesnim okolnostima, za feudalnog gospodara. Marka je bila privredni organizam koji je po pravilu bio sam sebi potpuno dovoljan i koji sa spoljnim svetom nije imao gotovo nikakve privredne veze. Posledica toga bila je čudna isključivost: ko nije bio pripadnik marke, važio je kao stranac, kao bespravan ili neravnopravan, čak i kad bi se nastanio u toj opštini, sve dok ne bi stekao zemljišni posed koji bi bio priznat kao deo marke. I ceo svet izvan marke smatran je inostranstvom. U glavama pripadnika marke obrazovala se, s jedne strane, aristokratska oholost prema svakom došljaku koji ne bi bio u stanju da stekne zemljišni posed, a, s druge strane, ona lokalna ograničenost, ono sitno gledanje koje ne vidi dalje od crkvene porte, a koje se i danas još može naći u zabačenim i ekonomski zaostalim krajevima. Na tim osnovama počivali su partikularizam i staleško izdvajanje, koji su bili svojstveni feudalnom srednjem veku. Privredno jedinstvo feudalne države bilo je u takvim okolnostima krajnje labavo.

Države su se raspadale brzo, kao što su se i stvarale, čak ni nacionalni jezik nije predstavljao neko značajno sredstvo povezivanja, pošto je privredna izdvojenost marke išla na ruku održavanju i stvaranju dijalekata. Jedina snažna organizacija koja je stajala iznad marki bila je univerzalna katolička crkva sa svojim univerzalnim latinskim jezikom i svojim univerzalnim zemljišnim posedom. Ona je na Zapadu objedinjavala svu tu masu sitnih, samodovoljnih produkcionih organizama. I kao što je bilo labavo jedinstvo države, tako je isto bila mala moć državnog poglavara — kralja. Iz same države kraljevstvo je moglo crpsti samo neznatne snage, ono ih je crpio, kao i svaka druga društvena sila toga vremena, iz svoga zemljišnog poseda. Ukoliko je bio veći zemljišni posed nekog feudalnog gospodara, utoliko je više seljaka bilo u marki, ukoliko mu je više marki u zemlji bilo obavezno na plaćanje feudalne rente, utoliko mu je više životnih namirnica i ličnih usluga svih vrsta stajalo na raspolaganju; utoliko je veći i raskošniji zamak mogao sebi da sazida, i mnogobrojnije zanatlije i umetnike da drži na svome dvoru, koji su proizvodili odeću, pokućstvo, nakit i oružje; utoliko je veća mogla biti njegova oružana pratnja; utoliko šire njegovo gostoprimstvo, utoliko je više vazala mogao da veže uza se davanjem u baštinu zemlje i ljudi. Kralj je najčešće bio najveći a samim tim i najmoćniji zemljoposednik. Njegova moć nije, međutim, bila toliko velika da je mogao potčiniti ostale velike zemljoposednike. Sjedinjeni, oni su gotovo uvek bili nadmoćniji, a najveći među njima i pojedinačno nisu bili protivnici za potcenjivanje. Kralj je morao da bude zadovoljan što ga priznaju kao prvog među ravnima. Njegov je položaj bivao sve jadniji, ukoliko se više razvijala feudalnost, ukoliko su feudalni gospodari podjarmljivanjem slobodnih seljaka sticali veću moć, i ukoliko se usled toga više sužavao broj obveznika i kralj postajao zavisan od vojske ritera. Kraljevska i uopšte kneževska moć počela je ponova da jača tek onda kada su gradovi dovoljno ojačali i bili u stanju da joj pruže čvrstu podršku.

GRADOVI

Osnova srednjovekovne gradske, kao i seoske opštine bila je marka. Podstrek za njeno stvaranje dala je trgovina, naročito sa Italijom. Ona nije nikada sasvim prestala čak ni u vreme najvećih poremećaja posle propasti Rimskog carstva. Doduše, seljacima trgovina skoro nije bila ni potrebna. Oni su ono što im je bilo potrebno proizvodili sami. Spahije, visoko plemstvo i više sveštenstvo tražili su, međutim, proizvode jedne više industrije. Od njih zavisne zanatlije mogli su tu potrebu da zadovolje samo delimično. Oni nisu bili dorasli zadatku da proizvode fine tkanine, nakit i sličnu robu kakvu je slala Italija. Nemački velikaši pribavljali su ta blaga katkad prilikom svojih pohoda na Rim; ali se pored toga ipak razvijala redovna trgovina, koju je u Nemačkoj od desetog veka naročito pothranjivalo dobijanje srebra u Harcu. Eksploatacija rudnika srebra kod Goslara započela je 950. godine.

Na dvorovima svetovnih velikaša i u sedištima biskupa, kao i na izvesnim čvormim tačkama, na primer tamo gde su drumovi iz alpskih prelaza izbijali na Dunav i Rajnu, zatim na zaštićenim pristaništima u unutrašnjosti zemlje koja su još bila dostupna za morske brodove koji ne gaze duboko, kao Pariz i London, ubrzo su se stvorila skladišta robe, koja su, ma kako nam danas izgledala beznačajna, ipak izazivala pohlepu okolnog stanovništva i spoljnih pljačkaša — Normana, Mađara i dr. Nastala je potreba da se ta mesta utvrde. Time je bio udaren temelj pretvaranju sela u grad. Ali je i posle podizanja gradskih zidina, zemljoradnja i proizvodnja za sopstvenu potrošnju uopšte u okviru marke ostala pretežno zanimanje stanovnika utvrđenog mesta. Trgovina je bila suviše neznatna da bi mogla uticati na karakter mesta. Varošani su bili isto tako lokalno ograničeni i isključivi kao i stanovnici sela. Pored starih punopravnih potomaka pripadnika marke, nastala je, međutim, uskoro jedna nova snaga, snaga zanatlija koji su se, po ugledu na marku, organizovali u esnafe.

Zanat prvobitno nije predstavljao robnu proizvodnju. Zanatlija je bio u položaju da služi ili marku ili da bude zavisan od feudalnog gospodara. On nije proizvodio za prodaju, već za potrebe marke ili dvora kome je pripadao. Takvih zavisnih zanatlija bilo je naravno vrlo mnogo u gradovima, naročito ako su ti gradovi bili sedišta biskupa ili kneževa. Druge zanatlije su se doselile čim se razvila trgovina i stvorilo tržište za proizvode industrije. Zanatlija sada nije više bio upućen na to da radi u položaju sluge prema gospodaru, on je mogao da postane slobodan robni proizvođač. Zavisni zanatlije u gradu su pokušali da se otresu svojih obaveza; zavisni zanatlije iz okoline su bežali u grad, kad su mogli i kad je bilo izgleda da ih on zaštiti. Zanatski stalež rastao je brojno i sticao snagu ali je ostao najvećim delom isključen iz marke, a time i iz gradske uprave; to pravo su za sebe zadržali potomci prvobitnih pripadnika marke koji su se iz seoskih komunista pretvorili u ohole patricije. Razgarala se klasna borba između esnafa i patricija, koja se, po pravilu, svršavala punom pobedom prvih. Istovremeno se vodila borba i za samostalnost gradova od vlastelinske ili zemaljske vrhovne vlasti, koja je isto tako često dovodila do nezavisnosti gradova.

U tim borbama sa zemljoposedničkom aristokratijom zanatlije su gajile izvesne simpatije za seljake, koji su težili za smanjenjem svojih feudalnih tereta. Obe klase često su išle ruku pod ruku. Kroz ove borbe u sitnoj buržoaziji se razvijala izvesna demokratska, republikanska crta, ali time nije potpuno savladana isključivost marke, samo je ona došla do izražaja na nešto širem terenu, na terenu esnafa i opštine. Zanatska robna proizvodnja je, razume se, raskinula zatvorenost gradske marke. Zanatlije nisu radili samo za grad, već i za okolno područje i to često u vrlo širokom krugu; oni su radili ne toliko za seljake, koji su nastavili da sami proizvode gotovo sve što im je bilo potrebno, koliko za njihove eksploatatore, za feudalne gospodare koji su izgubili svoje zavisne zanatlije. S druge strane, zanatlije su se snabdevale sirovinama i životnim namirnicama sa sela. Započelo je uzajamno privredno delovanje, ali i suprotnost između grada i sela.

Pored marke kao druga privredna jedinica sve više je istupao grad sa svojim većim ili manjim seoskim područjem. Međusobna podvojenost pojedinih gradova ostala je, međutim, i dalje uprkos povremenih ili trajnih veza izazvanih zajedničkim interesima. Jedinstvo države time nije učvršćivano, ono je pre bilo razarano, jer su bogate i prkosne gradske republike dostigle takvu nezavisnost kakva je za marke bila potpuno nemoguća. One su pored velikih feudalnih gospodara predstavljale novi uzrok državne rascepkanosti. Uz pomoć gradova, vladari su podigli svoju moć u odnosu na plemstvo. Na kraju im je, međutim, zapretila opasnost da budu potpuno uništeni baš od svojih dotadašnjih saveznika. Ova je tendencija, međutim, došla do stvarnog izražaja samo u maloj meri, jer se unutar pojedinih gradova razvila jedna nova revolucionarna snaga, snaga trgovačkog kapitala koja je nastala iz svetske trgovine i koja će gradove pretvoriti u tvrđave snažnog državnog apsolutizma.

Trgovina između Italije i germanskog severa, kao što već znamo, nije nikada sasvim prestala i posle propasti rimskog gospodstva. Ona je zasnovala gradove. Ali dokle god je trgovina bila pretežno na malo, ona nije imala snage da gradovima da svojstven karakter. U gradovima je u početku još uvek preovladavala i određivala njihov karakter zemljoradnja u okviru marke, a kasnije esnafski zanat. U mnogim gradovima bilo je tako sve do u naše stoleće, a kod nekih je još i danas. Ali se niz gradova razvio u velike gradove koji su time postali pioniri novog društvenog uređenja. To su oni gradovi koji su usled naročito povoljnih istorijskih i geografskih okolnosti postali središta prekomorske trgovine, svetske trgovine.

Prekomorska trgovina sa Istokom, naročito sa Carigradom i Egiptom, razvila se u srednjovekovnoj Evropi najpre u Južnoj Italiji, u Amalfi, gde su Grci i Saraceni stupili u dodir s domorocima najpre neprijateljski, a zatim iz interesa. Ma koliko da je Istok bio opao u umetnosti, on je u tehničkom znanju bio ipak daleko ispred Zapada. Tamo su se sačuvale ne samo prastare grane proizvodnje, nego su se pored njih pojavile i nove, kao što je na primer proizvodnja i prerada svile u Grčkoj. Sem toga, seoba islamskih naroda dovela je u mnogo užu vezu zemlje visoke kulture Dalekog istoka, Indiju i Kinu s Egiptom i Sredozemljem, nego što je to bio slučaj za vreme rimske vladavine. Blago koje su donosili trgovci iz Amalfe bilo je, dakle, veliko, a u očima evropskih varvara čak i čarobno i neizmerno. Ubrzo je pohlepa za sticanjem i posedovanjem takvog blaga zahvatila sve vladajuće klase u Evropi. Ta je pohlepa mnogo doprinela pljačkaškim i osvajačkim pohodima na Istok, poznatim pod imenom krstaških ratova; u svim gradovima koji su imali povoljan geografski položaj ona je izazvala i težnju da učestvuju u toj unosnoj trgovini. Najpre u Severnoj Italiji. Vremenom se javlja težnja za kopiranjem industrijskih proizvoda koji su se uvozili, naročito tkanina. Već u dvanaestom veku mogle su se u Palermu naći tkačnce svile u kojima su radili grčki zarobljenici. U četrnaestom veku takve su tkačnice podignute u gradovima Severne Italije. Tamo gde je kopija proizvoda uspela, trgovci su ubrzo našli da je unosnije da uvoze sirovinu koju će im kod kuće prerađivati najamni radnici. Uslov za to bio je da ima slobodnih radnika kojima esnafske obaveze ili feudalni kuluk neće smetati da rade za njih i koji neće posedovati sredstva za proizvodnju koja bi im omogućila da svoju slobodu iskoriste i rade za sebe same; takvih slobodnih radnika koji će biti prinuđeni da prodaju svoju radnu snagu. Tako su u mnogim slučajevima nastali počeci manufakture, a time i osnovi kapitalističkog načina proizvodnje.


Početkom šesnaestog stoleća, u Morovo vreme, ovi počeci su još neznatni. Industrija je još pretežno u rukama esnafskog zanata. Kapital se javlja uglavnom još u formi trgovačkog kapitala, ali i u toj formi on već vrši razoran uticaj na feudalni način proizvodnje. Ukoliko se više razvijala robna razmena, utoliko je novac dobijao veću moć. Novac je predstavljao onu robu koju je svako tražio i primao, za koju se moglo dobiti sve što je nudio feudalni način proizvodnje: lične usluge, dom i baština, jelo i piće, kao i bezbroj predmeta koji se kod kuće u porodici nisu mogli proizvoditi, čije je posedovanje sve više postajalo potreba, a do kojih se nije moglo doći bez novca. Klase koje su sticale novac, proizvodile robu ili trgovale robom sticale su sve veći uticaj. Tako je esnafskog majstora, koji je usled zakonom ograničenog broja svojih kalfi mogao da dospe samo do skromnog imetka, ubrzo prestigao trgovac čija je žeđ za profitom bila bezgranična, čiji je kapital bio u stanju da se neograničeno proširuje i, što za njega nije bilo najneugodnije, čija je trgovačka dobit bila ogromna.

Trgovački kapital jeste revolucionarna ekonomska sila četrnaestog, petnaestog i šesnaestog stoleća. On u društvo unosi životne promene i budi nova shvatanja. U srednjem veku nailazimo, s jedne strane, na bornirani partikularizam i lokalizam, a, s druge strane, na kosmopolitizam koji je obuhvatao čitavo područje zapadnog hrišćanstva. Nacionalno osećanje bilo je, naprotiv, vrlo slabo. Trgovac se ne može ograničiti na malo područje po primeru seljaka ili zanatlije. Njemu po mogućstvu treba da bude otvoren ceo svet. On teži sve dalje, gleda da osvoji sve nova i nova tržišta. Nasuprot esnafskom građaninu koji za života često nije napuštao okolinu svoga grada, vidimo trgovca koji neumorno hrli u nepoznate predele. On prekoračuje granice Evrope i započinje epohu otkrića, koja dostiže vrhunac u otkriću pomorskog puta za Indiju i u otkriću Amerike, i koja, strogo uzev, traje još i danas. I danas još trgovac a ne naučni istraživač jeste pokretačka snaga većine istraživačkih putovanja. Marko Polo iz Venecije dospeo je u Kinu već u trinaestom veku. Već deset godina posle njega neki hrabri Đenovljani su pokušavali da stignu u Indiju pomorskim putem oko Afrike. Takav poduhvat je uspeo tek dvesta godina kasnije.

Za ekonomski razvitak bilo je od većeg značaja uspostavljanje direktne pomorske veze iz Italije za Englesku i Holandiju, što je krajem trinaestog stoleća pošlo za rukom Đenovijanima i Mlečićima. To je neobično ubrzalo razvitak kapitalizma u tim severozapadnim zemljama. Na mesto privezanosti za rodnu grudu, trgovina je rodila kosmopolitizam koji se dobro osećao svuda gde se moglo nešto zaraditi. Istovremeno ona je univerzalnosti crkve suprotstavila nacionalnost. Svetska trgovina proširila je vidokrug zapadnih naroda daleko izvan područja katoličke crkve a istovremeno ga je suzila na područje sopstvene nacije. To zvuči paradoksalno, ali se može lako objasniti. Među sitnim samodovoljnim zajednicama srednjeg veka bilo je malo ili nikakvih ekonomskih suprotnosti. Bilo je suprotnosti unutar zajednice, ali je ona prema spoljnjem svetu, dogod je on nije uznemiravao, bila prilično ravnodušna. Za veletrgovca, međutim, nije svejedno kakvu ulogu u inostranstvu igra zajednica kojoj on pripada. Trgovački profit proizlazi iz toga da se što jeftinije kupi a što skuplje proda. Profit mnogo zavisi od toga u kakvom odnosu snaga stoje kupac i prodavač. Naravno da je profit najveći ako se neko nađe u povoljnom položaju da sopstveniku oduzme robu bez ikakve naknade. U stvari trgovina je u svojim počecima vrlo često značila isto što i gusarenje. To nam pokazuju i Homerove pesme. Mi ćemo u trećem poglavlju ove knjige videti da je i u Engleskoj šesnaestog stoleća gusarenje bilo omiljena forma „prvobitne akumulacije” kapitala i da je zbog toga uživalo državnu potporu. S trgovinom nastaje međutim i konkurencija kako u redovima kupaca tako i među prodavcima. Na spoljnom tržištu ove se suprotnosti pretvaraju u nacionalne suprotnosti. Tako se na primer suprotnost interesa između đenovskih kupaca i grčkih prodavača u Carigradu pretvorila u nacionalnu suprotnost. S druge strane, i sukob interesa između đenovskih i mletačkih trgovaca na istom tržištu isto se tako pretvorio u nacionalnu suprotnost, što je Đenova bila moćnija od Mletaka i grčke države, to je mogla da očekuje veće trgovačke privilegije u Carigradu. Što je veća i moćnija otadžbina i nacija, to je veći i profit. I danas još šovinizam nije nigde veći nego među trgovcima u inostranstvu. I danas još valja angažovati „čast nacije” ako neko sprečava „nacionalnog” trgovca u inostranstvu da šamara tamošnje ljude. Tako se razvitkom svetske trgovine razvio snažan ekonomski interes koji je učvrstio i konsolidovao dotadašnji labavi sastav država, ali je to doprinelo i njihovom međusobnom izdvajanju i time cepanju hrišćanskog sveta u više oštro izdvojenih nacija.

Unutrašnja trgovina je, posle nastanka svetske trgovine, isto tako doprinela jačanju nacionalnih država. Prirodno je što trgovina teži da se koncentriše u izvesnim čvornim tačkama u kojima se stiču putevi nekog šireg područja. U njima se sakuplja roba iz inostranstva da bi iz tih središta široko razgranatom mrežom puteva bila rasturena po celoj zemlji. U istim čvorištima skuplja se i roba iz unutrašnjosti da bi odatle pošla u inostranstvo. Celo područje takvog mesta sa stovarištima postaje privredni organizam čija je povezanost utoliko tešnja i čija je zavisnost od središta utoliko veća, ukoliko se više razvija robna proizvodnja i potiskuje proizvodnja za sopstvenu potrošnju. Iz svih krajeva područja kojim dominira to središte ljudi hrle u njega — jedni da bi tu ostali, drugi da se po obavljenim poslovima opet vrate kući. Središte raste i postaje veliki grad u kome se koncentriše ne samo privredni, nego i od njega zavisni duhovni život zemlje kojom taj grad dominira. Jezik grada postaje jezik trgovaca i obrazovanih ljudi. Taj jezik počinje da potiskuje latinski i postaje književni jezik. On počinje da potiskuje i seljačke dijalekte: stvara se nacionalni jezik.

Državna uprava se prilagođava ekonomskoj organizaciji. Ona se centralizuje i centralna politička vlast bira svoje sedište u središtu privrednog života koje postaje glavni grad zemlje, vladajući ne samo ekonomski nego i politički. Tako je ekonomski razvitak doveo do moderne nacionalne države s jedinstvenim jezikom, centralizovanom upravom i glavnim gradom. Ovaj razvitak često još ni danas nije završen; on je bio više puta narušavan, ali se njegov pravac u zemljama zapadne Evrope mogao jasno raspoznati već krajem petnaestog i početkom šesnaestog veka upravo zbog toga što je feudalizam tada još jako uticao na ekonomski život, a, blagodareći tradiciji, u još većoj meri na forme duhovnog života. Ono što se nekoliko pokolenja kasnije podrazumevalo samo po sebi, moralo je tada još da dokazuje svoje „pravo na opstanak"; isto tako se morala dokazivati i trošnost staroga koje se zadržalo. Novi ekonomski, politički i duhovni pravac morao je sebi da krči put kroz postojeće stanje; on je morao da nastupa polemički i stoga je često morao da naznači svoj cilj oštrije nego u narednim stolećima.


Očigledno je da je gore izloženi proces razvitka morao ići naruku monarhiji, ili bolje rečeno, u prilog sili vladara uopšte, svuda gde je on uspeo da sačuva neki ostatak snage. Bilo je prirodno što se nova centralna politička vlast kristalisala oko ličnosti vladara, jer je on predstavljao vrh centralizovane uprave i vojske. Njegovi interesi i interesi trgovine bili su istovetni. Trgovini su bili potrebni pouzdan vojskovođa i jaka vojska koja je saobrazna karakteru ekonomske sile, čijim je interesima služila, iznajmljivana za novac, najamnička vojska, nasuprot pratiocima i obveznicima feudalnog zemljoposeda. Trgovini je vojska bila potrebna za odbranu njenih interesa spolja i unutar zemlje: za podjarmljivanje nacija koje su konkurisale, za osvajanje tržišta, za rušenje ograničenja koja su slobodnoj trgovini u državi predstavljale male zajednice, za upravljanje drumskom policijom protiv malih i velikih feudalnih gospodara koji su drsko i ne samo teoretski osporavali ono pravo svojine koje je proklamovala trgovina. S porastom međunarodnog prometa množili su se i povodi za trvenja među nacijama. Trgovački ratovi bili su sve češći i sve žešći. A svaki rat je povećavao vlast gospodara zemlje i činio je sve apsolutnijom. Tamo gde nije bilo legitimnog vladaoca, to jest nasledne dinastije kojoj bi takav razvitak mogao da ide naruku, apsolutne vlasti bi se dočepao vođa najamničkih četa koje su državama bile potrebne. To se događalo u raznim republikama Severne Italije.

Nova država nije, međutim, imala potrebu za vladaocem samo kao vrhovnim vojnim zapovednikom. On joj je bio potreban i kao šef državne uprave. Feudalni, partikularistički upravni aparat se rušio, a novi centralistički upravni mehanizam, birokratija, bio je tek u začetku. Politički centralizam je za robnu proizvodnju sa razvijenom trgovinom na pragu kapitalističkog načina proizvodnje bio ekonomska nužnost. On je potpomagao ekonomsku centralizaciju, kao što je obratno bio i sam njome uslovljen i potpomognut. U svojim počecima je morao imati na čelu ličnost koja bi bila dovoljno moćna da održi jedinstvo uprave nasuprot divergentnim elementima, naročito plemstvu. Tu moć je imao samo zapovednik vojske. Sjedinjenje svih sredstava vlasti vojnog i administrativnog aparata u jednoj ruci, ili, drugim rečima, vladarski apsolutizam bio je ekonomska nužnost za doba reformacije i još mnogo kasnije. Mi to naročito podvlačimo, jer bi nam mnogi postupci i dela Mora izgledali potpuno nerazumljivi, pa s modernog stanovišta i besmisleni, ako bismo ovo izgubili iz vida. Preduzeti ma šta u državi mimo vladara ili čak protiv njega, to je tada izgledalo a često je i bilo beznadežno. Što god je u zemlji imalo da se desi, moralo je prethodno da dobije sankciju vladaoca. Jačanje apsolutizma služilo je interesima kapitala, u ono vreme pre svega interesima trgovine i krupnih finansijera. Interesi kapitala i vladaoca ne samo da su postajali u izvesnom stepenu sve identičniji nego je i vladalac sve više zavisio od kapitala. Što se više razvijala svetska trgovina, to je moć vladalaca sve manje počivala na njihovom zemljišnom posedu. Temelj njihove moći sve više je bio novac. Njihova veličina počivala je uglavnom na njihovoj vojsci i na njihovom dvorskom životu. I jedno i drugo je koštalo mnogo novaca. Na mesto feudalnog načina ratovanja došao je novi, nadmoćniji način koji su razvili bogati gradovi.

Nedisciplinovanim grupama ritera gradovi su suprotstavili ne samo čvrsto disciplinovanu pešadiju, nego su u svoju službu uveli i dostignuća nove tehnike i svojom artiljerijom postali strah i trepet za ritere. Time je rat postao stvar novca. Luksuz rata mogao je sebi da dozvoli samo onaj ko je imao dovoljno novaca da vrbuje najamnike i strelce i drži velike zalihe oružja. Tome se pridružila skupoća dvorskog života. Interesi kako trgovine tako i vladaoca tražili su da se skrši prkos feudalnog plemstva, ali oni nisu tražili njegovo uništenje, nego samo njegovo prilagođavanje novim prilikama. Plemstvo nije trebalo dalje da ostane u svojim zamkovima, hraneći mnogobrojne nekorisne pratnje, pa čak i opasne za monarhiju i trgovinu. Plemstvo je trebalo da dođe na dvor vladaoca, pod njegov nadzor, u njegovu službu; umesto da svoje prihode troši na izdržavanje sopstvene vojske, ono je trebalo da ih proćerda na dvorski luksuz, ono je trebalo da ih utroši na kupovinu baš one robe na čijoj prodaji su počivali svetska trgovina i profiti trgovaca. Jedan engleski parlamentarni akt iz 1512, kojim je regulisana carina na zlatne i srebrne tkanine, zlatni brokat, somot, damast, atlas, taft, i druge tkanine izrađene od svile i zlata, pominje, između ostalog, da često jedan brod donese u Englesku 3.000 do 4.000 komada takvih tkanina. Tako je dvorski luksuz plemstva podjednako unapređivao i trgovinu i monarhiju: povećavao je profite i finansijski slabio plemstvo, činio ga zavisnim od novčanih davanja kralja i kredita trgovaca i potčinjavao ga i kralju i trgovcima. Trgovci i kralj su u to vreme svim sredstvima, a pre svega svojim sopstvenim primerom, potpomagali širenje luksuza. Svim sredstvima su plemstvo povlačili iz zamkova na dvor: po mogućstvu počastima i primamljivanjima koja su, u poređenju s prostom silom, predstavljala rafiniranu raznovrsnost, a po potrebi i silom.

Koliko je, međutim, dvor svojim sopstvenim primerom podsticao plemstvo na širenje luksuza, toliko je i, obratno, plemstvo podsticalo kralja. Početkom šesnaestog veka nije bilo moguće da se kao danas imanje uloži u državne hartije od vrednosti ili u akcije. Dokoni bogataši, koji nisu hteli da se bave trgovinom, zakupom ili manufakturom, dakle, pre svega, visoko plemstvo, rado su svoja akumulirana bogatstva ulagali u plemenite metale i drago kamenje, u predmete koji su imali trajnu vrednost i koji su svuda mogli naći kupca, šta su mogli da rade s tim blagom — da ga zatvore u svoje škrinje? Zlato i drago kamenje predstavljali su tada moć kakvu je ranije predstavljala mnogobrojna pratnja. Tu moć oni nisu hteli samo da poseduju već i da je pokažu; to je bilo najbolje sredstvo da se stekne uticaj, da se jedni prinude na poštovanje i potčinjenost, a drugi na predusretljivost i pažnju. Kao što je u srednjem veku vlastelin svoj prihod trošio na izdržavanje mnogobrojne pratnje, tako ga i sada troši na sticanje dragocenosti, i kao što se nekada, da bi imponovao, u svečanim prilikama pojavljivao sa čitavom svojom pratnjom, tako bi i sada počeo da se pojavljuje nakinđuren svim tim dragocenostima. Lako je shvatiti da su mnogi od njih, da bi blistali, bili pobuđeni da izlože bogatstvo koje je bilo samo pozajmljeno. Kralj nije smeo zaostati za svojim dvoranima; on je nadmoć svoje sile morao da pokaže i kroz nadmoć svoga sjaja. Tako su se plemstvo i dvor uzajamno nadmetali u sve većoj raskoši. Otuda je raskošan dvorski život, počev od petnaestog veka, sve više spadao u potrebe vladavine, i svaki je vladalac mislio da se bez njega ne može.

Tako se razvio sumanut luksuz koji je gutao ogromne svote novca. Prihodi s kraljevskih feudalnih poseda ni izdaleka nisu bili dovoljni da pokriju sve te rashode. Počelo je ubiranje novčanih dažbina; ali najveći deo prihoda vladaoci su imali da uberu od bogatih gradova s kojima se tada nije moglo šaliti. Stoga su kraljevi počeli sebi da osiguravaju pristanak gradova na dažbine koje su nameravali da im nametnu; pozvali su gradove da kao treći stalež pošalju svoje predstavnike, koji će pored ostala dva staleža, plemstva i sveštenstva, zajedno s kraljem utanačiti visinu poreze. Gradovi, koji su bili dovoljno moćni, na takav porez bi pristali samo pod izvesnim uslovima. Pod naročito povoljnim okolnostima u Engleskoj — naročito usled saradnje manjih zemljoposedni- ka i građanstva — iz toga se razvila zakonodavna vlast parlamenta. Novčana davanja su, međutim, retko bila dovoljna: da popune prazninu koju su u blagajni vladara stvarali -stalni ratovi i bezgranično dvorsko rasipništvo. Iako je narod bio teško pritisnut porezima, vladaoci su bili u večitim novčanim neprilikama. Iz tog neprijatnog škripca najuslužnije su ih izvlačili bogati veletrgovci i bankari, razume se ne badava, već najčešće uz zalogu jednog dela državnih prihoda. Tako su počeli državni dugovi, države i njihovi poglavari postali su dužnici kapitala, oni su imali da služe njegovim interesima. „Najveća je zabluda da je tek Viljam III u Engleskoj uveo postupak da se državne potrebe pokrivaju zajmom. Od vajkada su sve engleske vlade imale običaj da se zadužuju. Građanska revolucija uvela je samo običaj da se ti dugovi pošteno vraćaju.” (Macauley, „Geschich- te von England”. Nemački prevod od Lemkea. 1. knjiga, str. 211.)

Moć apsolutizma nad narodom je rasla. Ona je rasla nad seljacima i zanatlijama, nad plemstvom i klerom. Ali su kroz apsolutizam nad svima zavladali pogledi i interesi veletrgovaca, bankara i špekulanata zemljom. Još i danas masa buržoazije smatra da je državni poglavar u svojstvu monarha potreban i neophodan i da se radi samo o tome da se on potčini interesima građanstva. Borba osamnaestog veka, koja je dovela do velike revolucije, vodila se uglavnom oko toga da li monarhija treba da bude oruđe plemstva i sveštenstva ili oruđe trećeg staleţa. Ideolozi buržoazije su svakako znali za seljačku ili aristokratsku republiku, ali je retko kome od njih pala na pamet buržoaska republika. Filozofi „prosvećenosti” uglavnom su se okupljali oko „prosvećenog" despotizma, to jest oko onog despotizma koji će raditi u njihovom duhu. Buržoasku repulbliku naturila je Francuzima tek snaga činjenica; ta monarhija bez kralja pomirila se s buržoaskim odnosima tek onda kad je mehanizam centralizovane vojske i birokratije bio potpuno uspostavljen i uhodan.

Druga glava

ZEMLJIŠNI POSED FEUDALNA I KAPITALISTIČKA GLAD ZA ZEMLJOM

Robna proizvodnja i razmena su stvarale ne samo nove klase s novim interesima i novim pogledima, nego su na odgovarajući način menjale i zatečene. Nove potrebe koje su one izazvale, prešle su iz gradova u unutrašnjost i izazvale i tu, kao i tamo, potrebu i pohlepu za zlatom i srebrom, tim robama za koje se može kupiti sve. Time je nastala i nužnost da se feudalizam prilagodi novim produkcionim uslovima, da se od zemljišnog poseda načini izvor novca; poljoprivreda je morala preći na robnu proizvodnju; seljak je mogao nastaviti da proizvodi za sopstvenu potrošnju, ali je pored toga morao da proizvede i višak koji će kao robu izneti na tržište. To tržište pružao je grad. Njemu su bile potrebne ne samo namirnice, već i sirovine u sve većim količinama, ne samo žito, meso, sir i buter, nego i vuna, lan, koža, drvo itd. Time je seljaku pod izvesnim uslovima bilo omogućeno da postane robni proizvođač. Poljoprivreda je postajala izvor novca, a gde je to bio slučaj, seljak je i mogao i bio zainteresovan da lične usluge i davanja u naturi, na koja je prema feudalnom gospodaru bio obavezan, pretvori u novčane dažbine. Pod naročito po3 Tomas Mor voljnim okolnostima on je čak mogao i potpuno da se oslobodi feudalnog ropstva. Feudalni gospodari su isto kao i seljaci težili za tim da feudalna davanja pretvore u novčane dažbine. Za seljaka to pretvaranje bilo je probitačno samo pod izvesnim, naročito povoljnim okolnostima. Ono je za njega bilo ubitačno ako poljoprivredna robna proizvodnja nije bila dovoljno razvijena. Za engleske seljake novčane dažbine su svakako bile sredstvo slabljenja feudalnih stega, za masu nemačkih seljaka, međutim, one su postale bič koji ih je gonio u očajanje i upropašćavao, ne donoseći feudalnim gospodarima osetne koristi. Međutim, engleski seljaci se nisu dugo radovali svome povoljnom položaju. Robna proizvodnja dala je i samom zemljištu karakter robe i time vrednost koja nije bila određena brojem stanovnika koje je ono ishranjivalo, nego viškom koji je isporučivalo. Što je bio manji broj onih koji su ga obrađivali u poređenju s prinosom i što je skromniji bio njihov standard života, to je zamašniji bio višak, to je veća bila vrednost zemlje. Zbog toga mi u celoj zapadnoj Evropi vidimo krajem srednjeg veka i na početku novog veka dve karakteristične pojave: nastaje glad za zemljom i to naročito za takvom zemljom koja za svoju obradu ne zahteva mnogo ruku, to jest za šumama i pašnjacima, na primer. A uporedo s tim nastaje težnja da se poljoprivredno stanovništvo što više proredi, bilo što će se kulture koje traže mnogo ruku zameniti drugim koje traže manje ruku, bilo što će se povećati radni teret pojedinog zemljoradnika, tako, na primer, da sada dvojica urade ono što su do tada radila trojica tako da treći postane suvišan.

I feudalno doba je poznavalo glad za zemljom, koja je isto tako bila pohlepna kao i glad novog doba, ali je ona bila sasvim drugog karaktera. Stari feudalni gospodari žudeli su za zemljom sa seljacima, novi gospodari želeli su zemlju bez seljaka. Feudalno plemstvo nije tražilo samo zemlju već zemlju i ljude. Što je gušće bila naseljena njegova zemlja i imanje, to je veći bio broj onih koji su bili obavezni na plaćanje dažbina i na kuluk, to je veća bila oružana pratnja koju je moglo da izdržava. Težnja srednjove- kovnog plemstva nije išla za tim da seljake rastera, već da ih veže za zemlju i da privuče što više novih naseljenika. Drukčije je radilo novo plemstvo. Pošto globljenje seljaka nije donosilo dosta novaca, novo plemstvo je bilo prinuđeno da samo pređe na robnu proizvodnju, da uređuje sopstvena poljoprivredna gazdinstva — u Engleskoj su ta gazdinstva ubrzo predata kapitalističkim zakupcima — za sve to bio je potreban deo seljačke zemlje, ali ne i njeni sopstvenici. Postojao je puni interes da se oni najure. Kao što je već pomenuto, uz to su još i šume i pašnjaci stekli vrednost. Feudalni gospodari počeli su sada da prisvajaju kao privatnu svojinu opštinske pašnjake i šume i da zabranjuju seljacima njihovo korišćenje. Od opštinskih pašnjaka zavisilo je, međutim, održavanje seljačke stoke; goveda su opet za njega bila korisna ne samo zbog prinosa mleka, mesa i kože, već su mu za zemljoradnju bila upravo neophodna kao tegleća stoka i proizvođač đubriva. Šume su za seljaka bile važne zbog lova i korišćenja drveta i prostirke za stoku kao i za ispašu svinja.

S opštinskim šumama i pašnjacima seljaku su, dakle, bila oduzeta važna sredstva proizvodnje; istovremeno su ga, kao što je već rečeno, upropašćavala novčana davanja. Nije čudo što su seljaci jedan za drugim propadali i bili proterani sa svoga ognjišta ne od „Jevreja”, nego od strane hrišćanskogermanskog plemstva. Gde ekonomski proces likvidacije seljaštva nije napredovao toliko brzo koliko je to odgovaralo interesima zemljoposednika, ovaj bi posegao za parnicama na osnovu seljacima nepoznatog rimskog prava, koje je sada zemljoposednicima vrlo dobro odgovaralo, ili za direktnom fizičkom silom bez ikakvog objašnjenja. Posledica takvog razvitka bila je masovna proletarizacija seoskog stanovništva. Umnožavanju proletarijata doprinelo je i ukidanje manastira, o čemu će još biti reči u vezi s drugim pitanjima, kao i raspuštanje oružanih pratnji. Dogod za poljoprivredne proizvode nije bilo tržišta, zemljoposednici nisu znali šta drugo da rade s masom namirnica koje su im isporučivali njihovi kmetovi, osim da ih potroše. A pošto, i pored dobrih stomaka, nisu bili u stanju da to postignu sami, oni su pozivali druge da im pomognu; dobre prijatelje, ritere lutalice, za rat opremljene momke koji su zavisili od njih, činili njihovu pratnju i pribavljali im ugled i moć. Kažu da je grof od Varvika svakodnevno u svojim zamkovima hranio 30 000 ljudi. Zato je i bio dovoljno moćan da skida i postavlja kraljeve. On je bio „ustoličitelj”. Sve se to izmenile kad se zemljoposednicima pružila mogućnost da višak poljoprivrednih proizvoda, koje nisu mogli da potroše, prodaju i da za njih u zamenu dobiju nešto što je u novim prilikama donosilo više moći i ugleda nego pratnja, naime novac.

U isto vreme porasla je i moć. vladaoca, a time i moć policije. Unutrašnje razmirice bile su sve ređe i pratnje zbog toga sve izlišnije. Njihovim gospodarima one su počele da liče na bande nekorisnih proždrljivaca koje je po mogućstvu trebalo skinuti s vrata. Vladari su ubrzavali raspuštanje pratnji, iznuđujući ga često i lukavstvom ako je pratnja još predstavljala moć koja je mogla da postane opasna. Raspuštanje pratnji, proterivanje seljaka i zatvaranje manastira posle reformacije stvorili su ubrzo ogromnu masu proletera.

PROLETARIJAT

Prodrevši u Rimsko carstvo, germanska plemena su usvojila ne samo rimski način proizvodnje, nego i mogućnost osiromašenja. Već u doba Merovinga mogli su se među prosjacima pred crkvama naći i takvi koji su nosili franačka prezimena. (Paul Roth, „Geschichte des Benefiziahvesens von den altesten Zeit bis ins zehnte Jahrhundert". Erlangen 1850, str. 185.) 

Briga za sirotinju bila je kroz ceo srednji vek jedna od najvažnijih funkcija crkve. Pa ipak je siromaštvo bilo samo pojedinačna pojava. Znao je srednji vek i za bedu masa, ali je ona po pravilu bila posledica spoljnog neprijatelja ili prirode, pljačkaških pohoda Mađara ili Normana, nerodice itd. Beda je tada više ili manje zahvatala ceo narod i bila prolazne prirode. Tek početkom novog doba ponovo nastaje proletarijat kao posebna, mnogobrojna društvena klasa, kao trajna institucija kao što je to bilo pri kraju Rimske republike i u doba carstva.

Novonastali proletarijat se, međutim, bitno razlikovao od antičkog. Novi proletarijat nije zatekao nižu klasu od čije bi direktne ili indirektne eksploatacije mogao da živi, nije zatekao robove niti bespravne provincijale. Moderni proletarijat u vreme svog nastajanja nije posedovao ni neka suverena prava iz čije bi prodaje mogao da izvuče korist, kao što je to mogao plebs starog Rima. Modemi proletarijat nije nastao kao šljam vladajućih, eksploatatorskih klasa, već se obrazovao raspadanjem potlačenih, eksploatisanih klasa. Prvi put u svetskoj istoriji mi u petnaestom veku vidimo nastajanje klase slobodnih proletera kao najniže društvene klase, čiji interesi nisu tražili da se klasna vladavina, koju je zatekla, zameni nekom drugom, nego da se ukine uopšte svaka klasna vladavina. Razume se da niko, a najmanje sam proletarijat u vreme svog nastajanja, nije ni slutio veliku svetskoistorijsku ulogu koja mu je pala u deo. Drukčije nije ni moglo biti. Da su proleteri bili najniža društvena klasa to im je, razume se, bilo i te kako jasno. Oni nisu imali ništa svoga sem sopstvene radne snage i nisu imali drugog izbora sem: ili da je prodaju ili da umru od gladi.

S pojavom ove nove robe odmah su se našli i njeni novi kupci: vojskovođe i trgovci. Njima su proleteri bili potrebni za najamničke vojske i za manufakture. Proletar izaći ja masa, koja je nastala na gore izloženi način, bila je važna kako za razvoj ratne veštine tako i za razvoj industrije. Ali u tim dvema granama ljudske delatnosti nisu mogli ni izdaleka naći mesta svi ti oslobođeni ljudi. Kapitalističke manufakture su tražile prvenstveno vešte radnike, a njih je malo bilo među proteranim seljacima, vojnicima i kaluđerima. Tačno je da je i zanatstvo već bilo počelo da izbacuje proletere — esnafski majstori žalili su se već tada na konkurenciju trgovaca, koji su uvozili stranu robu i proizvodili predmete domaće industrije u manufakturama van esnafskih pravila — ali je zanatstvo u celini još stajalo na čvrstim nogama. Nije onda čudo da su kapitalisti kukali zbog nestašice radne snage, dok su unaokolo lutale hiljade nezaposlenih. Za rat su bile potrebne velike mase ljudi; baš na izmaku srednjeg veka rat je postao veština koja se morala učiti, a seljaci su, u velikoj većini, bili odviknuti od baratanja oružjem. Nije svak mogao da postane vojnik, a ko je to i postao, taj je ostao vojnik i bio je nesposoban za neko drugo zanimanje. Stajaće vojske bile su, međutim, u petnaestom i šesnaestom veku još vrlo male, većina vojnika je po završetku rata otpuštana. Nesposobni za ma kakav mirnodopski rad, raspušteni i podivljali, ti otpušteni najamnici izazivali su strah i trepet; niko s njima nije hteo da ima posla. Beda i očajanje su ih lako navodili na to da u malome nastave za sebe ono što su pod svojim kondotijerima1 u velikom radili za druge. Postali bi razbojnici. Napadali su, prirodno, najčešće na seljaka koji je bio najslabiji.



I sami rezultat proletarizacije masa, oni su sa svoje strane postali sredstvo koje je ubrzavalo tu proletarizaciju. To važi i za tadašnje ratove. Proletarizacija seljaka uzela je u Nemačkoj velike razmere posle seljačkih ratova, dok je razvitak kapitalističke industrije i kolonijalne politike bio ometan promenom puteva svetskog saobraćaja. Proletarijat, dakle, nije našao odušku u industriji i kolonijama, koja ga je u drugim zemljama bar delimično apsorbovala, pa je u potpunosti morao da se baci na rat i pljačku. Nama se čini da je to jedan od važnih uzroka za trajanje tridesetogodišnjeg rata. Taj rat bio je moguć zbog mase proletera koju su davale najamničke trupe. Sam rat stvarao je novu bedu seljaka, nove proletere i time nove najamnike. Zaraćene strane iscrple su rezervoar vojnika tek onda kada je seljak bio gotovo potpuno nestao. Tada, naravno, nije bilo više ni vojnika. Beda je one nezaposlene koji nisu bili -vični oružju terala da traže sažaljenje i samilost imućnih. Skitnice i mangupi postali su prava napast, a od razbojnika i lopova su svi putevi postali nesigurni. Uzalud se pokušavalo sa suzbijanjem ovih pojava najgroznijim krvavim zakonodavstvom. Time se nije mogla stvoriti mogućnost zapošljavanja, niti sprečiti proletarizacija seljaka. Uzaludni su bili i svi pokušaji da se sitni seljak zaštiti od veleposednika. Masovna beda i masovna divljanja rasli su uprkos svim zakonima i ukazima, uprkos vešalima i mučenjima.

KMETSTVO I ROBNA PROIZVODNJA


Sudbina seljaka koji su mogli da ostanu na svojim posedima nije bila mnogo bolja od sudbine njihove proterane braće. U nekim krajevima, naročito u Engleskoj, seljaka je potpuno nestalo. Njega je zamenio kapitalistički zakupac koji je gazdovao pomoću najamnih radnika, kojih je otada bilo dovoljno. Gde seljaci nisu bili zamenjeni nadničarima, oni su bili prinuđeni da se spuste na njihov nivo. U srednjem veku feudalnom gospodaru su njegovi seljaci bili potrebni. Šta više seljaka to više moći. Kada su gradovi dovoljno ojačali da su mogli da pruže zaštitu odbeglim seljacima i kada su i krstaški ratovi digli sa sela masu naroda kome je dojadilo feudalno ropstvo i kada je zbog toga nastupilo opšte smanjenje seoskog stanovništva, feudalni gospodari bili su prinuđeni da daju povoljnije uslove da bi zadržali svoje ljude i privukli nove. To je dovelo do poboljšanja položaja seljaka u trinaestom stoleću. Od četrnaestog stoleća seljak feudalcu postaje sve više izlišan i time se njegov položaj vidno pogoršavao. Ne bi ga proterali samo onda kada je trebalo uštedeti troškove najamnog radnika. Posedi seljaka se odrezuju da bi se proširile granice veleposeda, i često mu se ostavlja samo koliba i nešto bašte. Kuluk se, razume se, ne smanjuje. On se, naprotiv, beskonačno produžava. Proizvodnja za sopstvenu potrošnju ima izvesnu granicu, a to su potrebe onih koje treba snabdeti. To je slučaj i tamo gde ona počiva na prinudnom radu. Robnoj proizvodnji s prinudnim radom, naprotiv, svojstvena je ona ista bezgranična trka za profitom kao i kapitalizmu: novaca nikada dovoljno. Ona čak nema ni ono ograničenje kapitalizma koje se ponekad oseća, a to je snaga otpora slobodnog radnika. Zbog toga je robna proizvodnja zasnovana na prinudnom radu najodvratniji oblik eksploatacije. Istočno patrijarhalno ropstvo je prava idila u poređenju s ropstvom koje je još pre nekoliko decenija vladalo na plantažama šećera i pamuka u južnim državama SAD. Isto je tako feudalno ropstvo bilo nesravnjivo blaže od onoga koje je izraslo iz razvitka robne proizvodnje.

Kapitalistički način proizvodnje u gradovima ponekad je potpomagao kmetstvo. Kapitalizam je za svoj razvoj tražio masovni dovoz sirovina, kakve je tada moglo da da samo veliko poljoprivredno gazdinstvo s kmetovima. Kmetstvo je u Evropi u izvesnim vremenima bilo u stvari životni uslov za kapitalistički način proizvodnje, isto onako kao i kasnije ropstvo u Americi. Marks je još 1847. mogao da napiše: „Neposredno ropstvo isto je toliko stožer buržoaske industrije, koliko i mašine, kredit itd. Bez ropstva nema pamuka, bez pamuka nema moderne industrije. Ropstvo je dalo vrednost kolonijama, kolonije su stvorile svetsku trgovinu, a svetska trgovina je uslov za veliku industriju.”
Još pre nekoliko decenija, za vreme secesionističkog rata engleski kapitalisti su izjavljivali da je ropstvo u južnim državama SAD nužan uslov opstanka engleske industrije. Ništa nije komičnije nego kad se veleposed i kapital trude da zadobiju ljubav radničke klase: „Ja sam prirodni zaštitnik radnika", uzvikuje prvi, „ja hoću da svako ima čvrst položaj u društvu, da nema proletera”^ „Ne slušaj to primamljivanje”, uzvikuje kapitalist, „ja sam onaj koji te izbavio iz kmetovskog ropstva.” U stvarnosti pak, zemljoposed i kapital nemaju šta jedan drugom da prebacuju, ne samo kapital, nego je i zemljoposed sarađivao na „oslobođenju” radnika od zemlje; s druge strane, i kapital je priželjkivao kmetstvo i ropstvo, gde god mu je to pogodovalo.

EKONOMSKA IZLIŠNOST NOVOG PLEMSTVA


Razvitak robne proizvodnje doveo je do toga da su "feudalne forme iskorišćene za najveću moguću eksploataciju poljoprivrednog radnika, koji se jedva još može nazvati seljakom. Međutim, dok je eksploatacija kmetova rasla, nužnost za feudalnim plemstvom brzo je prestajala. U srednjem veku je ne samo feudalni gospodar imao potrebe za. seljakom radi svog izdržavanja, nego je i seljaku bio potreban feudalni gospodar koji ga je štitio od nasilja, preuzimao na sebe jedan deo sudskih i administrativnih obaveza prema zajednici i koji ga je, pre svega, oslobađao nepodnošljivog tereta vojne obaveze. Sa razvitkom moderne države, sve su više slabili uzroci koji su seljaka u ranom srednjem veku terali u feudalno ropstvo. Ukoliko je državna centralna vlast jačala, i policija suzbijala unutrašnje razmirice, i ukoliko je plemstvo gubilo samostalnu vojnu moć, utoliko je seljaku postajalo sve izlišnije da ima gospodara koji će ga štititi pred moćnijim. Njegov zaštitnik i branilac postao je sad onaj zbog koga mu je nekada najviše zaštite trebalo. Feudalni gospodar je skinuo teret vojne obaveze sa seljaka i uzeo ga na sebe. Moderna država je taj teret skinula s feudalnog gospodara i opet ga natovarila seljaku. Na mesto vojske ritera, kao što je već pomenuto, „dolazi najamnička vojska koja se sastojala od seljaka: , bilo od onih propalih, bilo, čim bi taj izvor oslabio, od još zavisnih seljaka. Vrbovanje se brzo pretvorilo u gotovo otvoreni pritisak. Izdržavanje vojske isto je tako palo u deo seljaku; kod njega su smeštali vojnike, a uz dažbine za plemstvo i crkvu došle su još i državne dažbine, uglavnom za izdrţavanje vojske. Plemstvo se doduše još hvalilo kao i ranije da je ono izrabrani stalež za odbranu otadžbine, ali se sve njegovo viteštvo sada sastojalo u tome što je za sebe zadržalo dobro plaćene oficirske položaje. Zemljišni posed je sve manje učestvovao u pravosuđu i u zemaljskoj upravi; to je sve više padalo u deo birokratiji čijem je izdržavanju seljak, razume se, morao takođe da doprinese. Ono što se od starog feudalnog sudstva još zadržalo u vlastelinskim sudovima, to se pretvorilo u novu polugu za povećavanje eksploatacije. Od svih usluga koje je seljak nekad imao od plemstva i za koje je davao svoje protivusluge, nije preostala nijedna, dok su se obaveze seljaka neizmerno proširile. Konačno su se feudalni tereti i ograničenja pretvorili u prave okove proizvodnje koja je hitno zahtevala da poljoprivredna robna proizvodnja potpuno odbaci feudalni karakter.

Feudalni način prisvajanja došao je u protivrečnost sa zahtevima novog načina proizvodnje. Feudalno plemstvo, koje je odavno postalo suvišno, sada je postalo potpuno štetno i njegovo uklanjanje zakon nužnosti. Ne možemo ovde dalje da pratimo taj razvitak, jer se on u periodu koji posmatramo tek nazirao u svojim začecima. Seljački ratovi su bili prvi, ako ne po formi, a ono svakako po svom krajnjem cilju, bojažljivi protest protiv ovih početaka upravo opisanog modernizovanog, potrebama robne proizvodnje prilagođenog feudalizma. U isto vreme, oni su bili jedan od poslednjih grčevitih trzaja umiruće marke; ali su oni bili i prethodnica velike revolucije od 1789. godine.


RITERI


Između visokog plemstva i seljaka stajalo je niže plemstvo, riteri, velikim delom potomci starih, slobodnih seljaka, koji su blagodareći povoljnim okolnostima umeli da sačuvaju svoju slobodu. Oni, razume se, nisu mogli da izbegnu vazalnu službu kod nekog moćnijeg gospodara, ali su bili slobodni od feudalnog kuluka i dažbina. (G. L. Maurer, „Einleitung zur Ge- schichte der Mark-, Hof-, Dorf-, und Stadtverfassung und der offentlichen Gewalt”. Minhen 1854, str. 236.) Riter je stajao između velikog zemljoposednika i kmeta, kao što danas malograđanin stoji između kapitalista i radnika. On je igrao i sličnu kolebljivu ulogu, išao bi danas sa seljacima protiv vladaoca, da bi sutra, ako bi seljaci postali opasni, išao s vladaocem protiv seljaka. Tip takvog ritera jeste Gec od Berlihingena. Bilo je, razume se, i ritera koji su od sveg srca zastupali stvar seljaka: ko nije čuo o Florijanu Gajeru? Ali u većini oni su bili nepouzdani, čak je i stav Hutena prema seljacima bio kolebljiv. Propast ritera kao samostalne klase nije se mogla zaustaviti bez obzira da li se ona borila na strani seljaka ili na strani veleposednika. Riter bi ili uspevao da se podigne do klase veleposednika i da proširi svoje dobro toliko da je mogao da pređe na robnu proizvodnju, ili bi mu zemljoposed postao beznačajan, nedovoljan da mu obezbedi izdržavanje koje bi odgovaralo njegovom staležu, a često mu je posed bivao i plen jačeg suseda. Riter je bio prinuđen da nestane kao zemljoposednik i da u gradu potraži opstanak kao trgovac ili, što je važilo kao manje poniženje, da postane spisatelj u pratnji nekog visokog gospodara ili da bude neka vrsta višeg lakeja ili telohranitelj vladaoca. On se pretvarao u dvoranina ili u kmeta.

U Španiji, Engleskoj i drugim zemljama kolonijalna politika je davala nižem plemstvu dobrodošlu priliku da postigne svoj ideal: da se obogati bez rada. Pravo jačega, koje mu kod kuće nije koristilo, procvetalo je u kolonijama i u gusarenju. Niže plemstvo je, pored trgovaca, bilo važna pokretačka snaga kolonijalne politike. Kao i druge socijalne promene u doba reformacije, tako se i prilagođavanje nižeg plemstva novom načinu proizvodnje, naravno, nije odigravalo bez teških potresa. Riteri su uporno težili da održe svoju samostalnost, što je, međutim, bilo moguće samo tamo gde se feudalni način proizvodnje zadržao u svojoj prvobitnoj formi. Riteri su pri tom prihvatili potrebe koje je razvitak robne proizvodnje probudio u vladajućim klasama: oni su težili za sve višim standardom života, dok je tle feudalnog načina proizvodnje pružalo sve manje mogućnosti za to. Pokušavajući da nastave s načinom života feudalnog doba, oni su dolazili sve više u sukob sa stvarnim prilikama. Kontrast između onog što su riteri hteli i onog što su mogli, bivao je sve oštriji i on je činio jednu od karakterističnih crta početaka novog doba. Ĉesto je taj kontrast dobijao tragičan oblik iako to tadašnjim gradskim spisateljima koji su slavili nove novčane sile to nije izgledalo tako.

Riter je pored monaha i seljaka bio predstavnik starog feudalnog načina proizvodnje. Stanovnici velikih gradova u kojima se koncentrisao sav kulturni ţivot, mrzeli su i prezirali sva ta tri staleža. Dok je bila revolucionarna, buržoazija nije znala za sentimentalnost ili licemerje. Moralna srdžba bilo je oružje koje je ona najređe upotrebljavala. Svoje protivnike pobeđivala je porugom i podsmehom. Glupi seljak, pohotljivi pop i propali i gordi riter bile su najomiljenije figure u literaturi renesanse i kasnije. Te figure prvo susrećemo u Italiji, gde se novi način proizvodnje najranije razvio ali uskoro one se odo- rnaćuju i u literaturi čitave Evrope. Od Bokačovog ,,Dekamerona” (izašlog 1352. ili 1353) do Servantesovog „Don Kihota” (izašlog 1604) provlači se dugi niz pesama u kojima se ismejavaju čas jedan, čas drugi, čas sva tri staleža. Danas je pretežni deo te literature zaboravljen. Ali su od mnogih figura koje su činile šaljivo posmrtno slovo riterima, dve još i danas poznate svakome: Don Kihot i Falstaf. Po našem mišljenju, one su postale besmrtne. Mnogima danas „Vesele žene vindzorske” (pisane 1602) izgledaju kao bezazlena komedija, a tu je u stvari s genijalnim humorom prikazana ogorčena klasna borba. Ne znamo da li je Šekspir ovom komedijom hteo da postigne političku tendenciju, ali je on tu naslikao ono što je video: borbu između ritera koji su propadali a nisu hteli da se prilagode građanskim okvirima, i buržoazije koja se uzdigla, čije su žene mudrije i hrabrije od ritera bez straha i mane. „Veseležene vindzorske" su razuzdano klicanje pobedonosno nastupajuće buržoazije.


Treća glava

CRKVA POTREBA ZA CRKVOM I NJENA MOĆ U SREDNJEM VEKU


Klasne suprotnosti, koje smo pokazali u prethodnim glavama, dobijale su u toku razvitka najrazličiti je oblike, menjale se prema mestu i vremenu i kombinovale se na najraznovrsniji način, prema spoljnim uticajima, istorijskim tradicijama, nivou shvatanja i momentanim interesima. No ma kako istorija petnaestog i šesnaestog veka zbog toga izgledala zamršena, kroz nju se jasno provlači crvena nit koja tom periodu daje svoj pečat: to je bila borba protiv papske crkve. Ne treba crkvu brkati s religijom o kojoj će kasnije još biti reči. Crkva je bila najjača sila feudalnog doba: slomom feudalizma i ona je morala da doživi slom. Kad su Germani prodrli u Rimsku imperiju, naišli su na crkvu kao naslednika cezara, kao organizaciju koja je sprečavala raspad države, kao zastupnika onog načina proizvodnje koji je postojao pri kraju carstva. Ma kako jadna da je bila ta država, i ma kako da je propao način proizvodnje, i jedno i drugo bilo je daleko iznad političkih i ekonomskih prilika germanskih varvara. Oni su moralno i fizički prevazilazili propalo rimsko stanovništvo, ali ih je ono zarobilo svojim standardom života, svojim bogatstvima.

Pljačka nije nikakav način proizvodnje, iako izgleda to misle neki ekonomisti. Germani se nisu mogli trajno zadovoljiti samo prostom pljačkom Rimljana, oni su počeli i da proizvode po ugledu na njih. Ukoliko su to više činili, utoliko su neprimetno sve više dolazili u zavisnost od crkve koja ih je poučavala; utoliko je potrebnija bila državna organizacija koja bi odgovarala tom načinu proizvodnje. A takvu je organizaciju mogla da stvori opet samo crkva. Germani su od crkve naučili naprednije metode zemljoradnje — manastiri su do u kasni srednji vek ostala ugledna poljoprivredna dobra. Sveštenici su Germanima preneli umetnost i usavršene zanate; pod zaštitom crkve nije samo napredovao seljak, ona je štitila i većinu gradova, sve dotle dok nisu ojačali toliko da se brane sami. Ona je naročito pomagala trgovinu. Veliki sajmovi održavani su najčešće u crkvama ili oko njih. Crkva se na sve načine brinula da na takve sajmove privuče kupce. Ona je u srednjem veku bila jedina vlast koja se brinula za održavanje velikih trgovačkih puteva i koja je gostoprimljivošću manastira olakšavala putovanje. Poneki manastiri, kao na primer oni na alpskim prelazima, služili su isključivo za unapređenje trgovačkog prometa. Trgovina je crkvi bila tako važna da se ona u cilju njenog oživljavanja povezala s Jevrejima, koji su bili drugi faktor koji je pored crkve u germanskim državama zastupao kulturu propalog Rimskog carstva. Pape su dugo vremena štitile i potpomagale Jevreje. U vreme kada su Nemci bili još pravi Germani, Jevreji su uopšte, kao nosioci jedne više kulture, bili usrdno pozivani i rado primljeni. Hrišćansko-germanski trgovci su počeli da gone Jevreje tek kada su i sami naučili da cincare.

Opšte je poznato da se čitavo znanje srednjeg veka moglo naći samo u crkvi, da je crkva davala graditelje, inženjere, lekare, istoričare i diplomate. Sav materijalni i duhovni život bio je pod uticajem crkve. Nije onda čudo što je ona zarobljavala čitavog čoveka, što je određivala ne samo njegovo mišljenje i osećanje nego i njegov rad i odmor. Povod za njeno mešanje nisu davali samo rođenje, venčanje i smrt; ona je regulisala i kontrolisala i rad i praznovanje.

Ekonomski razvitak je crkvu, međutim, učinio potrebnom ne samo za pojedinca i porodicu nego i za državu. Već smo ukazali na to da je prelazak Germana na viši način proizvodnje, na razvijenu zemljoradnju i gradski zanat, učinio nuţnim razvitak odgovarajuće državnosti. Prelazak Germana na novi način proizvodnje išao je i suviše brzo, naročito u romanskim zemljama, u Italiji,Španiji, Galiji, gde su oni taj način zatekli gotov i čvrsto uvrežen kod domaćeg stanovništva. Zbog toga oni nisu stigli da razviju nove državne organe iz svog prvobitnog ustrojstva. Državne funkcije su gotovo u celini pripale crkvi koja se već u carstvu koje se raspadalo bila razvila u političku organizaciju koja je tu državu održavala. Ona je germanskog poglavicu tog demokratskog narodnog vođu i vojskovođu proizvela u monarha.
S porastom vlasti monarha nad narodom rasla je i vlast crkve nad monarhom. On je postao njena lutka, a crkva se iz učiteljice pretvorila u gospodaricu. Srednjovekovna crkva je u suštini bila politička organizacija. Njeno širenje značilo je i širenje državne vlasti. Kad bi monarh u nekoj paganskoj zemlji osnivao biskupiju, on to nije činio samo zato da bi pojačao sredstva kojima će se paganima naturiti svi mogući verski propisi i molitve. Za takav cilj ne bi Karlo Veliki upropastio franačke seljake i pobio bezbroj Saksonaca, niti bi Saksonci, koji su kao i većina pagana bili tolerantni u pogledu vere, desetinama godina pružali hrišćanstvu žilav otpor sve do potpune iscrpenosti. Osnivanje biskupije u paganskoj zemlji značilo je širenje rimskog načina proizvodnje i njeno uključivanje u državu koja biskupiju osniva. Ukoliko su Germani dostizali onaj stepen proizvodnje koji je vladao u Rimskom carstvu u doba njegovog pada, utoliko je crkva bivala sve neophodnija i za državu i za narod. To ne znači da je ona svoj položaj i koristila u interesu onih elemenata koji su zavisili od nje. Ona ga je koristila za svoje sopstvene interese. Svoje usluge crkva je naplaćivala skupo:  jedini opšti porez za koji je znao srednji vek, takozvani desetak, išao je crkvi.

Ali je, kao što smo već videli, najvažniji izvor prihoda i vlasti u srednjem veku bio zemljišni posed. Crkva je pokazivala istu glad za zemljom i ljudima kao i plemstvo, ona je isto tako težila da stekne zemlju i zadobije podanike. Germanski osvajači su crkvi po pravilu ostavljali zemljišni posed koji je posedovala u Rimskom carstvu; inače, ona je umela brzo da ga povrati, pa i uveća. Crkva je pružala istu, a često i veću zaštitu od plemstva, pa su se mnogi seljaci kod nje i sami zakmetili. Crkva je vodila državnu upravu, sveštena lica bila su savetnici kraljeva. Nije onda čudo što su kraljevi često prihvatali savet da na račun kraljevskih dobara uvećaju crkvena imanja. U osvojenim paganskim zemljama bio je to upravo zakon nužde da se manastiri i biskupije bogato okruže zemljišnim posedima. Sem toga, crkva je bila jedina sila koja je mogla kralja da suprotstavi plemstvu. Ĉim bi plemstvo postalo obesno, kralj nije znao za drugi izlaz do da ga oslabi oduzimanjem dela zemljišnog poseda koji bi davao crkvi u sopstvenost ili kao feud. Gde god je mogla crkva nije čekala da seljaci, kralj ili plemstvo izvole da povećaju njen zemljišni posed; uzimala je sama ono što je mogla; ako je morala da se pravda, ona je tu pljačku pravdala lažnom poveljom o poklonu. Sveštenstvo je jedino znalo da čita i piše! Falsifikati povelja bili su u srednjem veku isto tako uobičajeno sredstvo da se opravda sticanje zemljišta, kao što su to danas zelenaški zajmovi, procesi i si. Benediktinac Dom Veyssiere tvrdio je u osamnaestom veku da je od 1 200 povelja koje je ispitao u opatiji Landevenek u Bretanji, 800 bilo siguran falsifikat. Nije smeo da kaže koliko je od preostalih 400 bilo istinitih. Izgledalo je kao da crkva treba da postane jedini vlasnik zemlje u celom hrišćanskom svetu ali drveće nije moglo da raste do neba. Plemstvo je uvek bilo neprijateljski raspoloženo prema crkvi; čim bi njen zemljišni posed i suviše porastao, strah od njene prevlasti hvatao bi i monarhiju, i ona je pokušavala da je ograniči pomoću plemstva. I najezde varvara i muhamedanaca u prvom redu su slabile crkvu. Monteskje je drastično opisao to dizanje i padanje crkvene moći, to naizmenično povećavanje i smanjivanje crkvenih dobara u Francuskoj: „Sveštenstvo je toliko dobilo kao da su mu pod trima francuskim dinastijama (Merovinga, Karolinga i Kapetinga) više puta poklonili sva dobra kraljevine.


No koliko su kraljevi, plemstvo i narod nalazili puta i načina da sveštenstvu poklone sva svoja dobra, oni su ih nalazili i da ih povrate. Pobožnost pod Merovinzima dovela je do podizanja mnoštva crkava, ratnički duh je, međutim, doveo do njihovog prelaska u posed vojskovođa koji su ih opet delili među svoje potomke. Koliko je samo dobara sveštenstvo na taj način izgubilo! I Karolinzi su isto tako dizali ruke k nebu i njihovoj darežljivosti nije bilo granica. Tada upadoše Normani, pljačkajući i progoneći pre svega sveštenike i monahe, tražeći opatije i tragajući za svakim svetim mestom ... Koliko je sveštenstvo pri takvom stanju stvari izgubilo! Jedva da je i preostalo sveštenika koji bi tražili povraćaj crkvene imovine. Pobožnosti Kapetinga ostalo je dakle dosta prilike za nova zaveštanja i poklone ... Sveštenstvo je stalno sticalo, opet stalno gubilo i stiče još i sada.” (Monteskje, „Duh zakona”, 31. knjiga, 10. glava.)


Teško je odrediti obim jedne tako promenljive svojine u doba kad nije bilo ni pomena o nekim statističkim podacima. Uopšte uzev, može se reći da je u srednjem veku crkva u svojim rukama držala trećinu zemljišnih poseda. U Francuskoj su za vreme revolucije skupljani podaci o crkvenim imanjima. Prema njima je crkva bila naročito bogata u provincijama koje su anektirane posle 1665. godine. U Kambrezisu posedovala je 14/,7 zemljišnih poseda, u Henegou i Artoa-u , u provincijama Franše- Konte, Rusion i Elzasu '/2, a u ostalim provincijama trećinu ili bar četvrtinu. (Louis Blanc, „Histoire de la rć- volution frangaise. Brisel 1847, knj. 1, str. 423.) Teško da se zemljišni posed crkve u Francuskoj znatno izmenio posle reformacije. Kolosalni obim crkvenih poseda u Nemačkoj može se oceniti po tome što su oni još 1786. godine iznosili 1424 kvadratne milje teritorija koje su neposredno pripadale crkvi Rajha. Tu nisu uračunati veliki posedi crkve u svetovnim katoličkim državama, kao što su Bavarska i Austrija, niti oni koji su stečeni sekularizacijom u protestantskim zemljama. Zemljišni posed crkve bio je rezultat njene ekonomske i političke uloge. Sa svoje strane on je crkvi doneo dalje proširenje njene moći. Mi smo već ranije ukazali na to kakvu je moć davao u srednjem veku zemljišni posed. Sve što je rečeno o tome važi u još većoj meri i za crkvu. Njena dobra su bila najbolje obrađena i najgušće naseljena, njeni gradovi najnapredniji, i zato su i prihodi i snaga koje je crkva iz njih izvlačila bili veći od onih koje bi plemstvo ili monarhija mogli da izvuku iz poseda iste veličine. Taj prihod se međutim sastojao velikim delom iz naturalnih proizvoda; šta s njima da se učini? Gospoda monasi i drugi duhovnici nisu mogli pojesti sve to što im je priticalo, mada se nisu ni najmanje ustručavali. Doduše, opati i biskupi su, isto kao i svetovna gospoda u srednjem veku, imali da raspravljaju i razmirice; i jedni i drugi su bili prinuđeni da drže oružane pratnje i vrlo često da čine i vazalne usluge, ali je crkva ipak retko bila tako ratoborna da bi njene borbene snage pojele najveći deo njenih prihoda. Ona je pobeđivala više svojom duhovnom nadmoćnošću, svojom ekonomskom i političkom neophodnošću, nego svojom fizičkom silom. Ona je imala manje ratne izdatke od plemstva, a prihodi su joj bili veći od njegovih. Ne samo da joj je zemljišni posed bio izdašniji, nego je primala i desetak od poseda koji joj nije bio podređen. Zbog toga je njen interes, da preterano zaoštrava eksploataciju svojih podanika, bio manji nego kod plemstva. Ona je po pravilu bila blaga prema svojim podanicima. Bilo je dobro pod biskupskom palicom, bar bolje negoli pod mačem nekog vlastelina željnog rata i lova. Pa i pored te relativne blagosti ostajao je raznim crkvenim institucijama višak namirnica koji nisu znali kako da utroše, pa su ga nameniti za pomoć sirotinji. Kao i u mnogim drugim stvarima, crkva je i tu imala samo da nastavi svoje tradicije iz doba Rimskog carstva.

U Rimskom carstvu koje je propadalo, pauperizacija je sve više rasla i potpora siromašnih je postajala sve hitniji zadatak države. Stara paganska država nije bila sposobna za takav zadatak i on je pao u deo crkvi, toj novoj organizaciji koju su stvorile izmenjene prilike i koja je tim prilikama odgovarala. Pomoć sirotinji, koju je nalagalo ekonomsko stanje, postala je jedna od najvažnijih funkcija crkve, a toj pomoći crkva ima takođe da zahvali za brzi porast svoje moći i svog bogatstva. Dobrotvorna zaveštanja privatnih lica, opština i same države bivala su sve nužnija i sve veća i davana su pod upravu sveštenstva ili su mu direktno poklanjana. Ukoliko je rasla masa siromaha bez poseda, utoliko je veći bio posed crkve, utoliko su siromašni više zavisili od nje. A pošto su oni sačinjavali sve veći deo naroda, to je rastao i uticaj crkve na ceo narod. Redovne crkvene dažbine, isto kao i pokloni, imale su velikim delom da služe za pomoć sirotinji. Za desetak je bilo izričito propisano da se deli na četiri dela: jedan za biskupa, drugi za niže sveštenstvo, treći za javna bogosluţenja, a četvrti za izdržavanje sirotinje. U onoj meri u kojoj su Germani usvajali rimski način proizvodnje, rasle su i njegove nužne posledice: privatna svojina i broj ljudi bez svojine. Osiromašenje seljaka kočila je opštinska svojina šume i pašnjaka, koja se zadržala pored privatne svojine obradive zemlje, ali su se baš početkom srednjeg veka često odigravali događaji koji su čitave teritorije bacali u bedu i siromaštvo. Večitim ratovima i razmiricama feudalnih gospodara i vladalaca treba dodati upade lutajućih hordi, nomada ili gusara, Normana, Mađara, Saracena, koji su bili kobni za stalno nastanjene zemljoradničke narode. Najzad i nerodica često je bila uzrok bede. Kad nesreća nije išla dotle da upropasti i samu crkvu, onda je crkva bila anđeo spasitelj u nevolji. Otvarala je svoja velika skladišta u kojima su ležali njeni viškovi i delila ih postradalima. Manastiri su bili velike ustanove za zbrinjavanje. U njima bi našao utočište i poneki propali i osiromašeni plemić bez nasleđa. Stupanjem u crkvu on bi dolazio do moći, ugleda i blagostanja. Nema ni jednog staleža feudalnog društva kome nije bilo u interesu da se održi crkva — iako ne svakom u istoj meri.

Staviti crkvu u pitanje, to je u srednjem veku značilo staviti u pitanje društvo i ceo život. Crkva je, doduše, imala da izdrži žestoke borbe s drugim staležima, ali se u tim borbama nije radilo o njenoj egzistenciji, već samo o većoj ili manjoj prevlasti ili eksploataciji. Crkva je vladala nad celim materijalnim i, razume se, isto tako i nad duhovnim životom. Ona je srasla sa celim životom naroda dok najzad tokom vekova crkveni način mišljenja nije postao neka vrsta instinkta, kojem se slepo povinovalo kao nekom prirodnom zakonu. Suprotstavljati mu se, smatralo se neprirodnim. Tako su se najzad sva ispoljavanja društvenog, državnog i porodičnog života zaodenula u crkvene forme. Forme crkvenog mišljenja i delanja održale su se još dugo, pošto je već bilo nestalo materijalnih uzroka koji su ih izazvali. Moć srednjovekovne crkve razvila se prirodno najranije u zemljama koje su nekad bile u sastavu Rimske imperije, u Italiji, Francuskoj, Španiji, Engleskoj, kasnije u Nemačkoj, a naposletku na severu i istoku evropskog zapada. Ona germanska plemena kao Istočni Goti i Vandali, koja su za vreme seobe naroda pokušala da, nasuprot rimskoj crkvi, svoje države zasnuju na ruševinama Rimske imperije, što je došlo do izražaja time da su se priključila sekti arijevaca koja je bala neprijateljski raspoložena prema katolicizmu, ta su plemena propala. Neka od njih su se pred pretečom propašću spasla samo svojim potčinjavanjem rimskoj crkvi, to jest svojim prelaskom u katoličku veru. Prevlast na Zapadu pripala je, međutim, onom plemenu koje je od početka svoju državu zasnovalo u savezu sa crkvom Rimljana, plemenu Franaka. Franački kralj je s poglavarom rimske crkve ujedinio zapadno hrišćanstvo u jedno telo sa dva poglavara, svetovnim i duhovnim. Ovo jedinstvo bilo je nametnuto okolnostima koje su izazvale stalne najezde neprijatelja sa svih strana. Franačkim kraljevima, ni njihovim naslednicima iz saksonskih plemena nije uspelo da ovo jedinstvo održe. Rimske pape su sprovele ono za čim su rimski carevi nemačke nacije uzalud težili. Njima je uspelo da okupe hrišćanstvo pod jednim jedinim monarhom. Nijedan feudalni kralj ma kog plemena, nije bio dorastao takvom zadatku. Njega je mogla da izvrši samo centralizovana crkva čija je organizacija bila jača od kraljevske.

OSNOVI PAPSKE MOĆI


Rimski biskup je već pre seobe naroda postao poglavar zapadne crkve; on je bio naslednik rimskih careva kao predstavnik grada Rima, koji je još ostao glavni grad zapadnog carstva, iako u njemu nije više bila carska rezidencija. Raspadom Rimskog carstva, privremeno se raspala i vlast rimskih papa, jer su crkvene organizacije u raznim germanskim državama postale nezavisne od njih. Pape su, međutim, brzo povratile svoj raniji položaj, pa su ga čak i proširile. Koliko god da je Italija bila propala, ona je ipak ostala najnaprednija zemlja evropskog zapada. Njena poljoprivreda bila je na višem stupnju nego u drugim zemljama, a zanatstvo nije sasvim izumrlo; još je bilo gradskog života i nešto malo trgovine sa Istokom. Na bogatstvo i način proizvodnje Italije čežnjivo su gledali poluvarvari s one strane Alpa. Oni bi postajali utoliko bogatiji i dostizali su utoliko veće blagostanje, ukoliko su im bile tešnje veze s Italijom. Sile, koje su za takav razvitak bile naročito zainteresovane, jer im je on išao u prilog, to jest monarhija i crkva svake zapadne hrišćanske zemlje, morale su otuda raditi na što tešnjem povezivanju sa Italijom.

A centar Italije bio je Rim. Što su zapadne zemlje u ekonomskom pogledu više zavisile od Italije, utoliko je zavisnost kraljeva i biskupa od Rima bila sve veća, a time je i centar Italije sve više postajao centar zapadnog hrišćanstva. Ogromna moć koju su dostigle pape ne može se objasniti samo ekonomskom zavisnošću od Italije i uticajem Rima na Italiju koji nikad nisu bili tako dominantni. Uostalom, katolicizam i nije zahvatio svu Italiju, već su se neka područja nalazila pod grčkom crkvom ili islamom. Time se može objasniti samo kako su pape došle do vodstva i rukovođenja hrišćanstvom. Rukovođenje se pretvara u komandovanje kada se vrši u borbi; savetodavac pre bitke postaje diktator u njenom toku. Papstvo je kao jedini faktor kome su svi hrišćanski narodi priznavali vodstvo moralo nužno da preduzme rukovođenje i organizaciju otpora, čim je došlo do borbi koje su ugrožavale celo hrišćanstvo. Što su te borbe duže trajale, što su bile žešće, to je rukovodilac postajao neograničeniji gospodar, to su mu se sve više morale podređivati sve snage koje su se suprotstavljale zajedničkom neprijatelju. A takve su borbe nastale. Slom Rimske imperije pokrenuo je ne samo Germane nego i druga mnogobrojna, na izgled bezbrojna plemena polunomadskih ili nomadskih varvara u susedstvu Rimske imperije i Germana. Kako su Germani prodirali na zapad i jug za njima su nadirala druga plemena. Sloveni su prešli Elbu, a iz stepa južne Rusije naišla su jedna za drugim divlja konjička plemena Huna, Avara, Mađara (ova krajem IX veka) koja proširiše svoje pljačkaške pohode duž nezaštićenog Dunava i preko njega sve do s druge strane Švarcvalda, Rajne, pa čak i Alpa u Severnu Italiju. Iz Skandinavije, te vaginae gentium, pošao je val hrabrih gusara, Normana, kojima nikakvo more nije bilo preširoko da ga pređu i nikakva drţžava prevelika da je napadnu. Oni zavladaše Baltičkim morem i dokopaše se Rusije, utvrdiše se na Islandu i otkriše Ameriku davno pre Kolumba. Što je za, nas najvažnije, oni su od kraja osmog pa do jedanaestog stoleća pretili da unište celu, mukom stečenu kulturu nemačkih plemena koja su se bila ustalila. Usled pljačkaških pohoda Normana, nisu potpuno opustele samo obale Severnog mora, jer su oni svojim malim lađama uz reke zalazili i duboko u unutrašnjost; oni se nisu plašili ni dugih pomorskih putovanja, pa su ubrzo počeli da napadaju Španiju, i najzad su svoje pljačkaške pohode proširili i na južnu Francusku i Italiju.

Najopasniji neprijatelj ustaljenih nemačkih plemena bili su Arabljani, ili bolje rečeno Saraceni, kako su srednjovekovni pisci nazivali sve one istočne narode koji su, pokrenuti od Arabljana i usled preokreta koje su ovi izazivali, polazili u zemlje više kulture da se tamo domognu plena i prebivališta. To, razume se, ne znači da Saraceni tokom vremena nisu i sami primali i dalje širili tu kulturu; tako su Arabljani, koji su prema Egipćanima bili varvari, postali za Nemce „kulturtregeri", to jest nosioci jednog višeg načina proizvodnje, kao što su i Nemci, koji su prema Italijanima izgledali kao varvari, bili „kulturtregeri” za Slovene i Mađare. Godine 638. Arabljani su upali u Egipat i brzo su osvojili celu severnu obalu Afrike. Početkom osmog veka oni su se pojavili u Španiji, a nepunih sto godina posle svog upada u Egipat oni su već bili ugrozili Franačku državu. Pobeda Karla Martela spasla je Franačku državu od sudbine države Zapadnih Gota, ali su Saraceni i dalje predstavljali opasnost. Oni su ostali u Španiji, učvrstili se u Južnoj Italiji i raznim tačkama Seveme Italije i južne Francuske, zaposeli najvažnije prelaze preko Alpa i preduzimali pljačkaške pohode sve do ravnica na severnim padinama Alpa. Ustaljena nemačka plemena su za vreme seobe naroda zaposela najveći deo Evrope i deo severne Afrike; sada su se ona našla stešnjena na mali prostor i jedva su bila u stanju da ga održe: Rurgundija, koja je u desetom veku bila geografski otprilike u središtu katoličkog Zapada, bila je izložena napadima i Normana, i Mađara i Saracena. Izgledalo je kao da je došao kraj narodima hrišćanskog Zapada. I baš u to doba najsnažnije navale spoljnih neprijatelja bila je državna vlast najslabija a feudalna anarhija najraspojasanija. Jedina čvrsta veza bila je papska crkva. Kao i mnoga druga monarhijska vlast i papska vlast je u borbi protiv spoljnog neprijatelja ojačala toliko da je mogla prkositi i unutrašnjim protivnicima. Saracenima koji su delimično kulturno bili daleko nadmoćniji, moglo se doskočiti samo mačem: za borbu protiv islama papstvo je podiglo i organizovalo celo hrišćanstvo. Nestalni neprijatelji sa Severa i Istoka mogli su se silom oružja trenutno i proterati, ali se nisu mogli trajno savladati. Oni su podjarmljeni istim onim sredstvima pomoću kojih su potčinjeni i Germani: oni su se morali povinovati višem načinu proizvodnje, prešli su u hrišćanstvo, ustalili se i time postali bezopasni. Svoj najsjajniji trijumf papstvo je slavilo nad Normanima. Ono ih je od najstrašnijeg severnog neprijatelja hrišćanstva pretvorilo u najratobornijeg i najenergičnijeg prvoborca protiv južnog neprijatelja.

Papstvo je s Normanima sklopilo savez sličan onome koji je nekad bio zaključen s Francima. Taj savez je počivao na tome što se Normani nisu mogli smiriti prostim uključivanjem u feudalni način proizvodnje. Oni su i dalje ostali neumorni narod pljačkaša, samo što se izmenio objekt njihovih pljačkaških pohoda. Postavši feudalni gospodari, u njima se probudila ona feudalizmu svojstvena požuda za zemljom i oni su se od pljačkaša pretvorili u osvajače. Papstvo je umelo izvrsno da se koristi strašću za osvajanjem upravljajući je protiv svog najstrašnijeg neprijatelja, Saracena. Pobedama Normana papstvo je dobijalo isto onoliko koliko su i Normani dobijali pobedama papstva. Tako su Normani postali vazali pape, koji ih je za osvajanja nagrađivao feudima. Papa je blagosiljao njihovo oružje, a blagoslov pape imao je u jedanaestom veku snažno dejstvo, jer je u službu blagosiljanog stavljao moćnu organizaciju crkve. Normani su uz pomoć pape osvojili Englesku i Donju Italiju. Vrhunac svoje moći papstvo je dostiglo kada je Normane učinilo svojim iako prilično jogunastim slugama i kada je istovremeno savladalo Slovene i Mađare koji su isto tako postali vazali pape. Ono ne samo da je trijumfovalo nad svojim unutrašnjim neprijateljima, ne samo da je prinudilo nemačkog cara na poniženje u Kanosi, nego se osećalo smelim da pređe i u ofanzivu protiv Saracena: počelo je doba krstaških ratova. Sledeće cifre biće od interesa: pokrštavanje Mađara u većim razmerama započelo je pod Stefanom I (997—1038). Normani su se učvrstili u Južnoj Italiji 1016. godine, primili papske feude 1053. godine i osvojili Englesku 1066. godine; jedanaest godina kasnije Hajnrih IV se ponizio u Kanosi, a 1095. godine počeo je prvi krstašici pohod.

Organizatori krstaških ratova bile su pape, a njihovi prvoborci Normani. Njih je na Istok vukla žudnja za zemljom: oni su osnovali feudalne države u Palestini, Siriji, Maloj Aziji, na Kipru, pa najzad i u Grčkoj. U ovom poslednjem slučaju nedostajala je čak i sama iluzija neke borbe protiv „nevernika". Glavnu masu krstaša sačinjavali su pored Normana ljudi kojima je socijalni pritisak u domovini postao nepodnošljiv: kmetovi koje su feudalni gospodari i suviše kinjili, niži plemići koji su podlegli nadmoći velikih feudalaca i slični. U vojsci ritera prvog krstaškog pohoda Normani su se isticali iznad svih ostalih. Karakteristično je da je seljačkom vojskom komandovalo nekoliko propalih ritera, od kojih je jedan nosio značajno ime: Walter von Habenicht (na srpskohrvatskom: Valter fon Golja. — Prim. prev.). Oni su se nadali da će na cvatećem Istoku steći ono što otadćbina nije više pružala: blagostanje i udoban život. Jedni su polazili s namerom da u osvojenoj zemlji ostanu kao gospodari, a drugi da se vrate s bogatim plenom. Veliku papsku moć dokazuje i to što je on umeo da pokrene, pa čak i da prisili da pođu u krstaški rat i takve elemente koji tamo nisu imali šta da traže, čak i poneki nemački car morao je protiv svoje volje da dozvoli da bude regrutovan u papsku armiju, noseći krst, taj vojnički znak papstva.

PROPAST PAPSKE MOĆI


Krstaški ratovi predstavljaju vrhunac papske moći. A upravo su krstaški ratovi bili najsnažnije sredstvo za razvoj onog elementa koji će uzdrmati i konačno srušiti feudalni svet i njegovog monarha — papu. Taj element bio je kapital. Krstaški ratovi približili su Istok Zapadu i snažno unapredili robnu proizvodnju i trgovinu. Počeo je da se menja i lik crkve. Usled pojave domaće robne proizvodnje odvijao se često i na crkvenom zemljišnom posedu razvitak koji smo napred opisali. Počev od četrnaestog veka mi i tu vidimo sve veće opterećenje seljaka, aneksiju opštinske zemlje i proterivanje seljaka. Gramzivost koja se budila navodila je i crkvu na sve veće sužavanje pomoći sirotinji. Ono što se ranije rado davalo jer se nije moglo koristiti, zadržavalo se čim je postalo roba, čim se za njega dobijao novac za koji su se mogli kupiti predmeti luksuza ili moći. Za dokaz da crkva nije više u dovoljnoj meri ispunjavala svoju dužnost služi i činjenica da su se donosili državni zakoni koji su imali da je prinude na potporu sirotinji. U Engleskoj je već pod Ričardom II donet zakon (1391) kojim se manastirima naređivalo da deo desetka moraju upotrebiti za potporu sirotinje i sveštenstva. Dok je, s jedne strane, navukla na sebe ogorčenje prostog naroda, jer ga nije dovoljno štitila od proletarizacije, crkva je, s druge strane, stekla neprijateljstvo građanstva, jer je još uvek predstavljala izvesnu branu protiv osiromašenja narodnih masa ne dopuštajući da proletarizacija napreduje dovoljno brzo. Proleter nije bio ostavljen na milost i nemilost kapitalu dogod je od crkve dobijao ma i najmanju milostinju. U očima nastupajuće buržoazije izgledalo je kao ogrešenje prema nacionalnom blagostanju što je crkva omogućavala hiljadama kaluđera da vode dokon život, umesto da ih izbaci na ulicu i preda kapitalistima za najamno roblje. Crkva se uprkos maksimi nastupajućeg buržoaskog društva da radnik živi da bi radio a ne da radi da bi živeo, čvrsto držala mnogobrojnih praznika feudalnog doba. To se smatralo pravim zločinom. Sve veće bogatstvo crkve izazivalo je zavist i pohlepu svih imućnih a pre svega velikih zemljoposednika i špekulanata zemljom. I kraljevi postadoše lakomi na crkvena blaga, kojima bi mogli napuniti svoje kase i kupiti nove „prijatelje". U ekonomskom i političkom pogledu crkva je postajala sve izlišnija u onoj istoj meri u kojoj je, usled širenja robne proizvodnje, rasla njena pohlepa i njeno bogatstvo. U gradovima se razvijao novi način proizvodnje, nadmoćniji od feudalnog i gradovi su izbacivali organizacije i ljude koji su bili potrebni novom društvu i novoj državi. Sveštenici su sve manje bili učitelji naroda, znanje stanovnika, naročito u gradovima preraslo je njihovo znanje i oni su postajali jedan od najzaostalijih slojeva. Koliko je crkva postala izlišna kao zemljoposednik, proizlazi iz onoga što smo već ranije rekli o zemljišnom posedu uopšte. Ali je crkva postajala sve izlišnija i za državnu upravu. Doduše, modernoj državi je na selu još bilo potrebno parohijsko sveštenstvo i organizacija koja bi ga obuhvatala. U zaostalim zemljama i danas još parohijsko sveštenstvo ispunjava administrativne zadatke, doduše vrlo beznačajne prirode kao što je na primer vođenje matičnih knjiga. Tek u doba visokorazvijene moderne birokratije moglo se pomišljati na to da se parohije kao državne institucije potpuno ukinu ili da im se bar oduzmu sve svetovne upravne funkcije.
Parohijsko sveštenstvo bilo je u šesnaestom veku još potrebno; niko tada nije mislio na njegovo uklanjanje; ali se moderna monarhija, koja je počivala na vlasti novca, nije mogla ni htela dalje da klanja parohijskom sveštenstvu i njegovim vođama — biskupima. Ukoliko su bili potrebni državnoj upravi, sveštenici su imali da postanu državni službenici. Dva elementa crkve, koji su u srednjem veku činili njegove glavne stubove, postajali su sve izlišniji u ekonomskom i političkom pogledu, često i prava smetnja: to su bili manastiri i papstvo.

Iz svega što smo rekli jasno proizlazi zašto su manastiri postali izlišni: za seljaka oni su postali suvišni kao i svaki feudalni gospodar; narodu nisu više bili potrebni kao učitelj; postali su izlišni kao zaštitnici sirotinje jer su joj uskraćivali milostinju; postali su suvišni kao čuvari umetnosti i nauka, jer su ove snažno procvetale u gradovima; postali su izlišni za jedinstvo države i njenu upravu; najzad, manastiri su postali izlišni usled izlišnosti papa čiji su snažni oslonac bili. Bez ikakvih funkcija u društvenom i političkom životu, bez znanja, inertni, sirovi i pri tom neizmermo bogati, monasi su tonuli sve dublje u prostaštvo i razvrat i tako su postali predmet opšteg prezira. Bolje od najnaučnije rasprave Bokačov „Dekameron” nam pokazuje pokvarenost monaštva u Italiji četrnaestog veka. Stanje se nije popravilo ni u sledećem veku. Širenje robne proizvodnje prenelo je moralnu okuđenost manastira sve do Nemačke i Engleske.

Papska vlast postala je isto tako izlišna kao i manastiri. Njena najglavnija funkcija, ujedinjavanje hrišćanstva protiv nevermika, otpala je usled uspeha krstaških ratova. Avanturistima sa Zapada nije, doduše, uspelo da održe svoja osvajanja u zemljama islama i grčke crkve. Ali su krstaški ratovi slomili snagu Saracena. Oni su preterani iz španije i Italije i nisu više predstavljali opasnost za Zapad. Na mesto Arabljana i Seldžuka nastupila je, istina, nova istočnjačka sila, Osmanlije, koji su uništili grčko carstvo i ugrozili Zapad. Ali je napad ovog puta došao s druge strane; ne s juga nego sa istoka; on svoju silinu nije upravio na Italiju nego protiv podunavskih zemalja. Napadi Saracena direktno su doveli u pitanje egzistenciju papstva. Ono je u interesu samoodržanja bilo prinuđeno da protiv nevernika podigne celo hrišćanstvo. Naprotiv, od Turaka papske pokrajine nisu imale mnogo da se plaše, sve dok su im u istočnom bazenu Sredozemnog mora pružali otpor Mlečići i riteri reda sv. Jovana. Ali su Turci, savladavši Južne Slovene, najviše ugrožavali Mađarsku, a zatim južnu Nemačku i Poljsku. Borba protiv Turaka nije bila stvar celog hrišćanstva, već lokalna stvar njegovih istočnih bastiona. I kao što je borba protiv pagana i Saracena ujedinila celo hrišćanstvo u papsku monarhiju, tako je sada borba protiv Turaka ujedinila Mađare, Čehe i južne Nemce u jednu državnu celinu, u Habsburšku monarhiju. To što su njeni monarsi bili pozvani zaštitnici nemačkog Rajha od Turaka, doprinelo je valjda najviše tome što je carska kruna trajno prešla u njihove ruke. Već krajem četrnaestog veka Turci su započeli svoje pohode u Mađarsku, što je dalo povoda kralju Sigmunu da ih napadne. On je kod Nikopolja 1396. godine pretrpeo strašan poraz. Drugi, isto tako veliki poraz pretrpeli su Poljaci i Mađari ujedinjeni pod kraljem Ladislavom kod Varne 1444. godine. Godine 1453. u turske ruke pada Carigrad. Time je opasnost od Turaka postala goruća. Od 1438. godine carsko dostojanstvo je trajno pripadalo Habsburgovcima sve dok je još postojalo, to jest do 1806. godine. Možda je i opasnost od Turaka doprinela tome što su Bavarska i Poljska ostale za vreme reformacije naklonjene carstvu i papi, to jest ostale katoličke.

Papstvo se jedno vreme još pridržavalo svojih tradicija iako su one bile sve bespredmetnije i izgledalo je kao da hoće da preuzme zadatak organizovanja otpora protiv Turaka. Njemu je, međutim, sve manje bilo stalo do toga i pape su sve više koristile u svoje privatne svrhe sredstva koja su skupljali od hrišćanskih naroda za borbu protiv Turaka. Moć papa i vera u njihovu misiju bili su do dvanaestog stoleća sredstva kojima su hrišćanski narodi spasavani, a od četrnaestog veka ta su sredstva služila za njihovu eksploataciju. Usled centralizacije crkve sva su sredstva vlasti stavljena u sluţbu pape. Time je njegova sila ogromno porasla ali se njegovo bogatstvo samo malo uvećavalo dogod je robna proizvodnja bila još slaba i nerazvijena. Sve dok je najveći deo prihoda crkve bio u naturi papa iz toga nije mogao da izvuče neku znatnu korist. On nije mogao da traži da mu vladaoci ili biskupi preko Alpa šalju žito, meso i mleko. A novac je sve do u kasno doba krstaških ratova bio retka stvar. Pape su, razume se, sa jačanjem svoje vlasti stekle i pravo da dele crkvena zvanja izvan Italije. Na taj način je kler postao zavisan od njih. Ali dogod su ova zvanja bila vezana sa socijalnim i političkim funkcijama i dokle god je najveći deo njihovih prihoda bio u naturi, ta su se zvanja morala davati ljudima koji su hteli da rade, koji su poznavali zemlju i koji su bili voljni da u njoj ostanu. Papa nije mogao tim zvanjima da nagrađuje svoje italijanske miljenike, niti ih je mogao prodavati. Sve se to izmenilo razvitkom robne proizvodnje. Crkva, vladalac i narod sada su došli do novca. Novac se lako prenosi, uz put ne gubi od svoje vrednosti i može se u Italiji upotrebiti isto tako dobro kao i u Nemačkoj. Sad raste i žudnja papstva za eksploatacijom hrišćanskog sveta. Razume se da je ono uvek gledalo da korisnost tog sveta eksploatiše za sebe, kao i svaka klasa, Papstvo je bilo klasa: ono je obuhvatalo ne samo papu, nego i veliki deo, naročito romanskog sveštenstva, koje je od pape očekivalo zvanja i položaje i čiji su prihodi bili utoliko veći ukoliko je veći bio prihod pape. Zbog toga je papstvo, srazmerno porastu svoje moći, pokušavalo da u istoj meri dođe do novčanih dažbina iz crkvenih organizacija i sa svetovnog sektora. One su mu bile i potrebne ako je htelo da ispuni svoje funkcije. Te su dažbine, međutim, isprva bile male, kao što smo već rekli. S razvitkom robne proizvodnje, rasla je papska pohlepa za novcem i težnja za eksploatacijom, dok su njegove funkcije bivale sve manje.

Pape četrnaestog, petnaestog i šesnaestog stoleća bile su isto onako dovitljive kao i moderni finansijski maheri. Direktne poreze bile su uglavnom neznatne. Petrov novčić koji je 1320. nametnut Poljskoj jedva da je mogao dati neki veći iznos. Veći je prihod davao Petrov novčić u Engleskoj koji se slao u Rim već u osmom veku. U početku neznatan — služio je samo za izdržavanje jedne škole za engleske sveštenike u Rimu — narastao je u četrnaestom veku toliko da je prevazišao prihode engleskog kralja. Pape su, međutim, kao i drugi finansijski geniji, indirektne poreze pretpostavljali direktnim, jer su ovi poslednji suviše otvoreno razotkrivali eksploataciju. Trgovina je u to vreme bila glavno sredstvo da se ljudima podvali i brzo steknu velika bogatstva. Što pape ne bi postali i trgovci, i to onom robom koja im je bila najjeftinija? Počela je trgovina crkvenim zvanjima i oproštajima. I zaista, crkvena zvanja postala su u toku razvitka robne proizvodnje veoma dragocena roba. Ćitav niz crkvenih funkcija prestao je ili se pretvorio u bespredmetnu, čistu formalnost, ali su zvanja koja su bila ustanovljena radi vršenja tih funkcija ostala, pa su ta zvanja često još i umnožavana. Prihodi tih zvanja rasli su zajedno s porastom crkvene moći i pohlepe, a sve veći deo tih prihoda sastojao se od novca koji se mogao utrošiti i drugde, a ne samo u mestu za koje je to zvanje bilo vezano. Ĉitav niz crkvenih zvanja postao je tako puki izvor novca, i kao takav dobio svoju vrednost. Pape su ih poklanjali svojim ljubimcima, ili su ih prodavali, naravno najčešće ljudima iz svoje okoline — Italijanima i Francuzima. Ovi nisu ni pomišljali da stupe u ta zvanja, a najmanje u slučaju ako su se nalazila u Nemačkoj. Oni su tražili da im se plata šalje preko Alpa. Papstvo je znalo i za druga sredstva eksploatacije crkvenih zvanja. Tako su, na primer, anate bile sume koje su novi biskupi svaki put prilikom svog ustoličenja plaćali papskoj stolici. K tome je došla još i trgovina s oproštajem grehova, koja je postajala sve bestidnija. Oproštaji su sledili jedan za drugim (kratko vreme pre reformacije bilo ih je pet: 1500, 1501, 1504, 1509. i 1517. godine); došlo je čak i do zakupa prodaje oproštaja. Izvrstan pregled metoda papske eksploatacije dat je u spisu ,,Beschwerden der deutschen Nation” (Grava- mina nationis Germanicae), koji je bio podnet Bazelskom koncilu (1431. do 1449. godine) i koji je trebalo da izvrši reformaciju crkve. Tu stoji:

1. Pape misle da ih bule, ugovori, privilegije i povelje, koje su bez uslova potpisali njihovi prethodnici, ničim ne obavezuju, oni na traženje ma kog običnog čoveka odmah dele opozove i suspenzije.

2. Ne poštuju se izbori (za crkvena zvanja), već papa po svom nahođenju deli biskupije, dekanate, nastojništva i opatije, čak i kad su ta mesta već skupo plaćena (kakva sramna povreda zakona robne razmene!).

3. Najbolje nemačke sinekure stalno se dodeljuju rimskim kardinalima i protonotari jama.

4. Papska kancelarija deli tako mnoge ekspektance ili nasledna prava na položaje i sinekure, da često pri tom neminovno mora da propadne mnogo novaca i da su neizbežni nebrojeni procesi.

5. Anate (vidi gore) se stalno povećavaju; one su u Majncu iznosile isprva 10.000, zatim 20.000 i najzad 25.000 dukata. A šta ako u jednoj godini umru dva biskupa?

6. Sveštenička mesta se popunjavaju Talijanima koji ne znaju jezik i slabog su morala.

7. Stari, davno plaćeni oproštaji se opozivaju da bi se mogli prodati novi.

8. Povećava se turski desetak, a ipak se taj novac ne upotrebljava za borbu protiv Turaka ili za potporu Grka.

9. Procesi svih vrsta prenose se u Rim, gde se za novac može kupiti sve.

Optužba koju je Huten svojim dijalogom „vadiscus" 1520. godine bacio na papstvo, manje je diplomatska od ove zvanične žalbe; ta optužba spada u najsjajnija dela agitacione literature novijeg vremena. Ništa ne bi moglo da raspali tako kao završetak tog spisa, koji pokazuje kako su Nemci u doba reformacije gledali na papstvo. Taj završetak glasi: „Pogledajte taj veliki ambar kugle zemaljske (Rim), u koji se dovlači ono što se u svim zemljama oduzima i pljačka; u njegovoj sredini sedi onaj nezasiti žižak, koji proždire ogromne količine plodova, opkoljen svojom mnogobrojnom bratijom, koja nam prvo ispi krv, zatim ogloda meso, a sada dođoše do srži, lomeći naše udove i mrveći sve što je još preostalo. Zar Nemci tu da se ne prihvate oružja pa da ognjem i mačem pođu na juriš? To su pljačkaši naše otadžbine, oni su izabranu naciju nekad požudno pljačkali, a sada to čine drsko i besno, oni se naslađuju krvlju i mesom nemačkog naroda, srcem siromaha oni pune svoju mešinu i pothranjuju svoje sladostrašće. Njima dajemo zlato; oni na naš račun drže konje, pse, mazge i bludnice. Našim novcem oni neguju svoju zloću, ulepšavaju svoje dane, oblače se u purpur, svoje konje i mazge zauzdavaju zlatom, grade mramorne palate. Tobožnji zaštitnici pobožnosti, oni ne samo što je ne poštuju, nego je i preziru, blate i skrnave. I dok su ranije umeli da nam izmame novac lažima, izmišljotinama i prevarom, mameći nas svojim ulagivanjem, sada kao kakvi gladni kurjaci posežu za uasom, pretnjama i silom da bi nas opljačkali. A mi moramo i dalje da ih mazimo, ne smemo da ih bocnemo ni čupnemo, pa čak ni da ih dodirnemo ili pipnemo. Kad ćemo već jednom postati mudri da im se osvetimo? Ako nas je ranije od toga odvraćala tobožnja religija, sad nas na to tera nužda."


Dali smo toliko mesta ovim svedočanstvima da bismo jasno pokazali (a to je za razumevanje reformacije neophodno potrebno) da je ova pobuna protiv papstva u suštini bila borba između eksploatatora i eksploatisanih, a ne borba o crkvene dogme ili maglovite parole, niti borba između „autoriteta” i „individualizma”. Papstvo je kao i feudalni zemljišni posed, samo mnogo ranije, stalno zaoštravalo eksploataciju masa baš u onoj meri u kojoj je i samo postajalo izlišno, pa i štetno. Jasno je da je morao doći trenutak kada je narode izdalo strpljenje i kada su oni eksploatatora najurili. Pape su time što su bile sve omrznutije samo ubrzale svoju propast. To je sudbina svake vladajuće klase koja je preživela i sazrela za propast. Dok joj je bogatstvo raslo, njene funkcije su prestajale i nije joj ostalo ništa drugo do da traći ono što je iscedila iz eksploatisanih klasa. Ona je propadala intelektualno i moralno, a često i fizički. U onoj meri u kojoj je izazivala pobunu napaćenih narodnih masa svojim bezumnim rasipništvom, ona je gubila i snagu da odrţi svoje gospodstvo. Tako se, ranije ili kasnije, uklanja svaka klasa koja je postala štetna za društvo. Od vremena krstaških ratova papstvo je kod svojih vernika izazvalo naročito negodovanje, kako moralno tako i intelektualno. Italija je u srednjem veku bila, kao što već znamo, najbogatija zemlja evropskog zapada; ona je očuvala najviše tradicija rimskog načina proizvodnje, bila je posrednik trgovine između Istoka i Zapada; u Italiji su se najpre razvili robna proizvodnja i kapitalizam. Usled toga su se u njoj najpre pojavila nova shvatanja suprotna feudalnim i crkvenim shvatanjima. Buržoazija je u ludoj, mladalačkoj neobuzdanosti prelazila preko svih uobičajenih granica; pobožnost, uobičajeno vaspitanje i moral, sve je to uz podsmeh bilo odbačeno. Pape se nisu mogli oteti uticaju svoje okoline. Kao svetovni vladaoci Italije oni su stupali čak i na čelu novog revolucionarnog duhovnog pravca. Oni su kao takvi vodili istu politiku kao i svi ostali vladaoci njihovog vremena, politiku koju smo već opisali: potpomaganje buržoazije, robne proizvodnje, trgovine i nacionalne veličine. Nasuprot tome, oni su, kao poglavari crkve, trebali da budu internacionalisti i da se pridržavaju feudalnog načina proizvodnje kao osnove crkvene moći. Kao svetovni vladaoci oni su bili revolucionarni elemenat, a kao crkveni poglavari reakcionaran. Zbog toga mi kod papa petnaestog i početkom šesnaestog veka nalazimo čudnu mešavinu dvaju vrlo različitih elemenata: mladalačke odvažnosti i staračke pohotljivosti. Revolucionarno preziranje tradicionalnog, koje je svojstveno klasi koja se uzdiže, mešalo se s neprirodnom pomamom za uživanjima, svojstvenom eksploatatorskoj klasi koja srlja u propast. Ova čudna mešavina, koju ćemo bliže posmatrati u sledećoj glavi, našla je svoj izraz u celom duhovnom životu italijanske renesanse.

Mešavina revolucionarnih i reakcionarnih elemenata bila je karakteristika humanizma, pa i humanista Tomasa Mora. Bio revolucionaran ili reakcionaran, rezultat svega je bio život koji je bio sasvim suprotan svim feudalnim shvatanjima pristojnosti i morala. Taj raspusni život procvetao je potpuno u vreme kad je Nemačka još bila pod stegom feudalizma. Rim je igrao onu ulogu, koju je kasnije i sve do pre nekoliko decenija igrao Pariz. Kao što je ceo svet išao u Pariz, tako je do reformacije svako ko je samo mogao išao na hadžiluk u Rim. Mnogi dobar Nemac doživeo je tamo istu sudbinu, koja će tri do četiri veka kasnije snaći mnoge njegove potomke u Parizu; pokušao bi da učestvuje u romanskom „nemoralu”, ali bi mu pozlilo i on bi se preko Alpa vratio kući pun mamurluka i moralne srdžbe prema Vavilonu na Tibru. Huten kaže da su hadžije iz Rima donosile kući tri stvari: nečistu savest, pokvarene stomake i prazne kese. Da mu nije bilo stalo do ovog trojstva, on je kao četvrtu mogao da navede i sifilis. Lako je zamisliti da se slika koju su takve „hadžije” sticale o „svetom ocu” malo slagala sa srednjovekovnim pojmovima o svetinji. Ono što je pobožne duše valjda ponajviše bunilo, to je bilo bezverje koje je vladalo u Rimu, a koje su pape jedva prikrivale. ' Priča se da je papa Lav X, pod kojim je započela reformacija, izjavio da bajka o Hristu treba i dalje da ostane na snazi, pošto mu je mnogo koristila. Istovetna izjava se, međutim, pripisuje i Bonifaciju VIII koji je živeo dva veka ranije. Ona je u stvari bila ili trajna doskočica papskog dvora ili potiče iz neke izmišljene anegdote koja je bila opštepriznata, jer je vrlo dobro okarakterisala pape. Tačno je da je Lav X blagosiljao narod smejući se i da je svojim namesnicima bio najstrože naredio da pred njim ne drže propovedi duže od četvrt časa. Lako je pojmljivo da papama nije bilo stalo do zaveta nevinosti. Sanacaro (1458. do 1530) je za papu Inoćentija VIII s podsmehom kazao da je prvo opustio Rim svojim tlačenjem, a zatim ga opet naselio svojom decom. (Luđwig Geiger, „Renaissance und Humanismus in Italien und Deutschland”. Berlin 1881, str. 261.)

Ma kako da su bili bezverni, pape i njihovi dvorani su, međutim, veru smatrali za osnovu svoje moći. Ona je to i bila. Pošto više nije bilo materijalnih odnosa koji su papu učinili poglavarem hrišćanstva, ostala su kao njegov jedini oslonac ona shvatanja koja su proistekla iz tih odnosa. Ta su shvatanja iz dana u dan sve više dolazila u protivrečnost s društvenom stvarnošću. Moć papske crkve mogla se održavati jedino na taj način što je od naroda krila tu stvarnost, što ga je varala i zaglupljivala, što je na sve moguće načine kočila njegov razvitak. Neka je taj motiv bio jasan samo malom broju dalekovidih pripadnika crkve — ali su popovi, koji bi postali nevermi, a naročito rimski, svuda lako shvatili da treba negovati glupost naroda kako bi mu izvlačili novac. Započela je vrtoglava ujdurma s čudotvornim slikama, relikvijama i sličnim. Utakmica između raznih crkava i manastira ko će za svoje relikvije i slično nalagati najveća čuda, bila je jedan od prvih znakova slobodne konkurencije koju je razvijala robna proizvodnja. Konkurencija je morala da izazove i gospodstvo promenljive mode. Popovi su morali svaki čas da izmišljaju nove svece čiji renome još nije bio poljuljan i koji bi dražima svoje novine privlačili narodne mase. Uzgred budi rečeno, budale koje su se tada hvatale na taj lepak, nisu bile ništa gluplje od nebrojenih mušterija modernih nadrilekara koji prodaju univerzalne lekove. Sledeći primer pokazuje kako stari sveci nisu bili dorasli konkurenciji novih. Katedrala u Kenterberiju u Engleskoj imala je tri kapele u koje su dolazile hadžije; bile su posvećene Hristu, Bogorodici i treća Tomasu Beketu. Ovaj poslednji proglašen je za sveca tek 1172. godine, a njegove su mošti prenete u pomenutu kapelu 1221. godine. Koliko je ovaj novi svetac bio unosniji za crkvu od starih pokazuje nam račun koji navodi Burnets u svojoj knjizi ,,History of the reformation”. Na žalost, on ne navodi datum na koji se račun odnosi. Po njemu je za godinu dana dato priloga Hristu 3 funte, 2 šilinga i 6 penija, Bogorodici 62 funte, 5 šilinga i 6 penija, a svetom Tomasu 832 funte, 12 šilinga i 3 penija. Sledeće godine Hristu nije bilo priloženo ništa, Bogorodici 4 funte, 1 šiling i 8 penija, a svetom Tomasu 954 funte, 6 šilinga i 3 penija. Vidimo da je novoangažovani svetac imao famoznu privlačnu snagu. Od prihoda svetog Tomasa dobijao je i papa dobar deo. Mučenička smrt ovog sveca desila se usred zime, u doba koje je vrlo nezgodno za hadžiluke. Zbog toga su monasi od Kenterberija tražili dozvolu pape da praznik tog sveca pomere u leto. „Sveti otac” Honorijus III bio je voljan da to odobri samo pod uslovom ako mu se odobri prilično učešće u profitu, koji će katedrala od Kenterberija dobiti pomeranjem praznika. Nastalo je dugo cenkanje o tome. Papa je tražio polovinu bruto-prihoda; monasi su izjavili da pod tim uslovima ne mogu da produže svetu trgovinu, jer im se ne bi isplatila. Na kraju je papa popustio, zadovoljivši se polovinom čistog prihoda (vidi S. E. Thorold Rogers, „Die Geschichte der englischen Arbeit”, str. 284).

Što je bezverje papstva bivalo veće, to je ono više negovalo sujeverje. Bezverjem je ono izazivalo ogorčenje pobožnih, a sujeverjem ogorčenje slobodnih duhova. Moralna srdžba nad nemoralom, bezverjem i sujeverjem ne bi, međutim, bila od odlučujućeg uticaja da se, kao što smo već videli, papstvo nije pretvorilo u prostu i uz to još i suvišnu mašinu za eksploataciju. Još pre no što je bilo dostiglo svoj vrhunac, papstvo se već nalazilo u zabrinjavajućem moralnom stanju (podsećamo na „Metzenregiment” Marocije i njenih kćeri u desetom veku koje su papsku stolicu zaposele svojim ljubavnicima i sinovima). Ono što je narode podstaklo da se otkinu od papstva, nisu bile moralne već ekonomske i političke promene koje su otada nastupile. U nekim zemljama, naročito u Nemačkoj, sve su klase bile zainteresovane za prekid s papstvom; želeo je to ne samo eksploatisani narod, nego i „nacionalni” to jest domaći eksploatatori koje je mnogo ljutilo što toliki novac izlazi iz zemlje, novac koji bi oni radije sami strpali u džep. Za odvajanje crkve bio je zainteresovan i nacionalni kler, jer je on u stvari bio još samo poreznik rimske stolice; on je morao u Rim da šalje lavovski deo svih prihoda koje je od naroda primao, najmasnije sinekure morao je da prepusti ljubimcima Rima, dok su njemu ostajala samo niţa sveštenička mesta koja su bila slabije plaćena i iziskivala rad. Za najenergičniju opoziciju rimskoj stolici bio je zainteresovan baš onaj deo sveštenstva koji je ispunjavao još izvesne državne funkcije, to jest mirsko sveštenstvo koje je u narodu uživalo još neki ugled.

Centralizaciju crkve pape nisu »provele bez teškoća, već su morale kroz žestoke borbe da je nametnu crkvenim organizacijama pojedinih zemalja. Najefikasnije oruđe za podjarmljivanje mirskog sveštenstva bili su razni monaški redovi. Papa i nemački biskupi bili su još u jedanaestom veku u neprijateljstvu. Oni su bili na strani Hajnriha IV, dok je visoko plemstvo zastupalo stvar pape. I francusku i englesku crkvu papa je mogao da podvrgne pod svoju vrhovnu vlast tek posle teških borbi. Borbe između Rima i raznih nacionalnih crkava nisu, međutim, nikad potpuno prestajale. One su posle krstaških ratova dobijale sve žešće forme, ukoliko je rasla eksploatacija od strane papstva, sve dok kod raznih nacija nisu dovele do potpunog prekida sa rimskom stolicom. Vodstvo u borbi protiv Rima preuzelo je sveštenstvo, naročito niže; reformatori — Luter Cvingli, Kalvin, i dr. — bili su sveštenici; kler je dao ideološke forme u kojima će se kretati borba oko reformacije. Crkva u doba reformacije bila je drukčija nego u ranom srednjem veku. Ona je nekad bila organizacija koja je održavala jedinstvo države i društva, a sad je činila prosto oruđe državne uprave. Izmenili su se i temelji države. Odvajanje crkve od Rima uklonilo je i onaj poslednji faktor koji je omogućavao da njeno gospodstvo u državi do izvesnog stepena i dalje traje. Taj faktor je bila tradicionalna iluzija; zbog toga su sveštenici u svim reformisanim crkvama postali sluge državne uprave, a gde su tu upravu u svojim rukama držali monarsi, oni su postali činovnici apsolutizma. Crkva nije više određivala u šta ljudi ima da veruju i kako da postupaju; sada je državna uprava određivala šta će crkva da propoveda.

Nisu svi narodi ni sve klase hrišćanskih naroda bili zainteresovani za raskid s papstvom. Pre svega niko u Italiji. Talijani su postajali sve jače pristalice papstva, ukoliko se više razvijala robna proizvodnja i jačala nacionalna svest; gospodstvo pape značilo je za njih gospodstvo Italije nad hrišćanskim svetom, eksploataciju tog sveta od strane Italije. Za reformaciju nije bio zainteresovan ni gospodar habsburških zemalja, nemački kajzer. Njegova moć u Nemačkoj nije postala realnija od moći pape; i jedna i druga su počivale delom na istim iluzijama i nestankom tih iluzija i te je moći moralo nestati. Očekivati od cara da se odrekne pape, značilo bi tražiti od njega da izvrši samoubistvo. Kao vladalac šarolike mešavine habsburških zemalja on je isto tako bio malo zainteresovan za reformaciju. Katolicizam je bio snažan elemenat jedinstva hrišćanskog sveta. Samo pod njegovim gospodstvom moglo se računati na krstaški rat celog hrišćanskog sveta protiv Turaka. Takav bi rat, pre svega, učvrstio dom Habsburga. Posle reformacije nije, međutim, bilo više nikakve nade na takav krstaški rat. Vladaoci Francuske i Španije isto tako nisu imali nikakvog razloga da raskinu s papstvom. U to vreme kraljevska vlast je u tim zemljama postala odlučujuća. U njima se rano razvila trgovina i robna proizvodnja. Najranije na jugu Francuske, gde je u početku trinaestog veka izbila i prva pobuna protiv papske vlasti, takozvana albižanska „jeres” koja je bila istrebljena krvavim ratom. Ono što nije uspelo gradskim republikama na jugu Francuske, uspelo je kasnije francuskim kraljevima. Već 1269. godine izdao je Luj „sveti” Pragmatičku sankciju, koju je 1438. godine obnovio i proširio Karlo VI. Njome su francuski sveštenici u velikoj meri oslobođeni zavisnosti od Rima i podređeni kralju; postignuto je, dakle, u suštini ono isto što je nemačkim vladaocima uspelo tek skoro sto godina kasnije kroz reformaciju. Pri postavljanju viših sveštenih lica, kralj je imao odlučujuću reč; ubiranje novca za papu bez kraljevog odobrenja bilo je zabranjeno.

Slično je bilo i u španiji. Od 1480. godine tamo je čak i inkvizicija bila policijsko oruđe kraljevske vlasti koja je postavljala inkvizitore i podređivala njihove institucije svojim političkim svrhama. I iz Španije papa nije smeo da prima novac bez kraljeve dozvole. Lav X morao je Francuskoj i Španiji skupo da plati dozvolu za prodaju oproštaja koja je dala povoda za reformaciju. Karlo V dobio je zajam od 175.000 dukata, a francuski kralj Fransoa I uzeo je lep deo prihoda od indulgencija. Od nemačkih vladalaca bio je samo vrhovni vladalac u Majncu dovoljno moćan kao duhovni i kao svetovni vladalac da je mogao tražiti i dobiti udeo u plenu. Ostali nemački vladaoci nisu dobili ništa, i to ih je jako razljutilo i približilo reformaciji. Francuski i španski kraljevi i kler mogli su, usled višeg ekonomskog razvitka tih zemalja, još pre reformacije ne samo da postignu u suštini ono što su nemački vladaoci i kler imali tek da izvojuju kroz teške borbe, nego su bili toliko ojačali da su mogli pomišljati i na to da i samog papu učine svojim oruđem da bi njegov uticaj i njegovu vlast iskoristili za sebe. Oni dakle ne samo da nisu bili zainteresovani da se odreknu pape, nego su naprotiv bili jako zainteresovani da se održi njegovo gospodstvo nad hrišćanskim svetom, jer je to u stvari značilo njihovo gospodstvo.

Francuski kraljevi su već početkom četrnaestog veka bili dovoljno jaki da sebi potčine rimske pape i ovi su od 1308. do 1377. svoje sedište preneli na francusko tlo, u Avinjon. Oslobođenje papa od Francuske i njihov povratak u Rim nije bio rezultat uticaja crkve, već rezultat jačanja Italije i jačanja nacionalne i monarhističke ideje u njoj — do kojeg je doveo ekonomski razvitak. Francuzi su tad pokušali da sebi potčine Italiju zajedno s papom. Isto to pokušala je i Španija čije su pozicije bile najbolje na početku reformacije kad je Karlo sjedinio nemačku carsku krunu sa španskom. Baš u to vreme kada su nemački vladaoci samo oprezno i pipajući pokušavali da zbace jaram papstva, obe velike katoličke sile, Francuska i Španija, vodile su ogorčenu borbu za gospodstvo nad papstvom. Godine 1521. papa Lav X se potčinio caru Karlu V koji je iste godine prognao Lutera iz Nemačke. Adrijan VI, sledbenik Lava X, bio je „kreatura Njegovog Carskog Veličanstva”. Kada je Klement VII, koji je došao posle Adrijana VI, pokušao da se osamostali od kralja, ovaj branilac katoličke vere poslao je svoje vojnike protiv „svetog oca", zauzeo na juriš Rim (1527. godine) i strašno ga opustošio. Što su Italija, Francuska i Španija ostale katoličke to nije zbog njihove duhovne zaostalosti, kako to obično misle, nego, naprotiv, zbog njihovog višeg ekonomskog razvitka.2 One su bile gospodari nad papom i preko njega su eksploatisale germanske hrišćane. Ovi su bili prinuđeni da se otcepe od pape da bi izbegli eksploataciju, ali im je to bilo moguće samo tako što su raskinuli vezu s najbogatijim i najrazvijenijim zemljama Evrope. U tom smislu reformacija je bila borba varvarstva protiv kulture. 3 Nije slučajno što su prve borbe za reformaciju počele u dvema najzaostalijim nacijama Evrope: u Švedskoj i Škotskoj.



Ĉetvrta glava

HUMANIZAM PAGANSTVO I KATOLICIZAM


Novi način proizvodnje tražio je i nove idejne forme i stvarao je novi idejni sadržaj. Sadržaj duhovnog života menjao se brže od njegovih formi; ove su još dugo ostale crkvene forme kakve su odgovarale feudalnom načinu proizvodnje, dok je na način mišljenja sve više uticala robna proizvodnja i on je dobijao „svetovni” karakter. Nasleđene crkvene forme nisu, međutim, mogle još dugo da odgovaraju novom načinu mišljenja. One su mogle utoliko lakše da se odbace, što je već postojala gotova forma mišljenja koju je jednostavno trebalo usvojiti. To je bila forma antičke paganske nauke i umetnosti, koja je već nekad ranije služila za izražavanje misaonog sadržaja koji se u mnogim stvarima slagao s novim načinom mišljenja. Mi smo već više puta podvukli da se robna proizvodnja, potiskujući feudalni način proizvodnje, najpre razvila u Italiji. U toj zemlji su se očuvali mnogobrojni divni ostaci antičkog rimskog paganstva i u njoj njegove tradicije nisu nikad potpuno izumrle. Cvateći trgovački promet s Grčkom doneo je Talijanima i poznavanje antičke helenske literature koja je novom načinu mišljenja odgovarala još bolje negoli rimska. Trgovačke republike Italije koje su pokušavale da zbace duhovni i materijalni ego feudalizma, oduševile su se kad su u literaturi stare trgovačke republike Atine naišle na način mišljenja koji se tako dobro slagao s njihovim sopstvenim i čiji je materijalni život pokazivao veliku sličnost sa sadašnjim. Taj način mišljenja stare Atine bio je svestrano izgrađen i izraţen u najdivnijim formama. Novo gledanje na svet, novu nauku i umetnost, koje inače svaki novi način proizvodnje mora mučno tek da stvara, imali su idejni zastupnici novog načina proizvodnje, koji se u četrnaestom veku brzo razvijao u Italiji, samo da iskopaju iz ruševina kojim je srednji vek zatrpao antiku. Započelo je proučavanje antike, kao sredstvo da se shvati sadašnjica i da se zada smrtni udarac ostacima nedavne prošlosti koja je umirala.

Idejni pravac koji se razvijao pod uticajem tog proučavanja, nazvan je renesansom (preporod antike) i humanizmom (težnja za čisto čovečanskim obrazovanjem, nasuprot skolastičkoj teologiji koja se bavila božanskim stvarima). Prvi naziv označavao je pre svega izraz novog u umetnosti, a drugi u literaturi. Kad bi ideje zaista stvarale materijalne odnose, a ne obratno, onda bi se iz ponovnog oživljavanja antičkih ideja moralo ponovo roditi i antičko društvo. Nikad valjda nije neki način mišljenja usvajan s takvim oduševljenjem s kakvim su humanisti usvajali antički način mišljenja. Pa ipak, oni su ga usvajali samo u onoj meri u kojoj je on odgovarao novim prilikama. Ako je bilo potrebno, oni su radije protivrečili logici nego činjenicama, iako toga nisu bili svesni, jer se način mišljenja koji odgovara prilikama i bez dokaza lako prihvata kao tačan. Tako je gledanje na svet humanizma umnogome ispalo vrlo čudno. Robna proizvodnja i trgovina nastali su i u antici i u srednjem veku u gradskim republikama. Ali je u antici ono što je predstavljalo vrhunac društvenog razvitka, pri kraju srednjeg veka bilo polazna tačka novog HUMANIZAM društva. Mi smo već pokazali kako je početak kapitalističkog načina proizvodnje doveo do pojave apsolutne monarhije i nacionalne ideje. Tako su humanisti postali najžustriji branioci ujedinjenja nacije pod jednim vladaocem, uprkos svog ushićenja Demostenom i Ciceronom i uprkos tome što su mnogi od njih poticali iz gradskih republika. Već se otac humanizma, Florentinac Dante (1265. do 1321) izjasnio kao monarhista i vatreni pristalica jedinstva Italije. On je, razume se, za sprovođenje ovih ideja računao na nemačkog cara, pošto su pape njegovog doba bile oruđe Francuske. Ali posle povratka papa iz Avinjona, oni su postali ta sila oko koje se sjatila većina talijanskih humanista očekujući od njih ujedinjenje Italije. Većina humanista je smatrala da je modernoj državi koja se tada razvijala potrebna jedna ličnost na čelu. I baš zato što je po njihovom mišljenju zlo i dobro države zavisilo od ličnosti vladaoca — a prilike njihovog doba opravdavale su takva shvatanja — nije bilo nikako svejedno kakav je vladalac. Kao što je bila potrebna vlast jednog vladaoca u državi, tako isto je, po shvatanju humanista, bilo potrebno da oni dominiraju nad tim vladaocem, da ga oni vaspitaju i vode. Dokle će ići u konsekvencama takvog svog stanovišta zavisilo je samo od ličnog karaktera pojedinih humanista. Za dobro naroda bio je potreban vladalac, ali samo dobar vladalac, to jest takav koji misli humanistički. Dati otpor rđavom vladaocu, svrgnuti ga, pa i ubiti da bi se stvorilo mesto za drugog, boljeg, sve to nije protivrečilo principima humanista, mada je malo njih imalo hrabrosti da svoje učenje primeni na delu. Mnogi od njih bili su beskarakterni laskavci. Ali su, uopšte uzev, ostali pri svom zahtevu da idejno dominiraju nad vladaocem. Ti ideolozi buržoazije koja je jačala, time su samo zastupali njeno klasno stanovište koje smo već upoznali.

Karakterističan rezultat ovog stanovišta jesu bezbrojne humanističke publikacije koje su imale zadatak da vladaocima propišu kako da urede svoje države i da vladaju. Najpoznatije među delima te vrste je „Vladalac” od Makijavelija. Nije to, međutim, bio prazan zahtev humanista koji ne bi imao veze sa stvarnošću. Oni su uistinu predstavljali silu koja je vladaocima bila potrebna i koju su ovi želeli da imaju uza se. Vladaocima su bila potrebna ne samo materijalna sredstva buržoazije već i njeni ideolozi. „Javno mnenje”, to jest shvatanja gradskog građanskog stanovništva, bilo je sila koja je vladala u vremenima i zemljama u kojima je cvetao humanizam. Vladaocima su za njihove upravne poslove bili potrebni i naučnici novog pravca. Birokratija još nije bila stvorena; humanisti su bili jedini ljudi koji su, pored i čak i bolje od pravnika i višeg sveštenstva, bili u stanju da vode državnu upravu, da budu savetnici i poslanici vladalaca. Nije to bila gola fraza, kad je car Maksimilijan uzviknuo „da su naučnici ti koji tu vladaju i koji ne bi trebalo da budu potčinjeni; njima se duguju najviše počasti, jer su ih bog i priroda uzdigli iznad ostalih”. Izuzimajući nemačke vladaoce, naročito one iz severne Nemačke koji su se zbog ekonomske zaostalosti Nemačke vrlo malo interesovali za humanizam i koji su vrlo loše postupali s humanistima, svaki je vladalac težio da privuče što više humanista na svoj dvor a istaknutim naučnicima odavane su gotovo vladalačke počasti. Naučnici su tada na dvorovima igrali drukčiju ulogu negoli danas; oni nisu bili učene sluge koje treba trpeti, već su bili traženi prijatelji vladalaca. Ovim se može delimično objasniti odnos Henriha VIII prema Moru. U svojim religioznim shvatanjima humanisti su bili isto tako nelogični kao i u političkim. Dok su se, s jedne strane, oduševljavali antičkim republikancima i u isto vreme branili monarhiju, dotle su se, s druge strane, sve više pretvarali u pagane a ipak ostali odlučni katolici.

Nova ideologija bila je suprotna feudalnoj ideologiji isto onako kao što je novi način proizvodnje bio suprotan feudalnom, što se stari način proizvodnje više rušio, to su humanisti drskije prelazili preko svih uobičajenih granica, ismejavajući porodične i bračne forme srednjeg veka i njegovu religiju. Pod emancipacijom žena podrazumeva se njihova emancipacija od individualnog domaćinstva (bar do izvesne mere). To je moguće postići na taj način, što će najteži kućni poslovi postati javni poslovi. No moguće je to postići i na taj način, što će se poslovi individualnog domaćinstva s domaćica svaliti na druge. Tako se, razume se, može emancipovati samo jedan deo žena, i to porobljavanjem drugih. Prvi način emancipacije ţena kroz pretvaranje njenog rada u javni profesionalni rad u suštini je još stvar budućnosti. Drugi način emancipacije žena, naprotiv, već je više puta postajao istorijska činjenica. Preduslovi za taj način bili su dati čim bi vladajućoj klasi uspelo da zaoštri eksploataciju radnih klasa do te mere da su ne samo muškarci nego i žene te klase mogli da se emancipuju od potrebe da rade. Primer takve emancipacije žena kroz eksploataciju pruža nam doba Rimskog carstva; današnja emancipacija žena građanskog društva spada u istu kategoriju. Tako isto i emancipacija žena u humanizmu. Individualno domaćinstvo a time u izvesnoj meri i pojedinačni brak, bilo je ekonomska nužnost za zanatliju i seljaka. Bilo je gotovo nemoguće održavati seljačku proizvodnju ili zanatsku radnju, ako nisu bile povezane s dobro uređenim domaćinstvom koje je isto tako tražilo svoju gazdaricu kao što je privredna jedinica tražila svoga vrhovnog gazdu. Seljak nije mogao držati ni sluge, ni sluškinje, niti majstor kalfe bez domaćinstva, bez domaćice; kalfe i sluge spadali su u porodicu, stanovali su u kući njenog starešine i jeli za njegovim stolom. Drukčije se razvijala stvar kod trgovca. Njegova je radnja bila nezavisna od domaćinstva; imao on domaćicu ili ne, to je malo uticalo na tok njegovog poslovanja. Brak i domaćinstvo pretvoriše se kod njega iz ekonomske nužnosti u stvar luksuza. Ako je bio štedljiv njemu uopšte nije bilo potrebno da se ženi izuzev kad bi hteo da uzme ženu ne kao domaćicu nego kao bogatu naslednici A pošto je domaćinstvo bilo stvar luksuza, to je njegovo bolje ili lošije vođenje moglo da ima značaja jedino za rashode trgovca a ne i za njegove prihode. On je tada, ako su mu to dozvoljavali njegovi trgovački profiti, mogao vođenje domaćinstva da prenese na najamne osobe. Ako je ženu uzeo kao naslednicu a ne kao domaćicu, to se u stvari podrazumevalo samo po sebi. Tako su se u petnaestom i šesnaestom veku usled neizmemih trgovačkih profita oslobodile rada u domaćinstvu i rada uopšte — žene trgovaca, a isto tako i žene varoških pravnika, lekara, činovnika itd., ako su imali dovoljno novaca. Te su žene dobile vremena i zainteresovale su se za pitanja koja su im u njihovom ranijem delokrugu bila daleka i strana. No istovremeno s ovom emancipacijom postale su i uobičajene forme braka sve više stvar luksuza za trgovačke i humanističke krugove; pojavili su se slobodniji polni odnosi, naročito u Italiji, tom zavičaju humanizma. Mladalački drsko probila je revolucionarna buržoazija sve ograde patrijarhalne porodice i pojedinačnog braka; pošto je, kao i u carskom Rimu, emancipacija žena nastala na taj način što se ona iz potrebne radnice pretvorila u suvišnu eksploatatorku, to je i novi polni život dobio nešto primesa one pokvarene raspuštenosti klase u propadanju. To su oni elementi koji su emancipaciji žena u doba humanizma dali njen naročiti karakter. Uostalom ta je emancipacija bila ograničena na mnogo uži krug društva nego moderna emancipacija žena. Moderni pobornici buržoaske emancipacije žena pravdaju nužnost ove društvene promene fiziološkim i pravnim razlozima, kao nešto što nalažu priroda i pravičnost, a ne naročite, istorijske nastale prilike. Tako su se i humanisti u početku pozivali na religiju iako je uobičajeno crkveno učenje bilo odlučno protivu ravnopravnosti žena. Tako se, na primer, Karitas, sestra nirnberškog Pirkhajmera, opatica sv. Klare u Nimbergu, koja je bila revnosna humanistkinja, pozivala na to da „drugi pol ima istog tvorca, spasitelja i posvetioca i da se ruka najvišeg poslovođe nije nikako skratila. U njegovoj je ruci ključ milosti i on svakome deli prema svom nahođenju ne gledajući ličnost”.

Za mešavinu novog paganskog idejnog sadržaja sa starom crkvenom formom, karakterističan je, između ostalog, postupak bezbožnika Sigismunda Malateste, gospodara Riminija koji je 1445. do 1450. podigao prekrasnu crkvu u čast svete Franciske u kaju je postavio spomenik čudnom svecu — naime svojoj metresi Izoti za koju je želeo da bude poštovana kao svetica. Među one koji su se najviše koristili polnom slobodom onog revolucionarnog vremena spada Frančesko Pođio (1380. do 1459), sveštenik i papski sekretar, koji je za sobom ostavio ništa manje od 18-oro od njega priznate dece, od koje 14-oro vanbračne. Smelost humanizma na području polnog života odgovarala je smelosti koju je on pokazivao i u pitanjima religije. Pagansko bezverje istupalo je u početku još zaodenuto u crkveni plašt, no kasnije je ono izlazilo na videlo sve otvorenije i dovelo bi do punog i svestranog ateizma (humanista, a ne narodnih masa), da taj razvitak nije bio prekinut reformacijom.

Jedan od najdrskijih slobodnih mislilaca među humanistima bio je Florentinac Luiđi Pulči (1432. do 1484). U svom komičnom junačkom spevu „Morgante”, koji je poruga hrišćanskih ritera, on parodira i s katoličkim veruju: „Ja u crnu boju ne verujem više negoli u plavu, ali ja verujem u kopuna, u kuvano meso i pečenje, ponekad i u buter, pa i u pivo a kad ga nema i u vino od jabuka, al‟ radije u oporo negoli u slatko, a naročito verujem u dobro vino; ja, štaviše, živim u ubeđenju da onaj koji veruje u dobro vino mora da nađe spasenje. Ja verujem u torte i kolače; torta je mati a kolač sin ali pravi očenaš to je pečena džigerica, pa makar je bilo tri, dve ili samo jedna.”
Čovek koji je ovo pisao bio je visoki činovnik i prijatelj Lorenca od Medičija; njega nije proterao državni tužilac, niti ga je prognala crkva.


PAGANSTVO I PROTESTANTIZAM

Svi su se humanisti najodlučnije borili protivu grešaka crkve a naročito je monaštvo bilo izabrani cilj njihovih napada i poruga. Ipak, ti napadi, ma kako da su bili oštri, išli su samo do izvesne granice. Logika činjenica nametala je humanistima nelogičnost mišljenja. Kao što smo u prethodnoj glavi već videli, vladajuće, eksploatatorske klase u romanskim zemljama, a pre svega u Italiji, bile su jako zainteresovane da se očuva vlast papstva. Ideolozi novih društvenih snaga u romanskim zemljama morali su da izraze to svoje raspoloženje, bez obzira da li se ono slagalo sa njihovim sistemom ili ne. I stvarno, gotovo svi humanisti — a najznačajniji među njima bez izuzetaka — nisu napadali crkvene institucije, već ličnosti njihovog članstva i duh koji ih je ispunjavao. Oni su bili za to da se dotadašnje crkvene forme održe i da se samo ispune drugim sadržajem. Crkva je imala da ostane sveobuhvatna i svemoćna institucija, ali da postane humanistička; humanisti da budu njeni sveštenici (i korisnici njenih masnih sinekura), a papa vrhovni humanista. On bi kao takav imao da vlada nad vladaocima i narodima i da ih upregne u humanističke ciljeve. Ovo po našem mišljenju dobro ilustruje primer Rableovog idealnog manastira Telemita. U glavama 52. i 57. svog dela „Gargantua” Rable opisuje fantastičnu opatiju Telema, koja je sva uređena u humanističkom duhu. Nama se čini da ovaj opis ima u osnovi isto takvu ozbiljnu tendenciju kao i Morova „Utopija”. On nam pokazuje na koji su način humanisti hteli da reformišu crkvu. Crkva je i dalje imala da eksploatiše mase — i opatija Telema ne može da se zamisli bez eksploatacije — ali na mesto monaha treba da dođu humanisti, a na mesto asketskih pravila monaškog reda, sloboda uživanja i nauke. To mesto iz „Gargantua” neobično je karakteristično za humanizam i način na koji su se u Morovo doba iznosile ideje reformacije.

Poseban položaj Italije, gde je humanizam ponikao, gonio ga je da bude naklonjen papi iako je to bilo u protivrečnosti ne samo s teoretskim osnovama humanizma, nego i s potrebama društvenih snaga u neromanskim zemljama koje je želeo da izrazi. Humanizam je i propao usled te protivrečnosti čim je prestala nadmoćnost Italije. U Italiji humanizam je odgovarao realnim interesima. U germanskim zemljama to nije bilo tako. Tamo je on bio i ostao egzotična biljka koja nije mogla da uhvati korena. Baš zbog toga je nemačkom humanizmu bila potrebna što uža veza s Italijom iz koje je dolazila sva nauka i umetnost. Samo uz tu trajnu vezu humanisti su mogli da gaje nadu da će savladati nordijsko varvarstvo, kakvo je vladalo naročito u Nemačkoj, i da će za sebe zadobiti vladajuće klase. Odvajanje od Rima predstavljalo je kraj njihovih nada, pobedu varvarstva nad civilizacijom. Oni su se usprotivili reformaciji i ostali katolici, upravo zato što su bili na višem stupnju razvitka od protestanata, tih ogorčenih protivnika nove nauke i umetnosti. To važi ne samo za nordijske reformatore. Pokušaji reformacije su i u Italiji dolazili od poluposeljačenog nižeg sveštenstva. Uzmimo za primer Savonarolu. U jednoj propovedi on je rekao: „Jedino dobro koje su učinili Platon i Aristotel, sastoji se u tome što su dali mnogo argumenata koji se mogu upotrebiti protiv jeretika. Oni, kao i drugi filozofi, ipak sede u paklu. Svaka baba zna više o veri nego Platon. Za veru bi bilo dobro kad bi se uništile mnoge knjige za koje se inače misli da su korisne. Dok još nije bilo toliko knjiga i toliko logičkih dokaza i diskusija, vera je rasla brže negoli što sada raste.” Zar to ne podseća na Luterove ispade protivu „bludnog razuma”? Pobožni Savonarola spalio je stotine primeraka Bokačovog „Dekamerona”, dok mu crkva nije stala na put pogubivši ga kao jeretika.

Papsku eksploataciju nisu ugrožavali nevernici koji su govorili obrazovanim krugovima, već pobožni koji su se obraćali masama. Njih su spaljivali, dok bi nevernike kao što je bio Rable, koji je crkvu i veru obasuo svojom neobuzdanom porugom, pape i biskupi poštedeli, a često i unapređivali. Stvar je u tome što katolički fanatizam papstva nije bio verski fanatizam, već u crkvene forme zaodenut fanatizam gramzivosti. Jedno su, međutim, zaboravili učeni ideolozi Nemačke i Engleske kad su prelazili na katoličku stranu da bi spasli ugroženu civilizaciju: da ta katolička kultura, visoki nivo nauke i umetnosti u Italiji i veličina pape počivaju na neznanju i eksploataciji narodnih masa, na neznanju i eksploataciji cele Nemačke; da je papstvo, da bi unapredilo nauku i umetnost u Italiji, moralo da drži Nemačku u siromaštvu i neznanju; da je veštački održavano varvarstvo i od strane papa — ukoliko je to zavisilo od njih — bilo ona sila koja je u reformaciji srušila katoličku kulturu. Bila se stvorila takva istorijska situacija da je još jedino pobeda nemačkog varvarstva nad romanskom kulturom mogla da otvori put oslobođenja Nemačke od varvarstva i da omogući njen dalji ekonomski i kulturni razvitak. Humanisti su, međutim, videli samo štetu koju je reformacija u nordijskim zemljama morala privremeno da nanese nauci i umetnosti. Za njihovu orijentaciju uz katoličanstvo postojao je još jedan razlog: reformatori su apelovali na narodne mase, na ceo narod. U raznim zemljama reformacije ceo je narod prema papstvu činio jednu jedinu klasu — klasu eksploatisanih. Izuzev Engleske, čija je reformacija uopšte bila specifična, zemlje reformacije su bile ekonomski najzaostalije, u njima se apsolutizam nije bio razvio kao u romanskim zemljama, a seljaci i riteri još su imali znatnu snagu i jaku samosvest. Bez obzira što su iz reformacije na kraju krajeva najveću korist izvukli vladaoci i novčane sile, ona je ipak počela pokretom naroda, jednodušnom pobunom celog naroda protiv papske eksploatacije. Ta pobuna, razume se, nije se zadržala na padu papskog gospodstva, nego je dovela do krvavih borbi među različitim klasama, koje su u tim borbama iscrple svoje snage pripremajući pobedu apsolutizma. Za humaniste je svaki narodni pokret predstavljao nešto užasno. Njima su izgledali sasvim naopaki svaka državna vlast bez vladaoca, svaki uticaj na državu sem uticaja koji bi išao preko ličnosti vladaoca. Za potrebe i težnje naroda oni po pravilu nisu imali mnogo razumevanja, a većina ni interesovanja. Oni su s gnušanjem gledali na pokret koji je doveo do svih strahota građanskog rata. Jasno je đa su se humanisti pod ovim okolnostima u najvećem broju germanskih zemalja svojim zauzimanjem za katoličanstvo suprotstavili celokupnom narodu, da su ih reformatori napadali kao renegate, da su izgubili svaki uticaj i konačno iščeznuti ne ostavivši u narodu nikakvog traga.

Reformacija je zadala smrtan udarac i humanizmu u Italiji. Pomorski put za Indiju oko Južne Afrike već je bio otkriven i već se putovalo tim novim trgovačkim putevima koji su do prokopavanja Sueckog kanala spajati Indiju s Evropom; trgovina se pomerala s obala sredozemnih zemalja u zemlje na obalama Atlantskog okeana. Istovremeno je nastala pobuna germanskih zemalja protiv papstva: izostale su neizmerne sume koje su iz godine u godinu preko Alpa išle u Rim. Tako su usahnuli izvori italijanskog bogatstva i njegove duhovne veličine. Trgovina i eksploatacija bile su materijalna podloga humanizma. Zajedno s njima i on je iščezao. Humanizam, međutim, nije iščezao bez traga. Njegove tendencije slavile su vaskrsenje u jezuitstvu. Jezuitstvo je humanizam koji je nešto intelektualno niži, koji je lišen idejne samostalnosti, kruto organizovan, humanizam nateran da služi crkvi. Razlika između jezuitstva i humanizma odgovara razlici između hrišćanstva iz doba Carstva i neoplatonizma. Jezuitstvo je ona forma u kojoj je katolička crkva usvojila humanizam, u kojoj se ona modermizovala i postavila, nasuprot svojoj dotadašnjoj feudalnoj bazi, na temelje koji su vladati društvom od šesnaestog pa sve do osamnaestog stoleća. Jezuitstvo je postalo najstrašnija sila reformisane katoličke crkve zbog toga što je najviše odgovaralo novim ekonomskim i političkim prilikama. Jezuitstvo se služilo istim oružjem koje je već koristio humanizam: nadmoćnošću klasičnog obrazovanja, uticajem na vladaoce, obzirima prema novčanim silama. Kao i humanisti, jezuiti su pomagali apsolutnu vlast, ali samo onog vladaoca koji je radio za njih. Kao i humanisti i oni su smatrati da nije u opreci s njihovim monarhističkim ubeđenjem ako treba poraditi na tome da se ukloni ličnost vladaoca koja im ne odgovara. Što se, međutim, novca tiče, jezuiti su išli dalje od humanista. Oni su zastupali ne samo interese novog načina proizvodnje, već su ga stavili i u svoju službu. Jezuiti su postali najveće evropsko trgovačko udruženje koje je imalo svoje kancelarije u svim delovima sveta; oni su prvi shvatili da se misionar može isto tako dobro iskoristiti i kao trgovački putnik; oni su bili prvi koji su osnovali kapitalistička industrijska preduzeća u prekomorskim zemljama, na primer fabrike šećera.



BEZVERJE I SUJEVERJE


Tendencija humanizma išla je za potpunim poricanjem srednjovekovnog pogleda na svet, za čistim bezverjem. Nasledio ga je na kraju takav verski fanatizam, kakvog u srednjem veku nikad nije bilo i to ne samo u zemljama u kojima humanizam nije bio uhvatio čvrstog korena, već i u njegovoj sopstvenoj postojbini, u Italiji. Pojava verskog fanatizma nije bila posledica samo ekonomske propasti Italije, niti ogorčene borbe koju su vodili talijanski eksploatatori s eksploatisanim nacijama; sve je to, doduše, doprinelo da fanatizam gramzivosti pređe u verski fanatizam, jer se eksploatacija vršila pod verskom firmom. Ali se jačanje religioznog života pri kraju humanističkog doba sve više zasnivalo i na opštim prilikama onoga vremena. Od dva korena religije samo je jedan u doba humanizma počeo da truli, ali je drugi puštao mnogobrojne izdanke. Intelektualni koreni religije, uzroci religioznog osećanja i mišljenja — o religioznim organizacijama ovde nije reč — nalaze se u postojanju natčovečanskih i neshvatljivih sila, prema kojima je čovek bespomoćan i čije dejstvo on ne može ni da predvidi niti da razume, kojima ne može da upravlja i koje imaju tako odlučan uticaj na njegovu sudbinu da se kod njega pojavljuje potreba da se s njima pomiri. Radi se o prirodnim ili o društvenim silama. U prvobitnom komunizmu društvene sile nisu igrale nikakvu ulogu. Ekonomski odnosi su zavisili od volje ljudi, ukoliko su uopšte zavisili od njihovog društvenog zajedničkog rada. Na tom primitivnom stupnju čovek je mnogo više zavisio od prirode. On se osećao kao njen sastavni deo, slično životinji, ne otkinuvši se tako reći još od svoje pupčane vrpce i živeo je, ne razmišljajući, od danas do sutra. O religiji jedva da se i radilo. Lagano i uporedo s tehničkim progresom u čoveku se budi potreba da prirodu potčini svojoj volji; on se od nje otrže, ona postaje objekat različit od njega, a istraživanje prirode njegov zadatak. No prvo čovekovo iskustvo na tome putu bila je njegova nemoć prema prirodi; morao je da prođe neizmeran period vremena, čitav jedan istorijski razvitak, dok je čovek počeo da shvata prirodu, da saznaje njene zakone i da njene sile svesno stavlja u svoju službu. Od momenta kada je čovek počeo da razmišlja o prirodi pa sve do pojave prirodnih nauka religija je bila ljudska potreba. Religije koje su nastale iz te potrebe, takozvane prirodne religije, vedre su, radosne i tolerantne kao i ljudi u čijim su glavama nastale; one u prirodnim pojavama vide više nešto veličanstveno i božanstveno negoli grozno i đavolsko. S pojavom robne proizvodnje nastaju, međutim, socijalne sile kojima čovek ne gospodari, i to dovodi do drugog korena religije. U malim zajednicama antike i srednjeg veka taj koren je još slab; ekonomski odnosi su se tada još mogli lako shvatiti i ličnog delanja, sve se moglo objasniti i bez intervencije neke natčovečanske sile. Socijalne pojave su postale masovne pojave, pre nego što je čovek saznao za postojanje socijalnih sila i postao svestan svoje nemoći prema njima, pre nego što su socijalne sile zarobile fantaziju i razum i počele da određuju karakter religije. Dok su prirodne religije u suštini bile lokalne, socijalne religije, koje su ih potisnule od početka su bile masovne religije, sreća kao i nesreća najčešće su izgledale kao posledice svetske religije. Podlogu za takvu religiju stvorilo je svetsko carstvo Rimljana. Društvene pojave koje su izazvale tu religiju bile su vrlo žalosne. Masovna beda, boleštine, opadanje stanovništva i propadanje čitavog Carstva uz gramzivost i obest malog broja bogatih — to su okolnosti pod kojima se pojavilo hrišćanstvo. Ljude je uhvatio strah i očajanje, mržnja i krvožednost i oni pretvoriše vedre bogove paganskog doba u odvratne demone, tvorca i sudiju sveta načiniše mračnim i neumoljivim, koji i najmanji prekršaj kažnjava večitim mukama u paklu, ceo svet pretvoriše u pakao ispunjen đavolima koji požudno traže koga bi progutali. Tada su upali Germani i ispunili hrišćanstvo svojim duhom životne radosti i veselja. Tačno je da su i njihovi bogovi bili pretvoreni u demone i đavole, ali je đavo prestao da bude užasan; đavo srednjeg veka bio je prijatan, pun humora i bezazlen; to je bio dobri, ludi đavo s kojim se moglo sprdati i koji se mogao nekažnjeno isme- javati. Razapeti Hristos s trnovim vencem morao je da se povuče a milostivi spasitelj, dobri pastir postade omiljena figura crkve i njene umetnosti; uz njega sveta deva, ideal žene, puna ljupkosti i čari, koje je Nemac obožavao i želeo da vidi kod svoje sopstvene žene.

U tom „mračnom dobu” zastalo je stvaranje crkvenih dogmi, ali su se utoliko življe stvarali crkveni praznici. Hrišćani prvih vekova najradije su svoju krvavu fantaziju naslađivali posmatranjem groznih smrti svojih mučenika; a sada je svaki praznik sećanja na mučenike postao dan radosti i veselja, izgovor za neku pijanku. Po mišljenju naših liberalnih istoričara — onih što sebe smatraju „slobodnim misliocima” — religija je samo posledica nedostatka „prosvećenosti”. Oni neće da znaju za socijalne osnove religije. Da je ovo njihovo stanovište tačno, humanizam bi morao zateći neobično povoljno tlo u narodu, i to naročito kod Nemaca, a prosvećenost masa morala bi da raste u istoj meri u kojoj je rasla „prosvećenost” humanizma. Umesto toga, mi vidimo čudnu pojavu da je narodna religija gubila svoj raniji karakter i primala karakter hrišćanstva iz doba Rimskog carstva, ukoliko je humanizam bivao slobodoumniji. To se može objasniti samo ako se uzme u obzir tadašnji ekonomski preokret. Tačno je da su robna proizvodnja i trgovina unapredili prirodne nauke, kao što su i sami bili potpomognuti prirodnim naukama. Promet sa Istokom doneo je na Zapad ne samo robu, već i znanje tog prastarog kulturnog sveta. To, međutim, u početku nije mnogo uticalo na religiju. Humanizam se razvijao oslanjajući se najviše na klasičnu, atičku literaturu u kojoj se nije moglo naći mnogo za razvoj prirodnih nauka. Samo je mali broj humanistički obrazovanih naučnika obratio pažnju na naučne oblasti anatomije, hernije i astronomije koje smo u prvom redu upoznali kod Arabljana, da bi s metodom istraživali zakone prirode i tako pripremili velika naučna otkrića šesnaestog i sedamnaestog stoleća. Većina onih koji su se bavili prirodnim naukama činili su to da bi bez daljega izvukli praktične i lične koristi, što je i odgovaralo karakteru novog načina proizvodnje. A gde im za to nasleđena znanja nisu bila dovoljna, oni su se ispomagali špekulacijama i hipotezama koje se nisu zasnivale na činjenicama već, samo na citatima starih pisaca. Niko se nije posvetio izučavanju ljudskog i životinjskog tela i njegovih funkcija, već su svi samo gledali da dođu do nekih formula i sredstava kojima će lečiti ljude.

Dok se tako anatomija razvijala vrlo lagano, lekarsko podvaljivanje i nadrilekarstvo se razvijalo velikom brzinom. Koncentracija narodnih masa u velikim gradovima, luksuz na jednoj strani i porast proletarijata na drugoj, kao i trgovina sa Istokom, sve je to pripremilo teren za epidemijske i druge bolesti. Uz kapitalistički način proizvodnje širili su se po Evropi istočnjačka kuga (od četrnaestog veka), sifilis (od kraja petnaestog veka) i trovanje rakijom. Arabljani su znali za rakiju već vrlo rano, u Francuskoj ona je upotrebljavana kao lek od dvanaestog veka, a već 1493. jedna pesma se tuži na nesreću koju je izazivao đavo rakije. (Wachsmuth, „Europaische Sittengeschichte”. Leipzig 1833, knj. 4, str. 280.) I za herniju je bilo posla u izobilju kao i za medicinu. Hernija je znala za veštinu da razlaže tela na njihove elemente i da ih sastavlja iz elemenata. Zašto se ne bi koristila za fabrikaciju onog metala za kojim su tada svi žudeli, za fabrikaciju zlata? Tako se hernija pretvorila u alhemiju. Poznavanje astronomije brzo se širilo među obrazovanim ljudima' doba humanizma i reformacije. U pomorstvu ona je našla vanredno praktičnu primenu. Bez nje nije bila moguća prekomorska trgovina, pa su je zato svesrdno negovali. Zakoni astronomije, koji su nasleđeni od starih naroda, bili su gotovo jedini prirodni zakoni koje su poznavali širi krugovi; ali su i oni morali ubrzo da služe eksploataciji i sujeverju umesto prosvećenosti. Pošto su znali kako izračunavaju putanje zvezda, počeli su ljudi da slute da te putanje možda utiču na zemlju, te su pokušavali da iz njih proriču zemaljske događaje. Što im je budućnost postajala neizvesnija to su više žudeli da je istraže. Zvezde su ljudima bile uteha u tom revolucionarnom vremenu kada je izgledalo da jedino nebo stoji čvrsto. Revolucija je, međutim, konačno zahvatila i nebo. Astrologija, alhemija i nadrilekarstvo bili su forme u kojima su mase, pa i većina obrazovanih ljudi u Evropi počev od srednjeg veka, isprva upoznali prirodne nauke.

Takva vrsta „prirodnih nauka" nije bila u stanju da ukloni potrebu religije. Bezverje humanista u stvari nije bilo posledica naučnog uvida u povezanost prirode, već posledica otpora protiv postojeće vere, ili posledica ravnodušnosti. Većina humanista, umesto preživele vere, nije prihvatila ništa bolje od astrologije i mistične kabalistike. Dok su prirodne nauke jedva načele prvi koren religije, dotle je ekonomski razvitak utoliko više osnažio njen drugi koren. Iščezli su oni oslonci najnižih klasa u narodu, pre svega marka, koji su tim klasama pomogli da prebrode sve oluje srednjeg veika. Počele su nove klasne borbe, strašnije od borbi feudalnog doba. U borbama feudalnog doba najčešće se radilo o tome da se izvojuju manja ili veća prava i obaveze, borbe koje su se sad razvile bile su borbe na život i smrt između klasa koje se uzdižu i onih koje propadaju. Rasli su tlačenje i proletarizacija seljaka, rasli su beda i skitničenje. Pokušaji da se umire i učine bezopasnim zlostavljane klase bili su sve krvaviji i grozniji, a sve krvaviji i grozniji su bili i grčeviti trzaji potlačenih koji su hteli da zbace svoj jaram. Mržnja, strah i očajanje postali su svakodnevni gosti i u kolibi i u palati; svi su drhtali pred sutrašnjicom, svi su žalili za prošlim i rvali se s današnjicom. Rat se pretvorio u poziv, pokolj ljudi u zanat, a otpuštene vojnike nužda je terala da u miru nastave sa svojim navikama, dok su ugroženi bili prinuđeni da ih proganjaju kao divlje zveri. Istovremeno čitavu Evropu prekriše aveti kuge i sifilisa. Pred nadmoćnim socijalnim silama svuda je vladala nesigurnost, jad, beda i stalan strah. Te sile nisu dejstvovale u uskom okviru marke, već su pustošile žestoko kao napast nacionalnih i internacionalnih razmera. Pod uticajem te situacije rasla je potreba za religijom, čežnja za boljim životom na onom svetu i težnja da se prizna svemogući bog koji je jedini izgledao da je u stanju da učini kraj opštim patnjama. U isto vreme iz religije je iščezla i ona crta vedrine i miline, ona je razvijala svoje najmračnije i najgroznije strane. Đavo se opet svuda pojavljivao ljudima i njihova fantazija je počela da ga slika u najjezivijem obliku. S nasladom ljudi su počeli da izmišljaju muke u paklu, da bi ih sa satanskom grozotom ostvarili na živima ovog sveta. Istovremeno s krvavim zakonodavstvom protivu prosjaka i skitnica zavladala je i moda spaljivanja veštica. Taj
prevrat u raspoloženju masa pripremao se lagano i tek ga je reformacija potpuno dovela do kraja. Reformacija je raskinula ne samo s tradicijama starih narodnih religija, koje su se još osećale, već je odjednom rasplamsala i sve klasne suprotnosti koje su dotle najčešće samo tinjale ispod površine, i time razrešila i sve tendencije perioda prvobitne akumulacije kapitala koje smo maločas opisali. Sujeverje i fanatizam, svirepost i krvožednost dostigli su luđačke razmere. Evropa je od seljačkih ratova pa do vestfalskog mira (1525— 1648) ličila ludnicu u kojoj su ljudi odbacili sva pravila i na propise.


U ovom stoleću je izgrađeno ono što danas poznajemo kao religiju, kao i razne protestantske sekte i jezuitski-tridentski katolicizam. Nestalo je starog katoličanstva iz feudalnog doba koje je ispovedao narod, a ne papski dvor. Samo izuzetno u nekom zabačenom katoličkom planinskom selu mi ćemo još naći slabu uspomenu na veselost i životnu radost germaniziranog hrišćanstva. Nova religija je bila najopasniji neprijatelj koji se isprečio ispred prosvetitelja osamnaestog veka; ona se isprečila između njih i naroda, s jedne i monarhije, s druge strane. Prosvećenost je izrasla u borbi protiv te nove religije. Istoričari koji su išli putevima filozofije prosvećenosti naslikali su po ugledu na tu religiju sve ostale religije i hrišćanstvo svih vekova. Oni nisu razlikovali germansko-katoličku narodnu religiju srednjeg veka zbog toga što su prvobitno hrišćanstvo i hrišćanstvo iz doba reformacije bili neobično slični, i što o narodnoj religiji srednjeg veka koja se nalazila između ove dve, a naročito o vremenu njenog najvedrijeg razvoja, postoje samo oskudni podaci. Ko bi ustrajao na tom gledištu, taj bi dospeo do potpuno pogrešnog suda o srednjem veku. On bi specijalno i u shvatanju Tomasa Mora, — a to je i bio cilj našeg izlaganja — dospeo do sasvim pogrešnog shvatanja. To se desilo Volteru, kome je Mor, zbog njegove uporne odbrane katoličanstva, izgledao kao neki ograničeni, fanatični varvarin. Mor je umro kao katolički mučenik. Da bismo ga shvatili, mi moramo tačno poznavati vrstu katoličanstva kojoj je bio privržen. Stoga treba stalno imati u vidu koliko se staro, feudalno, narodno katoličanstvo razlikovalo od modernog, jezuitskog. Mor je bio jedan od poslednjih zastupnika onog prvog, ukoliko je uopšte još bio katolik. On nije bio dvoličnjak ni kukavica, nije bio pritvorica niti podmukao — Mor je bio čovek u najlepšem smislu te reči. Mi smo u opštim crtama upoznali istorijsku situaciju u kojoj se Mor razvijao, upoznajmo sad i njega samog u posebnim okolnostima u kojima je delao.






DRUGI DEO

TOMAS MOR

Prva glava

BIOGRAFI TOMASA MORA

VILIJAM ROPER

Biograf prvog modernog socijalista zaista ne bi smeo da se žali na nedostatak materijala. Njemu stoji na raspolaganju veliki broj radova njegovih prethodnika. Pa ipak, on će ubrzo uvideti da gotovo sve biografije o Moru koje su dosad napisane odišu na tamjan, katkad i vrlo mnogo. Nije to onaj tamjan kojim zahvalno potomstvo odaje poštu ljudima koji su bili naročito zaslužni za razvitak čovečanstva, već je to onaj tamjan kojim katolička crkva kadi svoje sveće da bi zamaglila oči vernika. U velikoj borbi između papstva i protestantizma, koja se odigravala pred njegovim očima, Mor je zauzeo svoj stav; on se stavio na stranu papstva i za to ubeđenje dao svoj život. Katoličanstvo se ne može pohvaliti da je posle reformacije imalo previše velikih mislilaca, pa je stoga za sebe zadržalo ovog čuvenog humanistu. Tako je Mor postao, mada doskora poluzvaničan, katolički mučenik i svetac. Tek 1886. godine njega su i zvanične proglasili za blaženog. Pobožne duše poštovale su ga kao sveca od dana njegove smrti, a to je mnogo naškodilo njemu, a pogotovu njegovoj biografiji.

Mor je umro 1535. godine. Njegovu prvu biografiju napisao je njegov zet Vilijam Roper, 4 koji je bio katolik, oko dve decenije kasnije (verovatno Oko 1557. godine); taj spis, radi opravdanja Mora, pisan je pod vladavinom „Marije Krvave”, kćerke Henriha VIII, u doba žestoke katoličke reakcije protiv cepanja crkve, reakcije koju je izazvao taj monarh. Teško je očekivati nepristrasnost biografa pod takvim okolnostima. Nama se čini da je Roper ipak uspeo da sačuva nepristrasnost bar u tome što nije podlegao iskušenju koje su mu tadašnje prilike nametale i Mora nije predstavio kao sveca. Kod njega nema legendi, već on iznosi samo činjenice prosto, skromno i trezveno, gotovo suvoparno i sasvim pošteno. Roper je bio u stanju da da autentičan prikaz. On to i sam kaže u uvodnoj reči svoga spisa: „Ja, Vilijam Roper (svakako vrlo nedostojni), zet Morov, suprug njegove najstarije kćeri3, ne poznajem nikoga ko bi znao više od mene o njemu i njegovim delima, jer sam u njegovoj kući neprekidno stanovao preko šesnaest godina." Roper je najvažniji i najpouzdaniji izvor o Morovom životu. Ali upravo one osobine koje taj izvor čine pouzdanim, u isto vreme nas ometaju da iz njega crpimo više saznanja o Moru. Njegova suvoparnost mu nije dala da padne u neku ekstazu i da svog junaka prikaže kao natčovečansko biće; no ona ga je isto tako omela da shvati značaj Mora i da nam saopšti činjenice koje su u tom pogledu karakteristične. Većinu onoga što nam Roper priča možemo uzeti kao tačno — mi kod njega nismo našli nikakvu bitnu zabludu. On stoji na ratnoj nozi samo s hronološkim podacima, kao i svi prvi biografi. Razni događaji kod njega se mešaju zbrda-zdola, on im ne navodi vreme, pa nam čak ne daje ni godinu Morova rođenja. Mada je u većini njegovo pričanje tačno, on nam ipak ne kazuje sve što bismo hteli da znamo. Da smo bili upućeni samo na Roperovu biografiju, mi, na primer,ne bismo saznali ni da je Mor napisao „Utopiju”. Morov proces dat je kod Ropera naprotiv vrlo opširno.



STEPLTON


Sledeći Morov biograf bio je Nikolas Hapsfilđ,5 arhiđakon kenterberijski. I on je pisao za vreme vladavine „Marije Krvave", ali kasnije od Ropera. Njegovo delo nije doživelo štampanje. Bridžet, kome je neki jezuita bio pozajmio prepis koji se bio sačuvao, saopštava da se Hapsfilđ, osim Roperom, koristio još samo Morovim delima i da se od njega ne saznaje ništa novo što bi bilo od značaja. Posle arhiđakona, o Moru je pisao španski dominikanac Ludovik Pakeus, između 1560. i 1570. godine, ali je umro ne dovršivši svoje delo. To za nas i nije neki gubitak, jer šta je tada jedan španski dominikanac mogao da zna o engleskom humanisti! Moglo je to da bude samo pobožno brbljanje. Sa ovom dvojicom počinje dugi niz katoličkih popova, koji su veličali mučeništvo svetoga Tomasa Mora. Najistaknutiji među njima i prvi po redu posle one dvojice bio je Tomas Steplton, rođen u Saseksu 1535. godine, iste godine i istog meseca kada je umro Mor. On je bio katolički sveštenik, pod „Marijom Krvavom" dobio je kanonikat u Ćičesteru, a kad su pod Jelisavetom počeli progoni katolika beži iz Engleske i postaje profesor teologije ti Due-u gde je umro 1588. godine. Iste godine u Due-u je izašla biografija koju je on napisao o tri Tomasa, o apostolu Tomi, o svetom Tomasu Beketu i Tomasu Moru. Biografija poslednjeg (vita et illustre martyrium Thomae Mori)
zauzima dve trećine knjige; napisao ju je „za uzvišenu čast bogu i duševno okrepijenje čitaoca”. I stvarno, to je više knjiga za duševno okrepljenje nego istorija i po svom karakteru mnogo podseća na jevanđelje. Kao i evangelisti, Steplton, po primeru svog prethodnika Ropera, brižljivo izbegava svaki datum. On ih zamenjuje ništavnim izrazima ,,u to vreme”, „nakon toga”, „docnije” i t. si. A što bi i navodio datume kad nije ni imao nameru da prikaže jedan istorijski razvitak, nego papazjaniju anegdota, legendi i priča o čudima (od kojih se neke i ne tiču Mora, nego drugih „pobožnih ljudi”)! Mi sasvim jasno možemo da pratimo razvoj legendi. Već je i Roper imao svoje priče o čudima. Kad ih pogledamo bliže videćemo, međutim, kako one gube karakter čuda i postaju sasvim prozaične. Mi možemo mirno da prihvatimo da su se i činjenice koje on saopštava zaista dogodile. Tako nam on, na primer, priča sledeće (str. XVIII i XIX): Ceneći vrline i pobožnost Morovu, Bog mu je očiglednim čudom dokazao svoju naklonost: Margareta, Roperova supruga, beše teško obolela od engleske groznice (sweating siokness). Lekari su bili digli ruke, jer nisu više znali nikakvo sredstvo koje bi obećavalo uspeh. Mor tada ode u svoju domaću kapelu i uputi žarku molitvu Svevišnjem. I gle, ovaj usliši molitvu i dade mu mudrosti da se seti kako bi možda pomoglo klistiranje. Mor odmah saopšti ovo svoje nadahnuće lekarima i ovi priznadoše da je to jedino sredstvo, ako je spasenje uopšte moguće, čudili su se ikako im to ranije nije palo na pamet. Kad ga primeniše, Margareta ozdravi.



Gospodinu profesoru teologije nisu bila dovoljna takva jednostavna čuda. Oslanjajući se na brbljanje služavki i slične autoritete, on je skupio lep broj čudesnih dela, znamenja, snova i slično kojima se sećanje na Mora obogatilo otkad je Roper napisao svoju biografiju. Sasvim prema izvorima kojima se Steplton poslužio, ove su priče neverovatno površne i glupe, što za autora ima tu dobru stranu da ga niko neće smatrati za njihovog tvorca. Bar iz respekta koji imamo prema katoličkoj teologiji šesnaestog veka, smatraćemo da bi on sam te priče veštije smislio. Koliko je, na primer, glupa sledeća priča o „čudu”: posle Morove smrti, Margareta je sav svoj novac podarila siromasima da bi se molili za dušu njenoga oca. Kad je htela da ga sahrani, ona, razume se, nije imala više novaca da kupi pokrov. Šta da radi? Teško je bilo biti pametan. Najzad se jedna od njenih služavki, gospođa Haris, odluči da pođe do obližnjeg trgovca platnom i da pokuša da joj platno da na kredit. Kakvo iznenađenje! Došavši kod trgovca ona u svom novčaniku nađe tačno onoliko novaca koliko je platno koštalo, ni penija više ili manje! Autoritet na koga se Steplton oslanja kad priča ovo čudo s gotovinom jeste Doroteja Koli, jedna od Margaretinih služavki. Ni najmanje mu ne smeta što Roper o tom slučaju ne pravi nikakve aluzije. Pa ipak Steplton je pored Ropera najvažniji izvor za Morove biografe. On dopunjava Ropera time što se bliže upušta u Morov literarni rad i naročito je koristan zbog toga što je vrlo prilježno skupio bogat materijal, naročito iz pisama Mora i njegovih savremenika. Taj materijal ne gubi svoju vrednost ni onda kada čovek ne deli mišljenje pisca.

KREZAKR MOR I DRUGI

Ĉesto se pored Ropera i Stepltona kao treći glavni izvorni biograf Morov pominje i njegov istoimeni praunuk Tomas Mor. On je bio katolički sveštenik. Umro je u Rimu 1625. godine. U njegovoj zaostavštini nađen je rukopis biografije njegovog pradede i on je 1627. godine objavljen u Londonu. Ta biografija je bila mnogo tražena i postala je uskoro tako retka da je 1726. godine ponovo izdata od nepoznatog izdavača pod naslovom: „The Life of Sir Thomas More, Knight, Lord Chancellor of England under King Henry the Eight and His Majestus Embassadour to the courts of France and Germany. By his grest Grandson Thomas More Esq.” London 1726. Str. XXXI i 336. To izdanje je vrlo korisno zbog napomena izdavača koji nam se čini temeljitiji, savesniji i razboritiji od samog autora. 1741. godine izašao je nemački prevod u Lajpcigu pod naslovom: „Das Leben des Sir Thomas More usw. Von dem Herausgeber des Le- bens Coleti und Erasmi ins Deutsche ubersetzt nebst einer Vorrede Dr. Christian Gottlieb Jochers, Professor zu Leipzig”. Najnovije izdanje potiče od Josifa Huntera: „The Life of Sir Thomas More, by his great Grandson Cresacre More, with a biografical preface, notes and other illustrations”, London 1828, str. LXIV i 376. U svom predgovoru Hunter daje, između ostalog, i sledeću pravilnu primedbu: da se svaki put kada engleski katolici misle da je opet došlo njihovo vreme pojavljuje novo izdanje neke Morove biografije: Roperova pod vladavinom „Marije Krvave”, Stepltonova u vreme kada je španska armada ugrožavala Englesku 1588. godine, zatim biografija od Krezakra Mora pod Karlom I i to kratko vreme posle njegovog venčanja s katoličkom princezom Henrijetom Marijom od Francuske (str. LXII). U istom predgovoru Hunter tvrdi i to da je na osnovu podataka koje autor te biografije u njoj daje o samom sebi došao do uverenja da njen autor ne može biti Tomas, već da biografija potiče od njegovog najmlađeg brata Krezakra Mora. Navedeni podaci potpuno odgovaraju ovome. Prema svemu mi, dakle, treba za autora da smatramo Krezakra. Uostalom to pitanje nema velikog značaja, jer je i Krezakr bio katolički fanatik kao i Tomas. Ova biografija se koristi više od ostalih. Ĉovek bi stvarno pomislio da ona mora biti najbolja, jer je pisac pored usmenih saopštenja onih koji su još lično poznavali njegovog pradedu, mogao da se koristi porodičnom arhivom, a sem toga — rezultatima istorijskog istraživanja čitavog jednog veka. On je mogao da spoji tačno poznavanje činjenica jednog člana porodice, sa širokim vidikom istoričara koji posmatra događaje s višeg stanovišta. Od svega toga, međutim, ničeg nema. Krezakr Mor je pisao, kako to i sam kaže u uvodu, da bi okrepio svoju dušu i dušu drugih — kao i Steplton. Njemu nije bilo stalo do istraživanja istine, već do uticaja na ljudska osećanja i za takav cilj njemu je izgledalo sasvim suvišno da sebi zadaje mnogo truda. Tako je cela knjiga ispala bezobzirni plagijat Stepltona i Ropera. On je prepisivao, čas od jednog, čas od drugog, pa da je bar prepisivao savesno, nego je to činio aljkavo. Izdavač iz 1726. godine nije žalio truda da sravni svako pojedino mesto Krezakra s odgovarajućim tekstom Stepltona i Ropera, pa je utvrdio da je Krezakr na mnogo mesta počinio i grube greške. Originalna mesta Krezakra Mora svode se na nekoliko pričica, koje su se u katoličkoj riznici brbljanja o čudesima pojavile tek posle Stepltonove knjige, te ih u delu profesora teologije još nema. One su možda još gluplje od Stepltonovih pričica. Da nevedemo samo jedan primer: na stolu između dva brata ležao je jedan Morov zub i obojica su podjednako žudeli da dobiju tu dragocenu relikviju. Blaženi mučenik je tu teškoću rešio ne može biti prostije: na veliko čuđenje braće zub se odjednom podelio i na stolu se nađoše dva zuba (ibid., str. 304). Šteta što se to nije odigralo s nekom kosti koja se u čoveku javlja samo u unikatu, npr. donja vilica. Svetac sa dve donje vilice bio bi sigurno još veće čudo negoli onaj sa trideset i tri zuba. Knjiga Krezakra Mora ne vredi ništa, pa ipak ona je postala najviše korišćeno izvorno delo o Tomasu Moru. To je zato što ona pruža vrlo pogodan izvod iz Ropera i Stepltona i što je pisana u pravom moldtveničkom stilu — gotovo još više nego i Stepltonova.

Velika većina potonjih katoličkih biografija o Moru — koliko ih znamo — samo su bolje ili lošije parafraze ove knjige Krezakra Mora. Ĉitalac valjda neće zahtevati da proradimo celu katoličku literaturu o Moru, koja je objavljena od sedamnaestog veka naovamo. Za upoznavanje našeg socijalista iz toga ne bi proizašla nikakva korist i dosta je onih nekoliko slučajno izabranih primera koje smo naveli.

Ni protestantska literatura ne sadrži nijednu značajnu Morovu biografiju. Knjiga Kejlija, bar što se tiče biografije, nije neki istaknuti rad. Ona je postala dragocena, jer je široj publici učinila pristupačnim Morova najbolja književna dela. (A r t h u r C a y l e y the younger, „The Memoirs of Sir Thomas More”. 2 knjige. London 1804.)

Pored tri izvorna pisca o Moru koje smo naveli, izgledaju nam vredne pomena još i sledeće četiri biografije: biografija katolika Rudharta6 i Bridžeta i protestanata Seboma7 i Hutona. I Rudhart i Sebom bili su još toliko religiozni da se njihovo specifično veroispovedno stanovište moralo pokazati, ali su obojica uspeli da prevaziđu tu veroispovednu ograničenost koliko je bilo potrebno da bi im Mor bio jasan. Rudhart je bio južnonemački naučnik koji, izgleda nikad nije bio u Engleskoj, ali je u Getingenu našao veliki materijal o Moru i dobro ga koristio. On je težio za tim da Mora prikaže u svim vidovima njegove delatnosti i da kazivanja njegovih biografa potvrdi, dopuni ili ispravi na osnovu drugog materijala iz istog doba. On, međutim, nije uspeo da shvati Morov značaj, njegovo stanovište bilo je ograničeno i sitničarsko. Ipak je to savestan, marljiv i pošten rad jednog nemačkog naučnika iz prve polovine devetnaestog veka, ikada nemačku nauku još nije bilo upropastilo štreberstvo. Mi Rudhartu imamo da zahvalimo za mnoge dragocene upute. Sebom posmatra jednu Morovu stranu koja je dosad bila malo obrađivana: Mor kao humanist u saradnji s drugom dvojicom humanista koji su u njegovo vreme radili u Engleskoj, s Koletom i Erazmom Roterdamskim. Izlaganja obuhvataju samo vreme do Koletove smrti 1519. godine. U stvari to je kraj humanizma u Engleskoj. Njega smenjuje reformacija. U knjizi se ne obrađuje pitanje kako je došlo do toga da se Mor celim bićem založi za stvar katoličke crkve. „Utopija” pak ulazi u sklop Sebomovog posmatranja. Pa ipak ni on, kao ni svi ostali Morovi biografi do danas, kao ni Rudhart, nije znao šta da kaže o tom delu. Rudhartu se ono čini kao zbijanje šale, Sebom ga shvata ozbiljnim ali težište baca na hrišćansku filozofiju koja je u njemu data a koju iznosi na najprostačkiji protestantski način. Komunistički karakter „Utopije" on čak i ne vidi, ili neće da vidi jer ga ne bi umeo objasniti.


Da se najzad osvrnemo i na najnovije Morove biografije koje su izašle tek posle prvog izdanja ove knjige. Oba pisca tih biografija su sveštenici. T. E. Bridžet,( Rev. T. E. B r i d g e t t . „Life and Writings of Sir Thomas More, Lord Chancellor of England and Martyr under Henry VIII", London 1891.) član je kongregacije svetoga Spasa. Svoje delo napisao je u slavu katoličkog mučenika koji je 1886. godine proglašen blaženim. On se koristio aparatom moderne nauke, naročito što se tiče hronologije, i izbegava najgrublje neukusnosti. Ali ni kod njega nema ni govora o istorijskom razumevanju Mora. Zbog nametljivog isticanja katoličkih formi koje je Morovo mišljenje poprimilo naročito pred kraj njegovog života, čitalac ne može isto kao i kod Ropera, ni da nasluti kakav je duhovni gorostas bio Mor. Njegovo celokupno delo zbijeno je u Prokrustovu postelju ograničene katoličke pravovernosti. Ne treba zbog toga posumnjati u poštenje toga pisca. Ugursuz daje više no što ima. Najzad i Hutorf, čije je delo izašlo prvi put 1895, a nekoliko godina kasnije ponovo, piše kao i Bridžet, s teološkom tendencijom. On je oksfordski teolog i kapelan lordbiskupa od Elija. On hoće da dokaže da se Morova teologija vrlo dobro slaže s engleskom državnom crkvom. Tako, na primer, na str. 282. on kaže: „Izlišno je sporiti se s rimskim učiteljima-svecima o njihovom pravu da njega (Mora) slave kao svoga mučenika; ali nijedna prava teološka ocena neće poricati da on pripada istorijskoj i neprekidnoj crkvi Engleske.
Temeljna studija njegovih religioznih spisa i njegovog života pokazuje da je Mor bio svetac kojim se Engleska može ponositi još i danas.” (Sravni i str. 201.) Iz borbe katoličkih i protestantskih popova o leš svoga Patroklusa Mora ne proizlazi ništa novo. Pa ipak teološka tendencija u Hutonovoj knjizi nije tako nametljiva, te ova knjiga predstavlja sasvim čitak i brižljiv prikaz Morovog razvojnog puta, čak i sa izvesnim interesovanjem za socijalizam pisca „Utopije”.



ERAZMO ROTERDAMSKI


Za onoga ko Mora hoće da upozna kao socijalistu je, pored takvih biografa, utoliko važnije i dobrodošlo što je sačuvan onaj izvor iz koga se Mor može najbolje da upozna: njegova sopstvena dela i veliki deo njegovih pisama. Originalna izdanja pojedinih njegovih dela vrlo su retka; ali celokupna izdanja njegovih dela, naročito na latinskom, verovatno se mogu naći i u nemačkim bibliotekama. Morova dela na engleskom jeziku izdata su u Londonu 1557. godine po naređenju kraljice Marije.

Ko bi nas mogao bolje upoznati s Morom? Nama ne pada na um bolji uvod pri pokušaju boljeg razumevanja Mora nego što je to pismo. Pošto prema našem saznanju ne postoji nemački prevod, mi ćemo ga utoliko radije ovde dati u celosti (izostavljajući samo neke dosadne i beznačajne formule učtivosti koje je zahtevao visokoparni stil pisama humanista). Ono je inače pisano na latinskom jeziku i prema tadašnjem običaju prošarano grčkim izrazima.

( Pismo je objavljeno u celokupnom izdanju Morovih latinskih dela iz 1689. godine. Veće odlomke preštampao je Bridžet)



To pismo glasi:

To što Tebe, presvetli Hutenu, tako ushićuju vanredno učeni i prijatni spisi Tomasa Morusa ( Po običaju humanista i Mor je svoje prezime latinizirao u Morus) da ga Ti voliš, i gotovo bih napisao, da si u njega smrtno zaljubljen, nije usamljen slučaj, već Ti svoju ushićenost deliš s mnogim drugima. Ta ushićenost je obostrana jer se i Morus raduje Tvojim spisima toliko mnogo da Ti i ja gotovo zavidim ... Uostalom, kad toliko navaljuješ da Ti nabacim Morusovu sliku, onda samo želim da moje snage budu isto toliko velike kao što je silno Tvoje traženje. I za mene je zadovoljstvo da se s vremena na vreme predam posmatranju najljubaznijeg svog prijatelja. Nije, međutim, svakome dato da upozna Morusov dar, i ja ne znam da li on dozvoljava da ga slika bilo koji slikar. Ja stvarno mislim da nije lakše opisati Morusa nego Aleksandra Velikog ili Ahila, jer ni oni nisu bili dostojniji besmrtnosti od njega. Takav predmet posmatranja traži ruku jednog Apelesa, a ja se bojim da sam sličniji Fulvijusu Rutubi nego Apelesu. Ipak ću pokušati da Ti bar skiciram sliku celog tog čoveka, ako već ne mogu tačno da ga predstavim onakvog kakav mi se pokazao kroz dugogodišnji zajednički ž i v o t . . . Počni Morusov opis s one strane s koje ga Ti najmanje poznaješ: on nije visok, ali ni upadljivo mali, njegovi su udovi tako odmereni da mu se ne može staviti nikakva primedba. Koža njegovog tela je bela, ali mu lice pokazuje više svetlu rio bledu boju kože, a da ipak nigde ne probije snažno crvenilo već samo nežan ružičast blesak. Njegova kosa prelazi iz mrke u crnu boju, ili ako Ti je milije, iz crne u mrku (sufflavo nigrore); brada mu je tanka, oči sivoplave s nekim mrljama: takve oči po pravilu odaju visoko obdaren duh, a kod Engleza važe i za lepe, dok se nama crne više dopadaju; kažu da nijedna vrsta očiju nije sigurna protiv povreda. Njegov lik odgovara njegovom karakteru, on stalno odaje prijateljsku i ljubaznu vedrinu i rado nam se osmehuje. Da kažem otvoreno, on više naginje veselosti nego ozbiljnosti i dostojanstvenosti iako ume da se drţi daleko od prostačkog lakrdijaštva. Desno rame malo mu je više od levoga, naročito pri hodu. To mu nije urođeno, već mu je postalo navika, kao što i svima nama često ostanu slične navike. Inače na njemu nema ničeg nepriličnog, izuzev možda njegove ruke koje su malo seljačke u poređenju s telom. Sve što se odnosi na telesni izgled, on je još od mladosti zapustio i nije po pravilu negovao čak ni ono što bi prema Ovidu čovek jedino trebalo da neguje. Koliko je on bio lep kao mladić može se još sada razabrati iz onoga što je preostalo; a ja sam ga upoznao kada mu nije bilo ni 23 godine, dok sada ima preko 40. Zdravlje mu je dobro, mada nije snažno. Ono je dovoljno za poslove koji pristoje časnom građaninu i ne podleže gotovo nikakvim bolestima: možemo se nadati da će se on pokazati žilav kao i njegov otac koji je uprkos dubokoj starosti još vrlo krepak. Nisam još nikad sreo čoveka koji bi manje od njega probirao jela. Do mladićkih godina rado je pio vodu, što mu je ostalo od oca. Da ne bi u veselom društvu kvario raspoloženje, on bi varao svoje drugove u piću na taj način što bi iz bokala (stanneo poculo) pio lako pivo a često i čistu vodu. Kod Engleza je običaj da kod vina uzajamno nazdravljaju; da ne bi izgledalo kao da mu je to odvratno i da ne bi ispao osobenjak, on je imao običaj da pri nazdravljanju pijucka. Govedinu, soljenu ribu i prosti kiseli hleb radije jede negoli jela koja inače važe kao poslastice; pri tome ne bi odbijao ono što može da učini zadovoljstvo ne škodeći telu. Uvek je rado jeo mlečne proizvode i voće a jaja obožava. Glas mu nije jak, ali nije ni slab, lako se čuje, jasan je ali nema mekoće ni melodičnosti. Izgleda da nema dara za pevanje iako je veliki prijatelj svake vrste muzike. Govor mu je razgovetan i nije užurban niti otegnut. On voli jednostavnost i ne nosi ni svilu, ni purpur, niti zlatne lance što zahteva njegov položaj. Ĉudno je kako se malo kada brine za one forme koje mnogi smatraju za učtivost i pristojnost: niti ih traži od drugih, niti ih se sam strogo pridržava, ni na ozbiljnim skupovima, niti na veselim društvenim sastancima: ne da on za njih ne zna, već ih smatra za žensku stvar i nedostojno muškarca da gubi vreme u takvim budalaštinama. Rado izbegava dvor i druženje s vladaocima, jer od vajkada mrzeo tiraniju i ništa mu draže nije bilo od jednakosti. Teško je naći neki dvor, ma kako skroman bio, na kome ne bi bilo mnogo larme i laktaštva, licemerstva i raskoši, i koji bi bio slobodan od svake tiranije. Stoga je i Morus dozvolio da ga samo teškom mukom dovuku na dvor Henriha VIII; pa ipak teško je poželeti ljubaznijeg i skromnijeg plemića. Morus voli slobodu i dokolicu; ali kao što se rado odaje neradu kad je prilika za to, tako ga niko ne može nadmašiti u revnosti i istrajnosti kad treba raditi. Za prijateljstvo kao da je rođen. On ga čuva verno i čvrsto. On se ne boji onog preteranog prijateljstva o kome Heziod tako malo dobroga kaže. Koliko je predusretljiv pri sklapanju prijateljskih veza, toliko je manje pedantan i strog u izboru prijatelja, pažljiv u ophođenju, istrajan u održavanju svojih prijateljstava. Kad naiđe na nekoga čije greške ne može da ispravi, on ne lomi silom to prijateljstvo, već ga pušta da ohladni. Družiti se sa onima koje smatra vernim i koji odgovaraju njegovim shvatanjima, čini mu se kao najveće zadovoljstvo koje se da zamisliti. Igranje loptom, kockanje, kartanje i slične igre kojima otmena svetina (vulgus procerum) ubija vreme, njemu su odvratne. Koliko je ravnodušan kad se radi o sopstvenim prednostima, toliko je brižljiv u čuvanju interesa svojih prijatelja. Ukratko, ko traži savršen primer istinskog prijateljstva taj ga neće naći nigde boljeg nego u Morusu.

U društvenom životu tako je veseo i prijatan, da nema toga koji bi bio tako zlovoljan da ga on ne bi mogao razvedriti i da ništa ne može biti tako odvratno da on njegovo dejstvo ne bi mogao da poništi. Već kao dečak tako je voleo šalu i igru kao da je za njih rođen; ali njegova šala nije nikad prelazila u lakrdiju niti u vređanje. Kao mladić pisao je kratke komedije i izvodio ih. On toliko voli duhovite dosetke da mu se one dopadaju čak i onda kad one izvrtanjem istine idu na njegov račun. Tako je već kao mladić sklapao epigrame i uživao u Lukijanu. I mene je naveo da napišem „Pohvalu gluposti” (jednu satiru), i da odigram nekakvu igru kamile. Ništa se ne može desiti, čak ni najozbiljnija stvar, koju on ne bi pokušao da vidi sa šaljive strane. Kad ima posla sa učenim i pametnim ljudima, on se raduje njihovom duhu; u društvu neobrazovanih i budala njemu glupost pruža priliku za smeh. Njega ne odbija ni najveći luđak, jer se on vanrednom veštinom ume da prenese u svačije raspoloženje. Sa ženskinjem, čak i sa svojom suprugom, on samo tera šalu i igru: mogao bih ga smatrati za drugog Demokrita ili još bolje za onog pitagorejskog filozofa koji bezbrižno i dokono švrlja pijacom i sa osmehom posmatra gužvu kupaca i prodavača. Mi na koga sud mase ne utiče tako malo kao na Morusa, dok, s druge strane, niko nije tako pristupačan i prijatan kao on.

Jedno od najomiljenijih njegovih zadovoljstava sastoji se u posmatranju životinja, njihovog duhovnog delanja i raspoloženja. Jedva da ima koja vrsta ptica koju on ne bi držao u kući; kad naiđe na retku životinju koja se može kupiti, kao majmuna, lisicu, lasicu, kunu ili slično, nešto egzotično, on žuri da je kupi. Ceo mu je dom ispunjen time i kud god stupiš naići ćeš na nešto što ti privlači pogled: a Morus se svaki put raduje iznova kad vidi da i drugi u tome uživaju.15 Kao mladić Morus nikako nije bio ženomrzac ali nije izazvao nikakvo ogovaranje i radije je uživao u onim ženama koje su mu bile predusretljive negoli u onima koje bi morao da osvaja; polni život za njega nije imao draži, ako nije bio povezan uzajamnim duševnim podstrekom.16

Klasičnom literaturom počeo se baviti vrlo rano. Već kao mladić studirao je protiv očeve volje grčku literaturu i filozofiju. Njegov otac je valjan i razuman čovek ali mu je otkazao svaku potporu i skoro ga je odgurnuo jer je izgledalo kao da Mor neće poći stopama oca koji je učeni engleski pravnik. Ma koliko da je ovaj poziv tuđ istinskom obrazovanju, u Engleskoj se ipak visoko cene i poštuju oni koji se na tom području pročuju i tamo jedva da ima boljeg puta od pravnih nauka da bi se stekla slava i novac. Mnogima je taj poziv doneo čak i englesko plemstvo. Ĉovek na tom području ne može ništa da postigne bez dugogodišnjeg rada i znoja. Morus je uprkos svojoj odvratnosti prema pravnim naukama, koja je bila opravdana jer je bio rođen za nešto bolje, u njima postigao takav uspeh i to tek što ih je okusio, da se stranke nisu više nikome tako rado obraćale kao njemu i nijedan od njegovih kolega, koji su se isključivo posvetili tom pozivu nije imao veći prihod nego on. Toliko je bilo njegovo oštroumlje i njegova spremnost da uzvraća. „Comjtnodo ni jaceas, ac taceas, abeo. „Ulico succumbuit tam tristi territa verbo: , ,,Atque age, sed quod agis, vi tamen, inquit, agis.”

Pa i pored toga, on je uložio mnogo truda i u studije crkvenih nauka. Još kao mladić držao je pred mnogobrojnim slušaocima predavanja o knjigama Augustina o državi božjoj (de civitate dei); kod tog mladog čoveka koji nije bio rukopoložen dolazili su čak i sveštenici i starci da im razjasni tajne religije i nisu se kajali. On se celom dušom odavao pobožnim delima i trudio se da se noćnim bdenjima, postom, molitvama i sličnim vežbama pripremi za sveštenički poziv. No on je pre nego mnogi koji se nepromišljeno odaju tom teškom pozivu, shvatio da bi on za njega bio opasniji nego ma koji drugi. Jedina prepreka na njegovom putu da se posveti tom načinu života sastojala se u tome što nije mogao da savlada svoju želju za ženom. I on je radije pristao da bude neporočan suprug, nego da bude prljav sveštenik. Tako se oženio devojkom iz plemenite porodice, koja je bila gotovo još dete. Ona je odrasla na selu kod roditelja i sestara i bila još neiskusna i neobrazovana, tako da ju je mogao razviti potpuno prema svojim naklonostima. Dao je da je podučavaju u naukama i nauče svakoj vrsti muzike: on je nju potpuno načinio ženom s kojom je mogao da probavi ceo život. Nju je, međutim, otrgla rana smrt, pošto mu je rodila više dece, od kojih tri devojčice i jedan dečak još žive: Margareta, Alojzija 17, Gecilija i Johanes.

Nije dugo ostao udovac valjda zbog saveta svojih prijatelja. Nekoliko meseci posle smrti svoje žene, on je uzeo neku udovicu, više za vođenje kućanstva negoli zbog njenih draži, jer nije bila ni mlada ni lepa kako je on to sam u šali govorio, ali je bila vredna i brižljiva domaćica. On i s njom živi isto tako dobro kao da je bogzna kako lepuškasta. Redak je suprug koji kod svoje žene strogošću i naređivanjem stiče takvu poslušnost, kao što je on stiče dobrotom i šalom, šta bi ona mogla da mu odbije kad je njemu uspelo da ona, iako je već počela da stari i nimalo gipke čudi i vrlo prozaične prirode, nauči da svira na instrumentima18 i u flautu i kada je na zahtev svoga muža
pristajala da mu izvede na tim instrumentima sve vežbe koje su joj svakog dana bile zadavane? Istom blagošću, kojom vodi svoju ženu, on vodi i decu i poslugu: nema tu ni drama, ni svađe; gde bi zapretilo da se nešto tako pojavi, on bi to ugušio u klici ili momentano izgladio. Još ga niko nije napustio kao neprijatelj. Izgleda kao da je to neka sudbina njegovog doma da širi blaženstvo: niko tamo još nije živeo a da nije dostigao višu sreću i niko tamo još nije stekao rđav glas. Malo je ljudi koji su se i s majkom svojom tako dobro slagali kao on sa svojom maćehom: otac Morusov bio se naime oženio po drugi put i ta je žena zavolela Morusa kao da mu je mati. Tu skoro otac mu se oženio po treći put. I Morus se zakleo svim svecima da još nikada nije sreo bolju ženu. On roditelje, decu i sestre voli na takav način da im ne postaje dosadan preteranim nežnostima niti zapostavlja svoje dužnosti prema njima.


On ne misli na prljavu zaradu. Jedan deo svojih prihoda ostavlja na stranu za svoju decu a ostatak nemilice troši. Dok je još zarađivao kao advokat, on je svima koji bi od njega tražili saveta davao prijateljska i istinska obaveštenja, misleći više o njihovoj koristi nego o sopstvenoj. Većini od njih savetovao bi poravnanje s protivnikom jer to manje košta. Ako s tim predlogom ne bi prodro, on bi svoga klijenta uputio kako da vodi parnicu na najjeftiniji način. Radost drugih je, međutim, utoliko veća što je više parnica i što su one duže. Nekoliko godina on je u svom rodnom gradu Londonu bio na položaju sudije po građanskim sporovima.19 Taj položaj nije skopčan s velikim trudom jer se sudska ročišta održavaju samo četvrtkom i to samo pre podne, ali je vezan za visoke počasti. Niko nije resio toliko tužbi kao on i niko nije bio tako nesebičan: mnogima je čak oprostio i sudsku taksu koja mu je sledovala! Na početku parnice imaju naime i tužilac i tuženi da polože po 3 groša20, i niko im ne sme tražiti više. Zbog takvog držanja on je postao najomiljeniji građanin *****

On se bio rešio da ne traži drugi položaj, jer je ovaj dovoljno ugledan a nije bio izložen nekim opasnostima. Dva puta su od Morusa zahtevali da preuzme neka izaslanstva i pošto je te svoje misije obavio vrlo mudro uzvišeni kralj Henrih VIII nije se hteo smiriti dok ga nije dovukao na svoj dvor. Zašto da ne kažem „dovukao” kad još niko nije upotrebio toliko truda da dospe na dvor, kao što ga je Morus upotrebio da ga izbegne. Ali pošto je plemeniti kralj bio naumio da oko sebe okupi mnoštvo učenih, staloženih, mudrih i nesebičnih ljudi, on je, kao što bi to učinili i mnogi drugi, pre svega k sebi privukao Morusa. On se tako prisno povezao s njim da ga nikad ne pušta od sebe. Ako se radi o ozbiljnim stvarima, nema iskusnijeg čoveka od Morusa; kad kralj želi da osveži dušu lakim razgovorom, Morus je opet najvedriji član društva. Ĉesto se za teška pitanja traži odmeren i razuman sudija: Morus ih rešava tako da su svi zadovoljni. Ali ga još niko nije naveo na to da primi poklon. Kako bi bile srećne države kada bi vladaoci svuda postavljali starešine koje bi ličile na Morusa! Dvor u njemu nije izazvao ni najmanji trag uobraženosti. Ni u velikom metežu poslova, koji su ležali na njemu, on nije zaboravio svoje stare prijatelje, niti je zapostavio svoje omiljene studije. Svu moć svoga položaja i sav svoj uticaj na prosvećenog kralja on koristi samo na dobro države i za zadovoljenje srca. Njegove najživlje težnje oduvek su išle za tim da bude koristan zajednici, njegove misli su oduvek naginjale samilosti. Što se više penje, to je više voljan da čini dobro. Jedne potpomaže novcem, druge štiti svojim uticajem, nekima pomaže svojom preporukom a onima kojima ne može pomoći na drugi način, on pomaže savetom. Od njega niko ne odlazi tužan. Moglo bi se reći da je Morus vrhovni zaštitnik svih siromaha u zemlji. On se raduje kao da je dobio najveći zgoditak kad mu uspe da pruži pomoć ugnjetenom, da nevoljnika oslobodi nezgode, da povrati poverenje u onoga koji je bio u nemilosti. Niko ne čini više dobrih dela, niko ne traži manje zahvalnosti. I mada je i bogat i obdaren, što je po prirodi povezano s hvalisavošću, niko nije tako daleko od tog poroka kao on.

A sad da pređem na njegove studije, koje su učinile da mu postanem tako dragocen, koje su i Morusa učinile dragocenim za mene. U mladosti se bavio poezijom, ali je ubrzo prešao na to da dugim i mučnim radom popravlja svoju prozu i da vežba svoj stil u svim vrstama pisanja. Ima li smisla da o tom govorim više, pogotovu Tebi, kad Ti njegova dela držiš stalno u ruci? Da bi svoj duh što više izoštrio, on je naročito rado pisao govore i predavanja, pre svega o neobičnim temama. Još kao mladić radio je na jednom dijalogu u kome je branio komunizam Platona pa čak i sa zajednicom žena. Pisao je odgovor na Tiranicid-u (Ubice tirana) od Lukijana, i tražio da mu budem protivnik, kako bi iz te probe saznao što tačnije da li je napredovao u toj vrsti literarnog rada. „Utopiju" je pisao u nameri da pokaže gde su uzroci rđavog stanja u kome se države nalaze i tu je naročito imao u vidu Englesku koju je temeljito proučio i dobro poznavao. Najpre je u dokonim časovima napisao drugu knjigu, pa je uskoro dodao i prvu: pisao ju je bez priprema: toliko je njegov bogati duh bio potpomognut njegovom veštinom govora i pisanja. Njegov duh je uvek spreman za odgovor i stalno žuri napred, njegovo pamćenje je dobro školovano: u njemu je sve na neki način sređeno i on brzo i bez oklevanja izbacuje ono što se u datoj prilici traži. Niko od njega nije okretniji u diskusijama tako da ponekad dovede u nepriliku i poznate teologe kad se kreće u njihovoj sopstvenoj oblasti. Johan Kolet, oštrouman čovek sa izvrsnim darom rasuđivanja, često je u poverenju govorio da Engleska poseduje samo jednog genija, Morusa, a ipak na tom ostrvu cveta toliko izvanrednih duhova. On ispoljava istinsku pobožnost, ali mu je svako sujeverje strano. On ima određene časove u kojima se moli Bogu, ne iz navike nego iz dubine duše. Kada s prijateljima govori o budućem životu, jasno se vidi da govori iz ubeđenja i u najboljoj nadi. Takav je Morus na dvoru a ima ljudi koji misle da se dobri hrišćani mogu naći samo u manastirima.”

Time Erazmo završava opis prvog modernog socijalista.

Druga glava

MOR KAO HUMANIST

MOROVA MLADOST

Naš zadatak nije da pružimo iscrpnu Morovu biografiju, jer bi nam to uzelo i suviše prostora i odvelo bi nas u oblasti koje nemaju nikakve veze sa „Utopijom”. Mi ovde imamo posla sa Morom samo kao komunistom i njegovim idejnim razvitkom u onim oblastima u kojima se ispoljava socijalni život. Nas pre svega interesuje razvitak njegovih ekonomskih, političkih i religioznih shvatanja. Njegov životni put nas ovde zanima samo u onoj meri u kojoj je imao uticaja na ta shvatanja. Biće nam dakle dovoljno da navedemo samo neke podatke o Morovom životu utoliko pre što je Erazmo u svom pismu već dao najvažnije pojedinosti iz vremena do 1519. godine.

Za biografe Morove je karakteristično da nijedan ne navodi njegovu godinu rođenja. Do pre nekoliko decenija svi su 1480. godinu smatrali godinom Morovog rođenja. Međutim, to pobija već Erazmovo pismo Hutenu jer on kaže da Moru ima nešto preko 40 godina a pismo je pisano 1519. godine. To znači da je Mor rođen pre 1479. godine. Uostalom V. Aldis Vrajt dokazao je jednim manuskriptom koji se nalazi u biblioteci Triniti koledža u Kembridţu, da je Mor rođen 7. februara 1478. godine. Nema potrebe da bliže ulazimo u to pitanje kojim se Sebom opširno bavi u svom delu ,,0xford Refor- mers” (u prvom izdanju se kao godina rođenja još navodi 1480, v. str. 429, i str. 521 drugog izdanja).

Morovo mesto rođenja je London, koji tada još nije bio glavni grad celog sveta, ali je već bio jedan od najvećih trgovačkih centara Evrope. U njemu su se oštro i jasno ispoljavale tendencije novog načina proizvodnje. Mor potiče iz „ugledne ali nikako iz istaknute” gradske porodice. U posmrtnom slovu koje je sam za sebe napisao on kaže: Thomas Morus, urbe Londinensi, familia non celebri, sed honesta natus. Njegov otac, Džon Mor, bio je jedan od sudija vrhovnog suda (Kings Bench). Bio je to trezven, strog i skoro škrt čovek koji je na sve načine uticao da svog sina navede na razmišljanje o ekonomskim prilikama i da ga upozna s materijalnim uslovima života.

Po običaju onog vremena, Tomas je prvo imao da uči latinski. U tom cilju on je posećivao školu svetoga Antona u Londonu. Kasnije, otac ga je smestio u kuću biskupa, potom kardinala Mortona, značajnog državnika, koji je igrao istaknutu ulogu u engleskoj politici naročito u ratovima Crvene i Bele ruže. Morton (koji je 1478. postao engleski lordkancelar i koji je kasnije stao na stranu Henriha VII protiv Ričarda I I I ) vrlo je povoljno uticao na mladoga Tomasa. Zahvalni Mor je u prvoj knjizi svoje „Utopije” posvetio njegovoj uspomeni i sledeće reči: „Govorio je lepo, tečno i ubedljivo; zakone je znao tačno, njegova dosetljivost je bila neuporediva, a njegovo pamćenje upravo izvanredno. Te svoje prirodne vanredne sposobnosti on je vežbom i učenjem još usavršio. Kralj mu je poklanjao najveće poverenje a država je, dok sam bio tamo, u njemu mala odličan oslonac.

Još vrlo mlad, on je iz škole došao pravo na dvor i proveo svoj život usred nemira i užurbanosti, neprestano bacan tamo amo na promenljivim talasima sreće. Tako je kroz mnoge i velike opasnosti stekao poznavanje sveta, koje se baš zato što je stečeno na ovaj način, ne može tako lako zaboraviti.” Dok je Tomas od oca saznao o materijalnim brigama koje su u njegovo doba tištale svet, dotle ga je arhiepiskop od Kenterberija upoznao s onim silama, koje su tada odlučivale ili su bar polagale pravo na to da odlučuju o sudbini sveta. Tako se u njemu rano probudilo razumevanje sadašnjice, naročito njenih materijalnih pitanja, što je po pravilu nedostajalo humanistima na Severu koji su većinom imali samo školsko znanje. Zbog toga Mor, i pored svojih mladih godina, nije više bio dečak, kada je stupio na visoku školu u Oksfordu (verovatno 1492. ili 1493. godine). Tamo su se pored stare skolastike odomaćile i nove humanističke studije. Glavni njihovi predstavnici su bili Linakr, Grosin i Kolet, a kasnije i Erazmo Roterdamski koji je 1498. godine tamo stupio kao učitelj grčkog jezika. Mor je osećao da ga humanisti privlače isto onako kao što je i on privlačio njih. Ubrzo ga je humanizam potpuno osvojio. Izgleda da se stari Mor uplašio kad mu se sin odao izučavanju antičkih klasika što nije obećavalo hleba. Zbog toga ga je pomalo silom i bez okolišenja, kako nam to saopštava Erazmo, povukao sa univerziteta i strpao u neku školu engleskog prava u Nju Inu, verovatno godine 1494. ili 1495. Tu, a kasnije u Linkols Inu, Tomas je nekoliko godina studirao englesko pravo da bi kasnije kao advokat stekao široku praksu.

MOR KAO HUMANISTIĈKI PISAC


Morovo naporno zanimanje nije ugasilo njegovu ljubav za studiranjem. On ne samo da je upotpunio svoje poznavanje latinskog i grčkog jezika i literature, već je uskoro počeo da nastupa produktivno, kao pisac. Eraz- movo pismo nam je već dalo neke podatke o tome. Mor je s pravom davao veliku prednost grčkim autorima ispred latinskih. Ovi poslednji velikim delom su samo podraţavali grčke pisce i to ne uvek uspešno. U „Utopiji” se za Rafaela Hitlodeja, koji u stvari iznosi Morova shvatanja, kaţe: „On je doduše putovao morima, ali ne kao Palinurus, već kao Ilisej odnosno Platon. Taj Rafael, po prezimenu Hitlodej, ne stoji rđavo s latinskim, ali grčki zna odlično i temeljito. Na grčki jezik on je utrošio mnogo više truda nego na latinski, pošto se sasvim posvetio filozofiji. A na tom području nema na latinskom ničeg značajnog, izuzev nekoliko spisa Seneke i Cicerona.” Od Grka ga je najviše privlačio Platon. „Od filozofa je najradije čitao i studirao Platona i njegove sledbenike", pisao je Steplton (str. 167), „jer se iz njega može naučiti vrlo mnogo kako o upravljanju zajednicama tako i o međusobnim21 odnosima građana.” „Civilem conversationem” gospodin Steplton pod tim sigurno nije podrazumevao „učtivu konverzaciju”.

Kad se pored ovih podataka uzme u obzir i važno ono saopštenje u Erazmovom pismu da se Mor još kao mladić upoznao s komunističkim idejama Platona i da su ga one toliko obuzele da ih je (uključujući zajednicu žena) hteo da brani u posebnoj raspravi, onda se mora doći do zaključka da je „Utopija” bila inspirisana Platonovom „Republikom”. Da je kod pisanja „Utopije” Mor imao u vidu Platonovu idealnu državu, proizlazi i iz kratke pesme (koja navodno potiče od nekog Hitlodejevog nećaka) koju objavljuje u uvodu knjige: „Utopijom me prvobitno zvahu zbog moje usamljenosti (infrequentiam) A sad sam suparnica Platonove države, Možda i nadmoćna nad njom (jer što ovaj pokuša rečima Da naslika, samo sam ja ostvarila, S ljudima i moći i najboljim zakonima), s pravom bi me sad Eutopijom trebalo da zovu.
( Iz ove strofe kao da proizlazi da uobičajeni prevod reči: „Utopija” (koja je složena od grčkih reči au = ništa, i tojio; = mesto, predeo), s rečju „ničija zemlja” ne odgovara smislu koji je želeo Mor. Možda bi prevod „usamljena zemlja” bio bliži.)



I iz drugih mesta „Utopije” oseća se uticaj Platona. Navešćemo samo još jedno: u prvoj knjizi Hitlodej kaže: „Ako uporedim ustanove Utopljana s onima kod sadašnjih nacija, mogu samo da odam priznanje Platonovom pravu i mene ne čudi da on nije hteo da pravi zakone za narode koji su odbacivali zajednicu dobara.” Platonova „Republika” bila je u mnogo čemu ugled za „Utopiju", pa se ova zbog toga može smatrati humanističkim delom. Tvrditi, međutim, da je „Utopija” (ili bar njena druga knjiga, to jest njen pozitivni deo) čisto akademsko delo, neka vrsta literarne igre, pokušaj da se Platonova republika prikaže u novoj formi, — kako se to sa raznih strana čuje — značilo bi preterivanje u oceni „Platonovog uticaja. Nema veće zablude od toga. Mi ćemo još videti da je „Utopija” proizašla iz prilika koje su okružavale Mora, da ona ima sasvim moderan karakter i da se njena srodnost s Platonovom „Republikom” u suštini odnosi na spoljašnje forme. („Utopija" nije bila prosta školska vežba; ona je trebalo praktično da utiče na sudbinu nacije. Njen humanistički karakter ogleda se upravo u tome što nije napisana jezikom nacije, nego na latinskom jeziku koji je poznavao samo mali broj ljudi. To ne znači da je Mor pisao samo na latinskom jeziku)



Humanizam je nasuprot varvarskom crkvenom latinskom jeziku razvijao, s jedne strane, klasični latinski jezik paganstva a, s druge strane, je razvijao i nacionalne jezike kao prvi literarni zastupnik nacionalne misli. Počevši od Dantea, Petrarke i Bokača, humanisti su ne samo vaskrsli klasični latinski jezik nego su stvorili i takvu nacionalnu prozu koja je mogla da se koristi i u nauci i u umetnosti. Tako je i Mor bio ne samo jedan od najelegantnijih latinaca svog doba, nego i „otac engleske proze”, kako ga je pokazivao ser Džems Mekintoš; on je bio jedan od prvih koji su pisali engleskom prozom i uticali na njeno stvaranje. Mor je već pre „Utopije” pisao na engleskom jeziku. 1510. godine preveo je s latinskog na engleski jednu biografiju italijanskog humanista Pika dela Mirandole 23, a 1513. napisao je svoju čuvenu istoriju Ričarda III 24, koju, na ţalost, nije dovršio. Ona je izašla tek posle Morove smrti 1543. godine i postala je klasičan prikaz vremena koje opisuje. Mor je dao onu ne baš laskavu sliku Ričarda III koja je ovekovečena u šekspirovim dramama. Ostala dela na engleskom jeziku pisana su posle „Utopije”; ona potiču iz vremena reformacije i sva su polemičkog sadržaja. Ovim raspravama i dijalozima Mor je napustio tlo humanizma onako isto kako je to Huten učinio svojim nemačkim delima.Obojica su nacionalni jezik koristili u tim delima ne u naučne i umetničke svrhe, već zbog politike; oni su se tim delima obraćali narodu koga su humanisti gordo prezirali


23 The life of John Picus, Erle of Mirandula, a great Lorde of Italy, an excellent connyng man in ali soiences and vertuos of living: with divers epistles and other works of y said John Picus, full of great Science, vertue and wisedom: whose life and workes bene worthy and digne to be read and often to be head in memory. Translated out of latin into Englishe by maister Thomas More.

24 The histo*y of King Richard the Third (unfinished) vvritten by Master Thomas Morus, than one of the undersheriffis of London, about the year of the Lord 1513 (vidi str. 35. celokupnih dela na engleskom jeziku).



MOR O PROSVEĆIVANJU ŽENA.

MOROVA PEDAGOGIJA



Upotreba i izgrađivanje nacionalnog jezika za svoje potrebe bilo je zajedničko i humanistima i reformatorima. Međutim, samo su humanisti branili ţenu, pfirođne nauke i lepu umetnost. U svim tim pitanjima Mor se isticao među humanistima. Za njegova shvatanja o prosvećivanju ţena naročito je značajno jedno pismo koje je bio uputio vaspitaču svoje dece, nekom Gunelu. To je jedan od onih dokumenata koje nam je sačuvao Steplton i zbog čega je on zasluţan. Između ostalog, Mor tu piše: ,,U mojim očima učenost sjedinjena s vrlinom više vredi od svih kraljevskih blaga, dok naučna slava bez vrline ne znači ništa drugo do sjajnu bruku. To naročito vaţi za učenost ţena. Pošto je kod njih znanje obično retka stvar i predstavlja potajni prekor protiv inercije muškaraca, to ih mnogi rado napadaju prebacujući im u literaturi ono što je u stvari greška prirode. Naučnici greše kad neznanje ţena proglašavaju za njihovu vrlinu. Međutim, ako se u ţenskoj individui sjedini ma i malo znanja s mnogo pohvalnih vrlina, ja to više cenim od Kre- zovog bogatstva i Helenine lepote... (U odnosu na učenost) razlika u polovima nema nikakvog značaja. jer je i kod ţetve svejedno da li je ruka koja je bacila seme pripadala muškarcu ili ţeni. Oni oboje imaju isti razum kojim se razlikuju od životinja. Stoga su oboje podjednako sposobni za studije kojima se usavršava i oplođuje razum kao što se oplođuje njiva na koju bi se bacila setva dobre nastave. A ako bi kod ženskog pola zemlja bila neplodna ili donosila korov, kao što to tvrde oni koji hoće ženu da odstrane od učenja, onda bi to, po mom mišljenju, bio samo još jedan razlog više da se istrajnim radom i podučavanjem u naukama isprave greške prirode.”

Ove principe Mor je praktično sprovodio kroz vaspitanje svoje tri kćeri i svoje poćerke Margarete Džigs, koje je temeljito podučavao u humanističkim naukama. Njegova najstarija kći, Margareta bila mu je po znanju i duhovitosti najbliža; ona je dostigla takav stepen znanja da je i među naučnicima svoga doba uživala veliki ugled. Njena literarna dela izazivala su pažnju u širokim krugovima; Erazmo joj je uvek pisao s najvećim poštovanjem pa je jednom nazvao i „dikom Britanije”. Ona je tečno govorila grčki i latinski, pa je prevela Euzebijusa sa grčkog na latinski i, kako saznajemo od Johanesa Kosterijusa, ona je izvršila ispravku jednog rđavo prevedenog mesta kod Kiprijanusa. Danas to može da izgleda kao dobar školski rad ali su takva dela u početku šesnaestog veka važila kao veoma značajna i pobuđivala opšte interesovanje. Mor je svoju Margaretu neobično voleo. Sačuvano je njegovo pismo u kome joj — tada ženi Roperovoj koji će mu kasnije biti biograf — povodom predstojećeg porođaja želi mnogo sreće: da rodi kći kao što je ona sama — to će mu biti milije negoli tri muškarca. Na žalost, ona je umrla već 1544. godine, devet godina posle očevog pogubljenja i u vreme Henriha VIII kada je sećanje na Mora još bilo zabranjeno. Da je doživela katoličku reakciju, ona bi sigurno napisala bolju biografiju o Moru nego što je to mogao da učini njen muž.

U odličnom vaspitanju svoje dece, Mor je pokazao onaj pedagoški talenat, koji je bio svojstven svim utopistima i bez koga bi teško postali slavni. Prvi socijalisti su baš zato najviše i bili utopisti što im je za izgradnju novog društva stajao na raspolaganju ljudski materijal koji je bio i suviše nerazvijen i na tako niskom stupnju, da nisu ni mogli da očekuju da će se on emancipovati sopstvenim snagama. Zbog toga je glavni zahtev utopijskog socijalizma i bio u tome da se narod vaspita ne kroz klasnu borbu nego pedagoškim merama. A na tom području niko, bez pedagoškog talenta, ne bi mogao nešto postići.

Kao i Robert Oven, i Tomas Mor je kao pedagog bio daleko ispred svoga doba. Kao što je ovaj to pokazao u svojoj fabrici, tako je i Mor na delu u svojoj porodici i na svojoj posluzi, pokazao kakvi se sjajni uspesi mogu postići njegovim metodom. Sredstva kojima su kako jedan tako i drugi postigli te uspehe, bila su: ljubaznost, blagost, doslednost i intelektualna nadmoć. U svom pismu Erazmo nam je pokazao sa koliko uspeha je Mor vaspitao svoju decu i svoju poslugu, a naročito svoju drugu ženu, koja je po svemu onome što o njoj znamo, morala isprva da bude prava Ksantipa za tog novog Sokrata. Sačuvana su neka od pedagoških načela kojih se Mor pridržavao. Tako u pismu Gunelu, koje smo već citirali, stoji: „Ti kažeš da bi za decu bio i suviše težak zadatak da se klone sujete koju čak ni ljudi velike učenosti ne mogu da pobede. Međutim, baš što je mučnije iskoreniti taj korov to brže treba započeti sa prevaspitavanjem. Uzrok tog dubokog zla leži u tome što ga dadilje, roditelji i učitelji razvijaju i odgajaju već kod dece najranijeg doba. Ćim dete nauči nešto dobro, ono odmah očekuje pohvalu i zbog te hvale rado traži da se dopadne svima a to znači i najgorima.”

Svoj odnos prema deci Mor nam najlepše pokazuje u dražesnoj pesmi „Mojoj dragoj deci” iz koje navodimo sledeće stihove:

„Poljubaca vam dadoh zaista dosta, batina skoro nikad.
A ako sam vas ikad tukao, činio sam to paunovim perjem...
Stalno sam nežno voleo vas koje stvorih,
I podigao sam vas blagošću,kao što to ocu dolikuje;

A sada moja ljubav prema vamatako je beskrajno porasla.
Da mi se čini kao da vas ranije nisam voleo,
Vaša ozbiljna stremljenja, sjedinjena s ljupkom mladošću,
Vaši duhovi, izvrsno obrazovani u umetnosti i naukama,
Vaši jezici koji govore tečno i ljupko,
Ne samo reči već i velike misli,
To je ono čime me tako silno ushićujete.
Što moje srce s vašim tako prisno vezuje,
Da vas sada, moji mili, beskrajno više volim,
Nego da ste mi samo deca koju sam stvorio.”

Blagost i ljubaznost Morova još i danas su neobično privlačne. Njih treba ceniti utoliko više ako se ima na umu da je šesnaesti vek jedan od najkrvavijih i najgroznijih stoleća ljudske istorije.

Doba humanizma je bilo isto tako i doba humanosti. Što se tiče pedagogije, šesnaesti vek je doba batinaških metoda i praznog učenja napamet reči čiji se smisao nije shvatao. Erazmo nam priča da je neki učitelj imao običaj da uvek posle zajedničkog obeda izdvoji po jednog đaka koga bi predao u ruke jednom grubom batinašu na kažnjavanje. Ovaj je jednom, izvršavajući bezumno svoju službu, tukao nekog slabijeg dečka dok ga i samog nije probio znoj i dečko pao polumrtav pred njegove noge. Učitelj se, međutim, mirno
okrenuo đacima i izjavio: „On doduše nije ništa skrivio, ali sam ga morao naučiti skrušenosti."

MOROV ODNOS PREMA UMETNOSTI I PRIRODNIM NAUKAMA

Po svojoj humanosti Mor je bio više nego humanist. Njegovo interesovanje za umetnost zajedničko je, međutim, svim humanistima. Njegovu ljubav prema muzici upoznali smo već iz Erazmovog pisma. Ali su njega osvajale i likovne umetnosti. Za nas je u tom pogledu naročito interesantan Morov odnos prema Hansu Holbajnu Mlađem, velikom nemačkom slikaru. Holbajn je 1526. godine došao u Englesku noseći sa sobom preporuku za Mora, koju je napisao Erazmo: „da mu se omogući da skupi nešto anđeoskih talira pošto u Nemačkoj za likovne umetnosti nema hleba”. Znajući već od ranije njegova dela, Mor ga je svesrdno prihvatio. Holbajn je ukrasio crtežima Frobenovo izdanje „Utopije” iz 1518. godine. Pre toga učinio je to isto sa Erazmovom „Pohvalom gluposti". Mor ga je duže vremena zadržao u svojoj kući. Holbajn mu je zato ukrasio dom slikama i naslikao Mora s porodicom. Izgleda da je na Morovu inicijativu naslikao i dve čuvene slike Trijumf bogatstva i Trijumf bede, u Stilijardu, londonskoj kući Nemačke Hanze. Ove su slike, na žalost, propale u velikom poţaru 1666. godine (Rudhart, ibid., str. 230, 231). Mor je Holbajna kasnije (verovatno 1528. godine) uveo na dvor i skrenuo pažnju Henrihu VIII na tog genijalnog slikara, te ga je ovaj primio u službu.

Pored interesovanje za umetnost, značajna je i njegova naročita naklonost prema prirodnim naukama. Mor je pripadao onom malom krugu ljudi koji su se početkom šesnaestog veka interesovali za istraživanja zakona prirode i koji su mladim prirodnim naukama postavili ciljeve koji su prevazilazili zadovoljenje trenutnih potreba. To se vidi i po tome kakvu je ulogu dodelio prirodnim naukama u svom utopističkom društvu. Mi ćemo o tome govoriti kad budemo prikazivali „Utopiju”. Pošto se na ovom mestu radi samo o skiciranju Morove karakterne slike, mi ćemo pomenuti samo nekoliko činjenica koje pokazuju njegov odnos prema prirodnim naukama. Iz Erazmovog pisma mi smo već videli kako je Mor rado posmatrao životinjski svet. U njegovo vreme to je bila retka pojava. Od Morovih biografa saznajemo da je on pored geometrije studirao i astronomiju. Mora biti da je u astronomiji postigao izvesno savršenstvo, jer je u prvo vreme svog boravka na dvoru Henriha VIII bio više zaposlen kao astronom nego kao državnik. Da se tu radilo samo o naučnom istraživanju a ne o astrološkom korišćenju tog znanja, vidi se iz njegovih napada na astrologe, koje je napadao ne s nekim moralnim negodovanjem, nego njegovim omiljenim oružjem — podsmehom. Niz njegovih epigrama na latinskom uperen je protiv astrologa. Jedan od njih nam se čini naročito uspeo: u njemu Mor ismejava nekog zvezdočaca koji iz zvezda može da pročita sve izuzev činjenice da mu je žena nabila rogove.

Nisu astrolozi jedini kojima Mor nije verovao. On je ismejavao i lakovernost pobožnih i njihovo uživanje u strašnim pričama. Pored Platona, on je najviše voleo Lukijana iz Samosate, tog Hajnea Rimskog carstva koje je propadalo, kome „ništa nije bilo sveto” i koji je vrč svog podsmeha prosipao kako na savremene filozofe i hrišćanstvo koje se rađalo, tako i na staru veru u bogove. On je dela tog nevernika čitao uprkos opomena svojih pobožnih prijatelja, koji su se plašili da ga takva lektira ne „pokvari” i branio ga je pred njima. U jednom njegovom pismu (upućenom Rudhalu) stoji o Lukijanu: „Ne čudi se kad se zbog njegovih stihova jede oni neotesani prostački duhovi, koji misle da su učinili veliko delo i da su se zauvek priključili Hristu, ako izmisle kakvu bilo bajku o nekom svetom čoveku ili neku jezivu priču iz pakla i ako zbog toga neka stara žena poludi i zaplače ili od užasa uzdrhti. Nema sveca niti pobožne device, kojima nisu prikačili takve laži, naravno u pobožnoj nameri, pošto se boje da se istini neće verovati ako nije dobro poduprta lažima.” Mor nije ni sanjao da će nekoliko vekova kasnije i on spadati u one „svete ljude” na čiji će se račun katolički popovi „priključiti Hristu”.

Treća glava

MOR I KATOLICIZAM

MOROVA RELIGIOZNOST

Mor je bio podrugljivac i kritička glava, ali, kao i drugi engleski i nemački humanisti, ni on nije dospeo do onog bezverja koje je dostigao humanizam u Italiji i Francuskoj. Ekonomski razvitak germanskih zemalja, a time i njihov duhovni razvitak, uglavnom je zaostajao iza razvitka romanskih zemalja. Kao i humanizam u celini tako je i njegov najviši razvojni stepen — njegovo neznabožačko bezverje bilo mešavina protivrečnih elemenata. Humanističko bezverje predstavljalo je, s jedne strane, revolucionarni prkos protiv tradicionalnih crkvenih shvatanja, a, s druge strane, to je bila nemoćna ravnodušnost jedne propale klase koja se rugala snažnom oduševljenju koje je i sama bila razvila u svojoj mladosti, a za koje već odavno nije više bila sposobna. Na papskom dvoru rugali su se na isti način staroj veri kao što se danas „državotvorni” liberali rugaju demokratskim iluzijama svoje mladosti: ne zato što su postali mudriji, nego zato što su onemoćali. Takvo jadno bezverje moralo je da se zgadi i da odbije severne „varvare” u kojima je stari način proizvodnje još održavao iskonsku snagu i sposobnost oduševljavanja. Ĉak i najslobodniji duhovi Severa ostali su pobožni vermici i bili su to utoliko više ukoliko su bili oduševljeniji. Mi to vidimo kod Hutena, kod Erazma Roterdamskog i kod Mora. Ovaj poslednji imao je tako energičan karakter da se njegova pobožnost katkada graničila s fanatizmom i asketizmom. To nam je nagovestio već Erazmo u svom pismu. Mi bismo zato mogli da navedemo još mnoge druge primere iz dela Morovih biografa. Mi to, međutim, nećemo učiniti ne samo stoga, što nam je Erazmovo svedočanstvo dovoljno, već i zato što je teško razlikovati gde kod tih biografa prestaje istina a gde počinje izmišljotina.

Od talijanskih humanista najveći uticaj na Mora imao je Piko dela Mirandola, čiju je biografiju sam Mor preveo s latinskog na engleski, kao što smo videli u prethodnoj glavi. Piko se rodio 1462. godine, a umro je 1494. godine. On je spadao u onaj mali broj italijanskih humanista koji su sebi postavljali za cilj da moralno i naučno očiste crkvu i njeno učenje. Time je on imao izvesne duhovne srodnosti s reformatorima mada su u znanju i slobodi shvatanja humanisti bili iznad reformatora. Pape su Pika smatrale gotovo isto tako opasnim kao i reformatora Savonarolu. Za crkvenu eksploataciju nisu predstavljali opasnost oni neverni humanisti koje narod nije razumevao, nego oni pobožni, kojima je bilo stalo do crkve i čiji je način mišljenja bio blizak narodu pa ih je narod mogao razumeti. Piko se trudio da očisti hrišćansko učenje na taj način što je hteo da ga uzdigne na stepen znanja svoga doba. On je u tu svrhu ne samo studirao pagansku Grčku nego je bio jedan od prvih hrišćana koji su temeljito i naučno savladali jevrejski jezik, kako bi kroz mističku filozofiju Kabale bliže upoznao tajne hrišćanstva. On je rezultate svojih studija izložio u svojih „devetsto stavova" u kojima je, između ostalog, poricao večnost kazni u paklu, prisustvo Hrista na tajnoj večeri i sl. Da je Piko bio pravi reformator, to jest da je bio agitator njega bi za te stavove stavili na lomaču. Pošto je bio samo čovek od nauke, papa Inoćentije VIII se zadovoljio time što je zabranio taj spis. Bilo je to kao i u doba blažene cenzure pre 1848. godine kada se malo brinulo o ljudima čije su knjige imale preko dvadesetak tabaka — što tanja knjiga to opasniji autor, to stroža cenzura. Taj polujeretik Piko bio je Morov ideal.

MOR KAO PROTIVNIK GOSPODSTVA POPOVA

Morov odnos prema Piku već pokazuje da on nije mario za mantiju kao što bi to hteli da dokažu i katolički i protestantski popovi. Istina, on je u mladosti proveo duže vremena u nekom kartuzijanskom manastiru i tamo upražnjavao pobožnost. Izgleda da mu ono što je tamo video nije ulilo mnogo poštovanja prema kaluđerima. I sam pop Steplton mora da prizna da je Mor napustio svoju nameru da se zakaluđeri, „jer je kod naših duhovnika u njegovo vreme bilo nestalo ranije strogosti i pobožnog oduševljenja”. Mor se nije nimalo uzdržavao u svom sudu o popovima. On je znao da se ruga kaluđerima isto onako kao i svaki drugi humanist. Evo na primer jednog mesta iz prve knjige „Utopije”:
Rafael Hitlodej tu opisuje jednu gozbu kod kardinala Mortona, kojoj su, pored drugih gostiju, prisustvovali i neki šaljivčina koji je tu igrao ulogu dvorske budale i jedan kaluđer prosjak. Razgovor se dotakao pitanja šta treba raditi sa starcima i uopšte sa prosjacima koji su nesposobni za rad. Budala kaže:

Ja prosjacima nikad ne dam milostinju; „stoga oni od mene ništa i ne očekuju, uistinu kao da sam sveštenik.26 Ali ću ja doneti zakon da se svi ti prosjaci strpaju u benediktinske manastire da postanu laička braća (fieri laicos ilt vocant moiiachos), a žene ću zamonašiti”.

Kardinal se na to nasmešio i odobrio predlog kao šalu, dok su ga drugi shvatili ozbiljno. Brata teologa je ova šala na račun popova i monaha tako razveselila da je i sam počeo da se šali iako je bio čovek mračan i strog.

„Ne”, reče on, „ti se prosjaka nećeš osloboditi ako se ne pobrineš i za nas kaluđere prosjake”.
„Vaše pitanje je već rešeno”, reče šaljivčina; „jer je sam kardinal našao za vas izvrsno rešenje izjavljujući da vagabunde treba pritegnuti i naterati na rad. Jer ste vi najveći vagabundi!"

— Popa je ovaj vic grdno ozlojedio. Nastala je svađa između popa i budale i Mor je tu popa predstavio tako glupavog da je ovaj uz opšti smeh izvukao deblji kraj. Pop je razume se završio time što je budali zapretio božjom kaznom:
„Kada su mnogi koji su ismevali Eliseja, koji je bio samo jedan ćelavko, osetili srdžbu njegovu, kako li će se tek provesti onaj, pojedinac; koji napada masu kaluđera među kojima ima tako mnogo ćelavih! I zar mi nemamo papsku bulu po kojoj će biti iz crkve izbačen svaki onaj koji nas ismejava?"

Da bi okončao popovu bruku, kardinal prelazi na drugu temu.

Time se završava epizoda u kojoj se s malo reči ismejava glupost, lenjost i škrtost kaluđera. Humoristična je isto tako jedna pesma koja spada u Morove epigrame na latinskom. Dajemo je u prevodu, iako proza jedva može dati vernu sliku.

Diže se bura, brod se zaljulja,
Mornari se uplašiše za svoje živote!
Naši gresi, naši gresi, zakukaše užasnuti,
Doneli su nam ovu nesreću.
Na brodu se slučajno našao kaluđer,
Oni su se tiskali oko njega, radi ispovesti.
Ali se brod ljuljao kao i pre
I oni su se i dalje plašili za svoje živote.
Tad povika jedan, mudriji od ostalih:
Brod još uvek nosi teret naših grehova,
Izbacite popa na koga smo ih natovarili,
Pa će brod lako zaigrati na talasima.
Rečeno — učinjeno: svi ga uhvatiše
I baciše čoveka u more,
A brod polete pod vetrom Lakog trupa i širokog jedra.

A pouka iz ove priče jeste: Da greh težinu veliku ima. Šta li je mislio pobožni Mor kada je čitao kako se njegov „sveti” praded ismejavao nad ispovešću i oproštajem grehova? Poruga našeg „katoličkog mučenika” se ne ograničava samo na niže sveštenstvo; on ne štedi ni biskupe. Naročito je jedan, koga naziva Postumusom, meta viceva u njegovim epigramima. U jednom od njih (Posthumum Episcopum) Mor izražava svoju radost, što je pomenuti Postumus postao biskup, jer dok se biskupi po pravilu, imenuju nasumice, bez obzira na njihove sposobnosti, ovog puta je očigledno da su ovog izabrali naročito brižljivo. Teško da bi se među hiljadama mogao naći gori i gluplji biskup. U sledećem epigramu (Episcopum illiteratum) za istog se biskupa kaže da je rado citirao izreku: slovo ubija, a duh oživljava; pa ipak je Postumus bio i suviše neznalica da bi ga ma kakva slova mogla ubiti; pa da se to i desilo, on nema duha koji bi ga mogao oživeti. Ĉak i samog papu Mor je smatrao samo običnim smrtnikom.

Godine 1510. Erazmo je u Morovoj kući i na njegov podstrek napisao svoju „Pohvalu gluposti" kojom se Mor neobično veselio i na kojoj je možda i sarađivao. Erazmov rukopis je neki njegov prijatelj, a najverovatnije sam Mor, krišom uzeo i poslao u Pariz gde je 1511. godine štampan, doživevši za nekoliko meseci sedam izdanja. Bila je to neobično smela i zajedljiva satira celog tadanjeg društva, a naročito monaštva i papstva. Ona je zbog toga i dospela na indeks zabranjenih knjiga. Pa ipak, blaženi mučenik se nikad nije kajao za svoje učešće u tome. Nama, međutim, nije ni potreban takav indirektan dokaz da bismo upoznali Morov stav prema papstvu. Mi raspolažemo nekim njegovim izjavama iz vremena posle početka reformacije, kada je borba protiv protestantizma već morala da ga više pribliţi papstvu. Uprkos tome on, na primer, u svome „Pobijanju Tindalovog odgovora” (1532. godine) piše da iznad pape stoji opšti sabor, koji može papu i da opomene i da ga kazni, pa čak, ako se on pokaže nepopravivim, i da ga smeni (str. 621). Isto je tako karakteristično i sledeće: Kad je počela reformacija, Henrih VIII se izjasnio odlučno protiv nje, a za papu. On je čak protiv Lutera objavio i knjigu o sedam svetih tajni.Ona je izašla pod njegovim imenom (1521. godine) ali su je napisali drugi, što se u takvim slučajevima često dešavalo. Ponekad je Mor smatran njenim piscem iako je on tu imao samo neznatan udeo. Kad se Henrih VIII odrekao pape ta mu je knjiga, razume se, bila veoma neugodna. Pisci njegove knjige postali su onda veleizdajnici. Među optužbama koje su podignute protiv Mora, pošto je bio podneo ostavku na položaj lordkancelara (1532. godine), bila je i ta „da je svojim podlim spletkama naveo kralja sasvim neprirodno da napiše knjigu u odbranu sedam svetih tajni i papskog autoriteta i da ga je time naveo da na svoju nečast papi da u ruke oružje protiv samog sebe”. Ono što je u toj moralnoj srdžbi sirotog zavedenog kralja komično to je što se on čitavih deset godina mirno izdavao za pisca te knjige i svu hvalu za nju zadržavao za sebe. Papa je zbog toga Henrihu VIII dao titulu „branioca vere (defensor fidei), a svim njenim čitaocima dodelio oproštaj. Sad je ta knjiga postala sramna škrabotina i Mor je imao to da ispašta. Na tu optužbu on je (prema Roperu) odgovorio: „Milorde, takvim optužbama mogu se plašiti deca a ne ja. Odgovoriću na Vašu glavnu optužbu izjavljujući da ne verujem da će me Kraljevsko Veličanstvo ikad njome teretiti. Niko me ne može bolje osloboditi te stvari negoli samo Veličanstvo, jer ono vrlo dobro zna da pri pisanju te knjige nisam ni na koji način bio pitan za savet nego sam imao, kad je bila gotova, samo da je redigujem po naređenju Njegovog Veličanstva i uz pristanak pisaca (only a sorter out and placer of the princdpall matter therein contayned). Pošto sam video da se u njoj jako podvlači i čak veoma brani autoritet pape, ja sam Njegovom Veličanstvu rekao: „Moram Vaše Veličanstvo podsetiti na to da je papa, kao što Vaše Veličanstvo zna, samo jedan vladalac kao i Vi i da je on u savezu s drugim hrišćanskim vladaocima. Može se prema tome desiti da po raznim tačkama saveza između V. V. i njega izbije sukob i da jedan drugom objavite rat. Stoga držim da je najbolje da se dotično mesto izmeni tako da autoritet pape bude manje naglašen.” „Ne”, izjavilo je Njegovo Veličanstvo, „to ne treba učiniti. Mi smo rimskoj stolici tako duboko obavezni da joj ne možemo ukazati dovoljno časti.” Ja sam ga tad podsetio na Statut praemunire, kojim je za Englesku odstranjen dobar deo papinih svešteničkih službi. Na to je Njegovo Veličanstvo odgovorilo: „Bez obzira na sve što tome protivreči, mi ćemo ovaj autoritet prikazati što je moguće jačim, jer smo od njega primili kraljevsku krunu.” To nisam nikad bio čuo, dok mi nije Njegovo Veličanstvo saopštilo samo.” Optužba je pala u vodu.

Istinitost Morovih tvrđenja nije osporavao niko pa ni sam Henrih. Mi ih, dakle, možemo smatrati tačnim. Iz njih se jasno vidi, a isto tako iz citiranog mesta iz „Pobijanja Tindalovog”, da je Mor bio daleko od toga da oseća neko ropsko poštovanje prema papstvu. On je u njemu video, kako ćemo to još pokazati u sledećoj glavi, internacionalno sredstvo povezivanja bez koga bi se hrišćanstvo raspalo u haos međusobno neprijateljskih nacija. On je, međutim, branio prava pojedinih nacija kao i celokupne crkve protiv pape koji u njegovim očima nije bio ništa drugo nego predsednik hrišćanstva koji se može i smenjivati.

MOROVA VERSKA TRPELJIVOST 

Koliko je Mor slobodno mislio o religioznim stvarima, najbolje se vidi iz idealne religije koju je opisao kod svojih Utopljana. Mi ćemo je upoznati u trećem odeljku naše knjige. Ovde ćemo ukazati samo na još jednu crtu po kojoj je Mor daleko prevazilazio i katolicizam i protestantizam svog vremena, crtu koju je delio samo sa malim brojem svojih savremenika: njegovu versku trpeljivost. On je nju proklamovao ne samo pre reformacije u svojoj „Utopiji", već i usred najogorčenijih borbi između protestanata i katolika, kad su se na sve strane dimile lomače za spaljivanje „jeretika”. On je nju ne samo proklamovao, nego je i sam ispoljavao. Steplton se čudi (str. 215) što je njegov katolički svetac u svoj dom primao luterance. Simon Grineus, jedan od učenika i sledbenika Melanhtonovih, došao je bio u Englesku da bi skupio materijale za svoj prevod grčkog neoplatonskog filozofa Proklusa. Mor, koji je tada bio lordkancelar, toliko ga je pomagao, da je ovaj svoj prevod posvetio Morovom sinu Johanesu — pošto je Mor već pre njegovog završetka bio pogubljen kao mučenik za katoličku veru. Posvetu nam citira Steplton. Ona nam izgleda važna za upoznavanje Mora. U njoj stoji:

Tvoj divni otac, koji je tada, po položaju kao i po odličnim osobinama bio prvi čovek u celoj državi, omogućio je meni, jednom privatnom licu pristup u mnogobrojne javne i privatne institute da bih mogao da studiram, pozvao me je za svoj sto, on koji je nosio kraljevski skiptar, i poveo me na dvor. Još više od toga: blago i dobroćudno pri- metio mi je da se moja verska shvatanja u mnogim tačkama razilaze od njegovih što je unapred mogao da zna. Ali je uprkos tome njegova briga za mene ostala ista i on je stvar čak tako uredio da je sve moje troškove plaćao iz svog džepa. On mi je kao pratioca odredio jednog učenog mladića, Johanesa Harisa, i dao preporuku za starešinu visoke škole u Oksfordu koja je imala čarobno dejstvo otvorivši mi ne samo sve biblioteke nego i sva srca. Sve biblioteke, a škola ih ima oko dvadeset, prepune važnih starih knjiga, pretražio sam i s dozvolom starešine uzeo ne malo onih u kojima se govori o Proklusu. Poneo sam kući onoliko knjiga koliko sam mislio da ću za dve godine moći da proradim. Napustio sam Englesku, neobično zadovoljan zbog tog blaga, bogato darovan od tvog oca i obasut njegovim dobročinstvima.

Sve se to odigralo nekoliko decenija posle objave rata Rimu od strane Lutera. Kako protestantski tako i liberalni pisci ipak su hteli da predstave Mora kao progonitelja jeretika. Tako je, na primer, Volter o njemu pisao sledeće: „Skoro svi istoriografi, a naročito katolici, složni su u tome da vide Tomasa Mora ili Morusa, kao plemenitog čoveka, kao žrtvu zakona, kao mudraca punog blagosti, dobrote i znanja; u stvarnosti pak on je bio jedan i sujevermi i varvarski progonitelj.” On je, kaže, razne ljude mučio i spalio zbog njihove vere. „Zaslužio je smrtnu kaznu ne zbog odbijanja da Henriha VIII prizna za crkvenog poglavara, već zbog ovih grozota. Umro je podsmevajući se; bolje bi bilo da je imao ozbiljniji i manje varvarski karakter." („Essai sur les moeurs et l‟esprit des nations”, glava 135: O kralju Henrihu VIII i revoluciji religije u Engleskoj.)

Pored ovog slobodoumnog glasa iz sredine osamnaestog veka navešćemo još jedan protestantski glas iz druge polovine devetnaestog veka. To je glas gospodina Džemsa Antonija Fruda u njegovoj ,,History of England from the Fali of Wollsey to the Defeat of the Spanish Armada”, London 1870. godine, u kojoj je istorija engleske reformacije skrojena po prostoj protestantskoj buržoaskoj mustri. Taj gospodin koji je tako srdit zbog Morovih tobožnjih „progona jeretika”, smatra da mu je zadatak da opravda i objasni Morovo pogubljenje. Pogubljenje za najmanju sumnju da neko gaji shvatanja „opasna po društvo” (opinions subversive of society), moglo bi katkad da bude potrebno i u devetnaestom veku. Izgleda da Engleska 1848. godine nije bila daleko od te potrebe. Ona bi nastala da su se engleski čartisti povezali sa „ubicama” i „odmetnicima” u Parizu. Kakvu bi dreku digao gospodin Frud na „krvožedne hijene” da su „odmetnici” Pariza 1848. godine postupili po njegovom receptu, ali u svom interesu? Pucanje na onu stranu u ratu bilo bi sasvim lepo kad ne bi bilo i prokletog pucanja s one strane! Za dokaz tobožnje Morove netrpeljivosti, pored nekoliko nedokazanih tvrdnji protestantskih lajavaca, uzima se i njegov nadgrobni natpis koji je sam sastavio i gde stoji: „Furibus, homicidis, haeretiois molestus”, to jest ,/nemilosrdan prema lopovima, ubicama i jereticima”. Stilizacija nije baš povoljna za jeretike, ali se „molestus” ne mora nikako tumačiti tako da on suzbijanje jeretika nije vršio isključivo duhovnim oružjem. A u takvom suzbijanju Mor zaista nije izostajao. On je trpeljivost shvatao tako da protivniku ne treba zapušiti usta „ubedljivim” razlozima. No Moru nikad nije palo na pamet da bi to bila netrpeljivost kad neko upotrebi svu svoju duhovnu snagu da bi svoje ubeđenje doveo do pobede, a uzdrmao ubeđenje protivnika. Bio je on i suviše energične i borbene prirode da bi mogao da traži obzire od strane protivnika, dok se sa svoje strane isto tako nije osećao prinuđenim da otupljuje svoje sopstveno oružje. Udarao je sigurno. To, kao i njegov „brzopleti” i „grubi” jezik može moralno da uzbudi samo babe. U naše slabunjavo i licemerno vreme mnogi se sablažnjavaju zbog surovosti kojom su se tada vodile duhovne borbe i koja je u žaru bitke ponekad prevazilazila i ono što bi se malom broju razboritih među nama moglo svideti. Taj jezik sam za sebe ni izdaleka još nije nikakav dokaz za netrpeljivost. Dokle je, međutim, Mor gonio jeretike, to nam sam priča u svojoj „Apologiji” koju je napisao 1533. godine, pošto je dao ostavku na položaj lordkancelara. Njegova izlaganja ostavljaju utisak pune istinitosti a potvrđuju ih i činjenice ukoliko su poznate. Treba im pokloniti puno poverenje već i zbog toga što Mor nije imao nikakvog interesa da izvrće istinu i što mu svesna laž nikako nije odgovarala. On je ubrzo posle pisanja „Apologije” otišao u smrt zato što nije hteo da izgovori laž! U tom delu on, između ostalog, kaže:

Nije nepoznato kakvu sam naklonost ispoljavao prema kleru dok sam sedeo u kraljevom savetu i dok sam bio kancelar vojvodine, a naročito dok sam bio lordkancelar. Dobre sam hvalio i poštovao, ali nisam bio len da kažnjavam neradnike koji su činili neprilike pristojnim ljudima i sramotili svoj stalež. Oni koji su postupali suprotno zakonima religije i koji pi postali lupeži i ubice, nalazili su kod mene tako malo milosti da su me se bojali više no ma kog drugog.”

Pošto je tako okarakterisao svoj odnos prema tadanjem katoličkom sveštenstvu, a i samo to sveštenstvo, Mor prelazi na tvrđenje da je bio progonitelj jeretika:

„Razni njihovi ljudi (luteranci), rekli su da sam kao kancelar imao običaj da mučim svoju poslugu na taj način što bi ih vezao za drvo u mojoj bašti i dao da budu isprebijani. Neki od te čiste bratije tako su raširili tu bajku da je jedan moj dobar prijatelj čuo kako se o tome priča na sve strane. Šta li oni još neće ispričati kad ih nije bilo sram da ovako nešto tvrde? Tačno je da sam katkada slične stvari preduzimao preko činovnika ili uprave nekog zatvora kada se radilo o većoj pljački, ili o gadnom ubistvu, ili o nekom skrnavljenju crkve, o krađi darohranilnice sa svetinjom ili njenom zlonamernom uklanjanju... Ali, ako sam tako postupao s lopovima, ubicama i pljačkašima crkve, ja nikad u svom životu nisam učinio ništa nažao jereticima zbog njihove vere, izuzev dva slučaja.”

I sada on opširno opisuje ta dva slučaja. Jednom se radilo o nekom mladiću u Morovoj službi koji je drugog mladića u njegovoj kući učio da ismeva svetu tajnu oltara. Mor je tada naredio da mu jedan od slugu pred sakupljenim stanovnicima kuće udari nekoliko batina po turu „kao što se to radi s dečacima.” Drugi „progon jeretika” pogodio je nekog suludog derana koji je već jednom bio u ludnici u Bedlamu i čije se glavno uživanje sastojalo u tome da posećuje mise i da za vreme „svetog obreda” digne larmu i izazove skandal. Kad je jednom prolazio pored njegove kuće, Mor je dao da ga policajac uhvati, veže za drvo na ulici i istuče prutom. Ove dve kazne batinanjem svakako su bile bezazlene u doba kad su ljudi uvek bili spremni da bez mnogo oklevanja spaljuju jeretike i veštice. Mor nastavlja:

„Bog mi je svedok da niko od onih koji su mi uručeni kao jeretici nije dobio nijedan udarac, niti ćušku, pa čak ni zvrčku po nosu. Ono što mi je nalagala moja službena dužnost sastojalo se samo u tome da ih sigurno pritvorim — i to ne tako sigurno da Georgu Konstantinu ne bi uspelo da se iskrade.”

Luteranci tvrde da je Mor zbog ovog bekstva bio van sebe od besa. Ali on, u stvari, zbog ovoga nije nikom rekao ni ružnu reč, čak ni čuvaru kome je kazao: „Džon, pobrini se da se rešetke opet poprave i čvrsto zatvore inače će ti se umakli begunac opet uvući unutra. Ono što je Konstantin učinio (naime pobegao), učinio je s pravom. Nikad neću biti tako nerazuman da se naljutim na čoveka koji je promenio svoj položaj zato što mu je sedenje postalo neugodno.” Mor izjavljuje da su lažne sve druge priče o njegovim grozotama prema jereticima i sličnim:

„Što se jeretika tiče, ne treba me krivo shvatiti. Ja mrzim njihove zablude, ali ne i njihove ličnosti; ja želim da prve budu uništene, a druge pošteđene.”

Citiraćemo još jedan pasus iz tog dela, koji je karakterističan za način na koji Mor tretira verska pitanja:

,,A sad da pređemo na poslednji greh za koji me braća optužuju: da ja u najozbiljnije stvari mešam šale, dosetke i smešne anegdote. Horacije kaže: ridentem dioere verum (quid vetat) — što da istinu ne kažeš kroz smeh? A svetovnjaku kao što sam ja, bolje pristoji da svoja shvatanja iznosi na vedar način negoli da ih propoveda ozbiljno i svečano.”

Mor je bio u pravu. On nije bio propovednik u smislu novijeg katoličanstva. Ma koliko se trudio da u svojim polemičkim religioznim delima ostane ozbiljan, — šaljivčina je ipak provirivao. Nema ništa zanimljivijeg za čitanje od nekih mesta njegovog Supplication of Souls (Molba smrtnih duša) iz godine 1529, polemike protivu letka: Supplication of beggars (Molba prosjaka) koji je rasturan prilikom jedne procesije i koji je bio upućen Henrihu VIII od koga se tražilo da uzapti zaveštanja pobožnih i da na taj način pomogne nezaposlenom proletarijatu. Pisac te molbe, Fiše, tražio je, između ostalog, da se kaluđeri proteraju iz manastira i da se bičevima nateraju na rad i ženidbu: tako će se povećati proizvodnja u zemlji i njeno stanovništvo. Mor se neobično smejao tom predlogu:

„Zamislite samo, uručuju molbu kralju, kojom traže da se sveštenstvo opljačka, okuje, batina i oženi! Šta taj čovek misli o ženidbi, vidi se po tome što je navodi na poslednjem mestu među tim žalima; uostalom, da je smatra za nešto dobro ne bi je poželeo sveštenstvu.”

Mor zatim govori o čistilištu čije bi sirote duše bile oštećene kad bi se ukinula zaveštanja, jer ne bi bilo onih koji bi se za njih molili! A kakve muke trpe te sirote duše! Treba samo pomisliti na to da su osuđene da gledaju svu glupost koja se dešava na svetu! I kako se brzo pokojnik zaboravlja! Tako čovek u čistilištu mora da gleda kako mu se žena ubrzo udaje za drugoga i kako su deca vesela i niko se više ne seća oca koga su svi brzo zaboravili kao staru bačenu cipelu. Samo ponekad žena se seti pokojnog supruga, i to baš posle svađe sa novim suprugom.
U svom delu „Pobijanje Tindalovog odgovora" on predstavlja protestantskog propovednika Bamesa kako se pred sakupljenom opštinom raspravlja s dvema ženama, ženom jednog trgovca i krčmaricom iz Batolf Vorfa. Radi se o znacima po kojima se može raspoznati istinski Hristov sveštenik. Barnes tvrdi da se to vidi po tome da li sveštenik daje istinito tumačenje Svetog pisma i da li po njemu živi. Na to krčmarica uzvikuje: „Svetog mi prljavka (malkin)! Oče Barnes, svi ti znaci kojima ti govoriš ne mogu se uporediti sa znakom moje krčme ili znakom neke prodavnice senfa. Gde vidim prvi sigurna sam da ću dobiti tople zemičke a kod drugog lonac senfa. A tvoja dva znaka ne daju mi ni najmanju sigurnost, ne vrede ni dve pare!"

To je način na koji Mor piše svoje „teološke” rasprave. Tačno je da su one pred kraj njegovog života manje vedre i da ponekad sadrže crte ekstaze i fanatizma i da on u njima čak ponešto kaţe što protivreči njegovim ranijim principima ikako ih je bio izložio u „Utopiji”. Istraživanje uzroka tog menjanja spada više u oblast psihologije nego istorije: koga to može da vređa sem nekog protivničkog popa, ako čovek vatrenog duha kao Mor, u žestini bitke, pretera i tvrdi stvari koje protivreče njegovom ranijem shvatanju, ako se on u neprijateljstvima protiv svojih protivnika zaboravi i dobije napade fanatizma i ako na kraju njegova dela, pisana u tamnici u očekivanju smrti, imaju karakter ekstaze. Mi prepuštamo katoličkim i protestantskim popovima da iz tih dela crpe svoje materijale za ili protiv Mora. Za nas ona imaju samo patološki interes, jer mi proučavamo samo socijaliste i mislioce Mora. Morova teološka literatura se sama sobom razjašnjava čim shvatimo zašto je Mor stupio na stranu katoličanstva a ne na stranu protestantizma, čim se on odlučio da stane na stranu katoličanstva, sve ostalo je bilo samo prirodna posledica tog koraka. Uzroci pak zbog kojih se on suprotstavio protestantizmu nisu bili dogmatske niti teološke prirode, nego političke i ekonomske; to su delom bili oni isti uzroci koji su uopšte pokrenuli humanizam da stane na stranu katoličanstva a koje smo već dodirnuli u prvom odeljku ove knjige. Zbog lokalnih i ličnih uticaja kod Mora su ti uzroci poprimili sasvim specifične forme. Mi ćemo ih bliže upoznati u daljem izlaganju.


Ĉetvrta glava

MOR KAO POLITIĈAR

POLITIĈKI POLOŽAJ

ENGLESKE POĈETKOM ŠESNAESTOG VEKA

Opštu političku situaciju Evrope u petnaestom i šesnaestom veku smo već u prvom odeljku opisali. Dovoljno je nekoliko reči da bismo pokazali u kom obliku je ova situacija došla do posebnog izražaja u Engleskoj. Krajem petnaestog veka dva najmoćnija srednjovekovna staleža: plemstvo i crkva bili su gotovo potpuno podređeni kruni. Opšti pravac razvitka, koji je, kao što smo videli, išao u pravcu slabljenja ta dva staleža, u Engleskoj je bio potpomognut nekim naročitim okolnostima. Građanski rat između Crvene i Bele ruže zadao je težak udarac moći feudalnog plemstva. Engleski baroni, željni pljačke kao i njihovi preci, pokušavali su da dođu do plena, zemlje i ljudi najpre u „svetoj zemlji”, a zatim u Francuskoj. Kad su ova dva objekta eksploatacije za njih bila zatvorena, to jest kad je „sveta zemlja” bila izgubljena za hrišćanstvo, a kasnije i Francuska za Englesku, engleskim baronima nije preostalo ništa drugo nego da se bore među sobom za jedini objekt eksploatacije koji im je još preostao: za zemlju i ljude u Engleskoj.
Godine 1453. od cele Francuske u rukama Engleza je bio još samo Kale. Sva masa engleskih plemićkih eksploatatora, koja je do pre nekoliko godina izvlačila bogat plen iz osvojenih zemalja, odjednom se našla opet stisnuta na uzani prostor „drage otadžbine”. Nastala je „prenaseljenost” eksploatatora. Iznos eksploatacije bio je nedovoljan za sve njih, ako bi hteli da nastave rasipnički život na koji su se bili navikli eksploatacijom Francuske. Prirodna posledica ove „prenaseljenosti” bila je „borba za opstanak”, rascep engleskog plemstva u dve neprijateljske frakcije koje su se međusobno ubijale i pljačkale pod izgovorom da brane pravo kuće Jork, odnosno kuće Lankaster na krunu Engleske. Rat između Bele i Crvene ruže, između pristalica kuće Jork i kuće Lankaster, bio je na izgled „borba za pravo”, naime za pravo na presto, otprilike na isti način kao što je borba između pristalica zaštitne carine i pristalica slobodne trgovine bila borba za „prava siromašnog čoveka”. U stvari to je bila borba između dve eksploatatorske frakcije za objekt eksploatacije, pa se zato i vodila sa ogromnom ogorčenošću i svirepošću. Svaka stranka je usvojila princip da ni za jednog plemića nema milosti, i ona otmena gospoda koja ne bi poginula na bojnom polju, pala bi pod mačem dželata one stranke koja bi privremeno pobedila. U toj užasnoj klanici koja je trajala jedan čitav ljudski vek (od 1452. godine, kad su konačno bili izgubljeni francuski posedi pa do 1485. godine) propalo je gotovo čitavo plemstvo. Njihov zemljišni posed pripao je kralju koji je pomoću njega stvorio novo plemstvo, koje nije imalo ni moć, niti prava feudalnog plemstva. Tačno je i to da će engleski veleposed opet postati toliko moćan da će smeti da prkosi kruni i da je učini zavisnom od sebe. Ali to još nije bio slučaj u doba Mora, koji se rodio sedam godina pre završetka građanskog rata. Visoki plemići su u Morovo doba bili gotovo same kreature monarhije, koje su vladajućem kralju ili njegovom ocu imale da zahvale za svoj posed i koje su stoga bile potpuno zavisne od njega. I kler, kao i plemstvo, spao je na službu monarhu. Možda nijedna evropska monarhija nije bila toliko zavisna od papstva, kao što je to bila Engleska posle njenog osvajanja od strane Normana (1066. godine). Normani su tu zemlju osvojili uz pomoć crkve i zato se pobedonosni njihov vođ Viljem Osvajač, postavši kralj Engleske, proglasio za papskog vazala. Kasnije, 1213. godine, Jovan bez Zemlje opet je morao da otkupljuje svoje kraljevstvo kao papin feud za godišnji danak od 1.000 maraka (1 marka = 2h srebrne funte). Sve dok je englesko plemstvo moglo da se nada da će mu krstaški ratovi održati objekte eksploatacije na Istoku, normanska feudalna monarhija u Engleskoj je imala razloga da doprinosi veličini i moći papstva. Kad su krajem trinaestog veka izgledi za krstaške ratove postajali sve manji, za engleske ritere i barone je u prvi plan stupila eksploatacija Francuske: — u isto vreme engleski trgovci su bili zainteresovani za sticanje francuskih poseda s kojima su vodili unosnu trgovinu u pogledu koje nisu hteli da čuju ni za kakve carine niti smicalice. ( Za Engleze je naročito bila vaţna Guena s glavnim gradom Bordoom, odakle su dobij ali so i vino.Kad je francuski kralj 1450. godine osvojio ovu provinciju, on je odmah na ova dva artikla udario izvoznu carinu, znajući dobro koliko su oni potrebni Englezima. Thorold Rogers, ,,Six Centuries of Work and Wages”,)

— U borbi protiv Francuske, papa, međutim, nije bio saveznik, već protivnik Engleske; ta Francuska ga je u četrnaestom veku u potpunosti učinila svojim oruđem! Ovo suparništvo uticalo je da u Engleskoj raspoloženje protiv pape sazri brže nego u ostalim neromanskim zemljama; ono je povećavalo težinu onih uticaja koji su u svim područjima papske eksploatacije, počev od četrnaestog veka, u sve većoj meri izazivali težnju za nezavisnošću od Rima. U Engleskoj je, kao i kasnije u Nemačkoj, neprijateljstvo prema papstvu dovelo do dva međusobno neprijateljska pravca već prema tome koje su klase bile njegovi nosioci: na jednoj strani bio je demokratski pravac ikoga su nosili seljaci, zanatlije a katkad i niže plemstvo. Na drugoj strani to je bio monarhistički pravac, čiji su nosioci bili kralj, njegove kreature i trgovci. Prvi pravac se oslanjao na učenje Viklifa (1324. do 1384. godine) i razvio je sektu Lolharda. Monarhistički pravac se zadovoljavao time da, ne dirajući u crkvene dogme, pomoću parlamentarnih odluka znatno ograniči i gotovo potpuno otkloni eksploataciju i moć papstva. Parlamenat je već 1360. godine doneo odluke koje su ciljale na to. Godine 1390. zabranjeno je svakom Englezu, pod pretnjom gubitka života i imovine, da prima ma kakav prihod od stranaca, ili da u njegovo ime upravlja ili da šalje novac van zemlje. Pošto se pape nisu na to obazirale, ove su odredbe bile naročito osnažene Statutom praemunire koji je postao jedan od osnovnih zakona engleskog ustava. Da li će se i koliko primenjivati ovaj statut zavisilo je od kraljeva. Oni su na taj način postali skoro sasvim nezavisni od pape i mogli su na ove u svako doba da vrše jak pritisak pretnjom da će Statut praemunire strogo primenjivati. Dani, kad je nacionalni kler, nezavisan od pape, mogao da upravlja kraljevstvom, bili su, međutim, davno prošli. Kler se više nije mogao osloboditi zavisnosti od pape a da ne padne pod zavisnost kralja. Kler je, u istoj meri u kojoj je u Engleskoj padala moć pape, postajao kraljev sluga. Turska opasnost nije dovela do toga da papstvo u Engleskoj ponovo stekne svoj značaj. Engleska je od svih evropskih zemalja najmanje imala da se plaši Turaka. Tako je došlo do toga da su u Morovo doba plemstvo i kler u Engleskoj bili podaničke sluge monarhije kojoj su davali takvu apsolutnu moć, kakvu tada monarhije nisu imale nigde u Evropi.

Zajedno s monarhijom, podigli su se, međutim, i građani i seljaci. Mi smo već u prvom odeljku videli da su u Evropi uopšte seljaci krajem trinaestog i početkom četrnaestog veka bitno popravili svoj položaj. Kmetstvo je iščezavalo, lične usluge su ponegde sasvim ukinute, i često zamenjene novčanim davanjem. To je bila promena koja je i zemljoposednicima pružala mnoge prednosti. Na mesto kmetskog rada došao je rad plaćenih kmetova, najamnih radnika. Jedino je broj ljudi, koji su bili prinuđeni da stupe u najam, bio tada još mali. Nadnice su bile visoke. Neznatni uzroci bili su dovoljni da nadnice brzo porastu. Niz okolnosti uticao je na to da radničke nadnice u Engleskoj u drugoj polovini četrnaestog veka u celini porastu za 50 procenata, a privremeno i mnogo više: pustošenje kuge, „crne smrti”, koja se najpre pojavila u Engleskoj 1348. godine, procvat industrije koja je u gradove privlačila mnogobrojnu radnu snagu — kao na primer predionice vune u Norviču u četrnaestom veku — ili je uticala na porast kućne radinosti na selu i time umanjivala ponudu najamnih radnika, zatim ratovi koji su privlačili najamne vojnike. Zemljoposednici su pali u očajanje. Oni su pokušali parlamentarnim aktima da prisile radnike na rad i da snize najamnine. Prvi Statutes of laboures potiče iz 1349. godine. No, ovi zakoni nisu bili dovoljni zemljoposednicima. Oni su pokušali direktnim putem da prinude radnike i seljake na kmetsko ropstvo. Pritisak je postao neizdržljiv, i radnici i seljaci su se 1381. godine pod Vatom Tilerom podigli na ustanak. Ustanak nije imao direktnog uspeha. Vođ izdajom bude ubijen, ustanici se razbegnu a vođi zavere budu pogubljeni. Nastaje grozan, progon Lolhardije. Ali je ustanak, međutim, zemljoposednicima uterao spasonosni strah: oni su odustali od pokušaja da podjarme seljake i radnike.

Građanski ratovi u petnaestom veku potpuno su slomili feudalizam. Tako se u Engleskoj razvio prkosan, samosvestan i jak stalež slobodnih seljaka. To su oni seljaci koji su činili engleske vojske strašnim od četrnaestog pa sve do sedamnaestog veka, oni su ti koji su slomili nalet francuskih ritera, a kasnije i Stjuartovih kavaljera. Oni su sačinjavali materijal koji je mogao da postane vrlo opasan za kraljevsku vlast, da se našla klasa koja bi znala da ih u tom smislu iskoristi. Sam, bez veze s nekom drugom klasom, seljak je bio bezopasan; on nije imao ni političkih, ni nacionalnih težnji i njegovi interesi jedva su prelazili granice opštine, odnosno grofovije (county). On je bio zadovoljan ako su ga na tom području ostavljali na miru. I pored sveg svog slobodoumlja, engleski seljak pod Henrihom VII i Henrihom VIII, dakle u Morovo vreme, nije predstavljao smetnju kraljevskom apsolutizmu. On je prema njemu bio indiferentan, čak mu je bio i naklonjen, jer je u apsolutizmu video zaštitu protiv poduhvata veleposednika koji su baš u to vreme započeli, i o kojima ćemo još govoriti. Brzi porast moći građanstva nije naškodio monarhiji kao ni jačanje seljačkog staleža. Jedan od dva staleža koji su tada sačinjavali građanstvo — zanatlije, bili su tada svakako buntovan element, prkosan i svestan, koji se ne boji borbe. Pored seljaka oni su dali mnogobrojne regrute za Lolhardiju. No, kao i seljak, i zanatlija je, bar onaj u provinciji, radio i živeo mnogo više u svojoj opštini nego u državi i ma koliko da je bio buntovan i žilav u stvarima svoje opštine, na državne poslove nije imao trajnog uticaja.

U Morovo vreme esnafsko zanatstvo je u mnogim gradovima u unutrašnjosti bilo već «u opadanju i u njima je tako naglo propalo da su se tutori Edvarda VI, naslednika Henriha VIII, već usudili da opljačkaju gilde, i da njihovu imovinu konfiskuju u korist krune — onako isto kao što je Henrih VIII konfiskovao crkvena dobra. Bilo je to u doba kad su se polagali temelji svetoj modernoj formi svojine. Doduše, ove konfiskacije su sprovedene samo u gradovima u unutrašnjosti, a ne i u Londonu. Gilde u Londonu niko nije smeo da dirme. Građani Londona predstavljali su u Morovo vreme silu prema kojoj su engleski kraljevi imali više respekta nego prema crkvi, plemstvu, seljacima i gradovima u unutrašnjosti.

Tendencija trgovine za centralizacijom, o kojoj smo govorili u prvom odeljku, nije se nigde u Evropi ispoljila tako rano kao u Engleskoj i Francuskoj. Te dve države su takođe prve postale nacionalne države. Pariz i London su bili prvi gradovi koji su sebi podredili ceo ekonomski život zemlje; njihovi gospodari bili su stvarni gospodari cele zemlje. Rodžers s pravom primećuje: „London je bez sumnje od najranijih vremena bio drukčiji od svih ostalih engleskih gradova, kako u pogledu veličine i bogatstva tako i u pogledu svog naročitog značaja, svoje vojne snage i energije s kojom je tražio da se oslobodi ogromne moći plemstva (magnates) unutar svojih zidina... Za sve vreme mnogobrojnih političkih borbi srednjeg veka, konačno je pobeđivala ona strana na koju bi prešao London i to obično vrlo brzo.” (T. Rodžers, ibid., str. 106, 108, 109.)

Najveću moć u Londonu imali su pak trgovci. London je, pre svega, bio trgovački grad. Tamo se koncentrisala trgovina Engleske, koja je već u Morovo vreme bila vrlo velika. U trinaestom veku najveći udeo u Engleskoj trgovini su još imali gradovi Hanze; jedna od najnaprednijih njihovih faktorija, trgovina čelikom (Steelyard), bila je u Londonu. Engleska trgovačka flota se, međutim, razvila vrlo brzo; u petnaestom veku engleski brodovi su plovili za Francusku i Holandiju, Portugaliju i Maroko; oni su prodrli u Baltičko more i tamo ogorčeno konkurisali Hanzi; u tom pravcu je naročito agilno bilo jedno trgovačko društvo, zvano Merchant adventurers (prekomorski trgovci). Razvoj ribolova potpomagao je isto tako izgradnju trgovačke flote. Engleski pomorci postajali su sve smeliji i preduzimljiviji i sve češće su se usuđivali da plove u daleke i opasne vode. Trgovina i lov na kitove odvukli su ih na Island i oni će u doba otkrića, u Severnom moru otkriti zemlje koje doduše nisu bile tako korisne kao one koje su otkrili Portugalci i Španci, ali je za to bilo potrebno mnogo smelosti i veštine. Samo nekoliko godina posle Morove smrti, treba da su otkrili put za Arhangelsk na sevemoj obali Rusije, tada jedine luke „Moskovljana”, a već 1497. Džon Kabot, pošavši iz Bristola engleskim lađama, otkrio je Labrador i tako dospeo do američkog kontinenta skoro četrnaest meseci pre Kolumba (G. Bancroft, ,,Ge- schichte der Vereinigten Staaten von Nordamerika”. Leipzig 1845. Knjiga I, str. 9). Ma kako da su ta otkrića i smeli preduzimački duh na kome su počivala bili kasnije važni za trgovačku veličinu Engleske, u Morovo doba oni su imali samo simptomatičan značaj.

Glavna trgovina Engleske tada se vodila s mnogo bližim zemljama; najvažnija je bila trgovina vunom s Holandijom. Predenje vune razvilo se u Holandiji rano — još u desetom veku — i donelo joj veliko bogatstvo. No sve do sedamnaestog veka, u Evropi su bile svega dve zemlje koje su izvozile vunu: Engleska i Španija. Engleska vuna bila je mnogo bolja od španske i mnogo pristupačnija za Holanđane. Stoga je Engleska posedovala monopol trgovine vunom s Holandijom, slično monopolu koji su do šezdesetih godina prošlog veka imale južne države Sjedinjenih Država Amerike da Englesku snabdevaju pamukom — neophodnom sirovinom za njenu tekstilnu industriju. S porastom bogatstva Holandije, raslo je, dakle, i bogatstvo Engleske, ili, bolje rečeno, bogatstvo veleposednika koji su proizvodili vunu, trgovaca i engleskih monarha. Porast bogatstva veleposednika zadržavali su do Morovog vremena, s jedne strane, građanski ratovi i pustošenja i konfiskacije koje su oni povlačili za sobom, i što, s druge strane, nije bilo proletarijata, rezervne armije nezaposlenih, koja bi vršila pritisak na nadnice. Tek u Morovo vreme počeli su da traže izlazi: da u interesu narodnog blagostanja — povećavaju bedu (proletarijat). Tek tada su i veleposednici došli do svog priličnog udela u profitima monopola vune. Lavovski udeo dotle je pripadao trgovcima i monarhu: izvozna carina na vunu bila je tada najizdašniji izvor prihoda engleskih kraljeva i jedan od najčvršćih oslonaca apsolutizma. Što se više razvijala trgovina, to je rasla kraljeva vlast u zemlji, ali je i kralj sve više morao da služi interesima te trgovine. Tjudori, čija je vladavina započela Henrihom VII a završila Elizabetom, sasvim su dobro znali da su interesi trgovine u isto vreme i njihovi sopstveni i stoga su je potpomagali gde god su samo mogli. Ma koliko da je njihova vladavina bila tiranska, londonski građani — ta pored kralja odlučujuća sila u državi — trpeli su je, jer je građanstvo Londona gotovo u potpunosti živelo od trgovine, jedni direktno, a drugi indirektno. Dokle god je trgovina cvetala, ono nije imalo razloga da se buni. Tako, gospodstvo Tjudora nije nailazilo ni na kakvu smetnju; nikad u Engleskoj nije bilo tako neograničenog gospodstva. Ne treba, međutim, misliti da je englesko građanstvo zbog toga steklo ropsku svest. Ono je bilo vrlo svesno svoje snage i nije se plašilo da se suprotstavi kralju ako bi se ovaj usprotivio njegovim interesima. Neograničeno gospodstvo Tjudora ne bi trajalo više od jednog stoleća, da oni nisu u svojoj većini tačno znali granicu do koje su smeli da idu, i da se nisu, svaki put kad bi tu granicu prešli, blagovremeno povukli pred narodom. Otporna snaga i slobodarska svest naroda, a pre svega Londona, bili su jedina prepreka sili Tjudora.

Parlamenat je pod njima bio nemoćan. Počev od trinaestog veka u njega su, pored predstavnika plemstva i sveštenstva, pozvani i predstavnici gradova. To je, razume se, imalo za cilj samo da se oni prinude da odobre novčana davanja. S porastom moći gradova rasla je, međutim, i moć njihovih predstavnika i njihov uticaj na zakonodavstvo. Specifičnost engleskog parlamenta sastojala se u tome što su se u četrnaestom veku predstavnici nižeg plemstva odvojili od višeg plemstva. Više plemstvo i crkveni velikodostojnici su otada činili gornji dom, a niže plemstvo se sjedinilo s predstavnicima gradova i obrazovalo donji dom. Razume se da je moć parlamenta zavisila od moći klasa koje su stajale iza njega i od njihovog jedinstva. Kraljevima je bilo lako kada su dve neprijateljske partije držale ravnoteţu. Ali, pošto je parlamenat bio podložniji ličnim uticajima, njegova moć prema moći vladaoca bila je sve do sedamnaestog veka manja od snage klasa koje je zastupao. Građanstvo se nije dalo podmititi ili zaplašiti, a to nije bio slučaj i s njegovim predstavnicima: zar kralj nije mogao da pogubi kao veleizdajnike, ako je hteo, članove parlamenta koji mu se ne bi sviđali? Ako bi se neki kralj poklonio pred parlamentom, on to nije činio iz obzira prema njegovim pravima, već iz straha pred silom onih čije je interese parlamenat zastupao. Dokle god su s narodom izlazili na kraj, Tjudori se nisu morali brinuti za parlamenat. Nemoćni i podložni ličnim uticajima, sastavljeni najvećim delom od plemićkih i svešteničkih kreatura kralja, — parlamenti iz doba Tjudora bili su valjda najservilniji parlamenti engleske istorije. Oni su zakonodavstvo potpuno prepustili monarhiji i spremno su obavljali sve dželatske usluge koje je monarh od njih tražio. Samo po jednom pitanju bili su i oni ponekad neumoljivi i naterivali kralja na popuštanje, jer su za sobom imali mase: po pitanju odobravanja novčanih davanja. Usled svih tih okolnosti došlo je do specifične prividne protivrečnosti: nigde u Evropi nije, u Morovo vreme, bilo veće apsolutne vlasti monarhije nego u Engleskoj, — a nigde možda ni u jednoj zemlji nisu bili tako snažno razvijeni osećanje slobode i svest građana i seljaka nego baš tamo.


MOR KAO MONARHIST I PROTIVNIK TIRANIJE

Mor je bio čedo prilika koje smo opisali. Stoga se u njegovim delima ogleda i pomenuta protivrečnost. Ona se možda ni kod koga drugog nije tako jako izrazila kao kod njega, što je posledica njegovog vatrenog temperamenta. Učenje humanista da je vladalac doduše potreban, ali da treba da bude sluga filozofa, on je žudno prihvatio. On ga je proširio u tom smislu da vladalac treba da bude sluga naroda. I ono što je kod drugih bilo samo literarna fraza, kod njega je postalo čvrsto ubeđenje. Mrzeo je on tiraniju kako je nikad nije mrzeo nijedan Englez, pa ipak je bio uveren da je monarhija nužna. Smatrao je da je pravilno svrgnuti kralja kad radi protiv narodnih interesa, ali samo u tom cilju da bi se na njegovo mesto postavio drugi, bolji kralj. To bi ukratko bilo njegovo političko stanovište. Ono se, bolje no ma kakvim raspravama, može prikazati kroz kratak opis Morovog političkog mišljenja i delanja. Njegove prve političke izjave naći ćemo u njegovim epigramima. Ovde nas interesuju samo oni u kojima se govori o vladaocima. Navešćemo neke od njih koji nam se čine najkarakterističniji. Jedan se zove „Dobar i zao vladalac”:

„Šta je dobar vladalac? Ovčarski pas koji plaši vukove. A zao vladalac? Vuk.”

Drugi nosi naslov: „Razlika između tiranina i vladaoca”:

„Ĉime se zakoniti kralj razlikuje od odvratnog tiranina? Tiranin svoje podanike smatra svojim robovima. Kralj ih smatra svojom decom.”

Ovo razlikovanje nas podseća na fikcije konstitucionalista, koji su bili za to da kralj ne vlada nego da upravlja. Ima, međutim, razlike između teoretičara kon- stitucionalista, na primer julske monarhije i Mora. Oni su pribegavali fikcijama da bi prikrili protivrečnost, pošto bi posledica njihovog teoretskog stanovišta imala da bude republika, dok su ih momentani njihovi interesi vezivali za određenog kralja. Moru je fikcija bila potrebna da bi svoje teoretsko ubeđenje o nužnosti monarhije mogao da sjedini s mržnjom koju je osećao prema tiraniji vladajućeg kralja Henrija VII, koji je bio na prestolu u vreme kad su napisani ti epigrami. Fikcija konstitucionalista bila je izliv kukavičkog oportunizma; Morova fikcija, pak, bila je rezultat prkosne opozicije. Koliko se Mor malo plašio strahovlade despota svoga vremena, strahovlade koja je zbog svoje neuračunljivosti nametala najstrožu cenzuru sopstvenog pisanja, vidi se na primer iz epigrama: „Volja naroda daje i uzima kraljevsko dostojanstvo: Ma ko da stoji na čelu mnogih ljudi, On to ima da zahvali samo njima. Ni u kom slučaju on ne sme duže da ih predvodi Negoli što to žele oni sami. Pa što se onda prse nemoćni vladaoci? Ta oni svoje zvanje imaju samo s pravom otkaza (precario).

Isto tako drzak je i sledeći epigram o „Vlastoljubivosti": Među mnogim kraljevima jedva ćeš naći koga — Ako ga uopšte nađeš — kome je njegova država dovoljna. Među mnogim kraljevima jedva ćeš naći koga — Ako ga uopšte nađeš — koji se razume u vladanju svojom državom.

Kakvim je mislima Mor bio okupiran vidi se po tome što je preveo s grčkog na latinski jedan Lukijanov dijalog „Ubica tirana” i napisao odgovor na njega. Fabula „Ubice tirana” je sledeća: neko je u nameri da ubije starog tiranina pošao u njegov grad. Umesto na oca on naiđe na sina, ubije ga ali ostavi mač u lešu. Tiranin naiđe, vidi mrtvog sina, pada u očajanje i ubija se istim mačem ubice. Ovaj sad zatraži nagradu koja pripada svakom ubici tirana. U svom odgovoru Mor izvodi zaključak da ubica nema pravo na nagradu, jer nije sam ubio tiranina. „Ako se ja zauzimam”, kaže Mor, „da se tebi, tobožnjem ubici tiranina, ne isplati nagrada, ja to ne činim zato što plačem nad smrću tiranina. Da si ga ti zaista ubio, ja se ne bih tužio, već bih te hvalio, divio bih ti se i priznao ti nagradu. Ja zato i nastupam protiv tebe, odbijam ti časnu nagradu i tužim te, jer ti tirana nisi ubio.”

Popovski biografi razume se, teže da Morovo bavljenje takvom temom objasne kao obično interesovanje za gramatiku. Katolik Odin, koji je napisao komentar uz francuski prevod Morove biografije od Stepltona, koji je 1849. godine izašao u Parizu, bio je međutim prinuđen da izjavi: Ubica tirana‟ jeste politička ispovest. Mor mrzi despotizam; on ne veruje u božansko pravo; on je spreman da oslobodi svakog ko bi se digao protiv nekog rđavog vladaoca.” I nama bavljenje Morovo s „Ubicom tirana” ne izgleda kao neko stilsko vežbanje, već je to stilsko vežbanje samo izgovor da se kažu stvari koje se u drugoj formi nisu mogle reći.


MOR KAO ZASTUPNIK LONDONSKOG GRAĐANSTVA

Mor je uskoro imao prilike da dokaže da njegov " muški ponos pred prestolom” nije samo deklamatorska fraza. Kad mu je bilo 26 godina, izabran je u izbornom okrugu čije ime nije sačuvano, verovatno u samom Londonu, za člana parlamenta koji je Henri VII sazvao da bi dobio zakonsko pokriće za pljačkanje naroda. Prethodni parlament iz godine 1496. do 1497. već je bio bez oklevanja odobrio kralju dve petnaestim zbog priprema rata sa škotskom. Petnaestina je bio porez na imovinu određene visine koji su plaćale grofovije (coun- ties), gradovi i varošice kao i kler. Poslanik Venecije u Engleskoj izračunao je 1500. godine da petnaestak iznosi 37.930 funti sterlinga. Isti rezultat dobio je i Sebom (,,Oxford Reformers", II izd., str. 145). Popustljivost parlamenta doprinela je porastu kraljeve pohlepe. Od parlamenta u kome je sedeo Mor (1504—1505. godine) on je, prema Roperu, tražio odobrenje za tri petnaestim. Moguće je, međutim, da je Roper bio u zabludi, jer drugi navode manji zahtev. Ova suma trebalo je navodno da služi za spremu njegove kćeri Margarete, koja se udala za škotskog kralja, a delom da pripadne njemu samom kao doprinos povodom proglašenja njegovog sina Artura za ritera. Da bi se ocenilo koliko je bestidan bio ovaj zahtev treba znati da obaveza da se kralju daje doprinos povodom proglašenja njegovog sina za ritera, potiče iz feudalnih odnosa koji su davno prestali da važe; poslednji put ovaj je doprinos odobren sredinom četrnaestog veka, kad je za ritera proglašen Crni princ, sin Edvarda III. Sem toga, Artur je već 1502. godine preminuo u mladim godinama! Izgledalo je, ipak, da će parlament odobriti ovaj zahtev. Roper nam saopštava da je zakonski predlog već bio prošao dva čitanja, „kada se u poslednjoj debati javio Mor s takvim argumentima i razlozima protiv kraljevog zahteva da je ovaj bio odbijen. Jedan od kraljevih tajnih savetnika, neki Tiler, koji je bio prisutan, napustio je parlament i požurio kralju da mu saopšti kao je neki golobradi dečak osujetio sva njegova nastojanja.” Na žalost, ceo slučaj nije potpuno rasvetljen. Sigurno je da zahtev Henriha VII nije u potpunosti odbijen, već samo smanjen, a da se on zadovoljio sa 30.000 funti sterlinga „iz prevelike milosti i nežne ljubavi za svoje plemiće i podanike". Henrih VII bio je, sasvim prirodno, besan na mladog opozioionara. On se najpre okomio na oca, jer sin nije imao imetka koji bi se mogao konfiskovati. Zatvorio je starog Džona Mora u Tauersku tvrđavu i iznudio mu otkupninu od 100 funti sterlinga. No time njegova osveta nije bila zadovoljena. Mladi političar morao je da se povuče iz javnog života i da se krije kako bi izbegao tiraninov bes. Verovatno je da se Mor u to vreme sklonio u manastir s namerom da postane kaluđer. On se tada nosio i mišlju da emigrira. Posle izvesnog vremena kralj je zaboravio na „golobradog dečaka”. Ipak je Mor morao da se čuva kako ne bi ponova privukao na sebe kraljevu pažnju i zbog toga je izbegavao parlament. Da on u to vreme nije bio neaktivan, vidi se po tome što je neposredno posle smrti Henriha VII, godine 1509, postao vikont Londona. Ta dužnost dokazuje da je kao pravnik stekao dobar glas. Mora da je Mor na toj dužnosti brzo stekao ne samo poverenje svojih sugrađana, već i duboko poznavanje ekonomske situacije svoje zemlje, jer ga uskoro vidimo u važnim misijama kao poverenika londonskih trgovaca. Roper nam saopštava „da je zbog svoje učenosti, svoje mudrosti, svog znanja i iskustva bio tako visoko cenjen da je, još pre nego što je stupio u službu kralja Henriha VIII, na hitno traženje engleskih trgovaca i sa kraljevom saglasnošću, dva puta bio izaslanik za izglađivanje izvesnih krupnih nesuglasica između njih i trgovaca Stiljarda”, to jest trgovaca Hanze kao što smo već videli. U stvari, Roper se zabunio. Mor je tek kasnije imao da izgladi sukobe sa trgovcima Hanze. Tačno je da su njegovo imenovanje za izaslanika sproveli engleski trgovci. Prvo od tih izaslanstava pada u godinu 1515. 0 tome nam Mor sam priča na početku prve knjige svoje „Utopije”: „Henrih VIII, pobedonosni i slavni kralj Engleske, koga krase sve vrline dobrog vladaoca, dospeo je tu skoro u sukob s Karlom, uzvišenim kraljem Kastilije. Da izgladim taj sukob, poslalo me Njegovo kraljevsko- veličanstvo kao izaslanika u Flandriju, zajedno s Kutberom Tunstalom, jednim neuporedivim čovekom” itd. Princa Karla, kasnijeg kralja Karla V, naslednike nemačkog cara Maksimilijana i španskog kralja Ferdinanda, verili su još 1503. godine kao trogodišnje dete sa francuskom princezom Klodinom koja je tada imala 2 godine. Promene diplomatskih odnosa ubrzo su dovele do raskida ove veridbe i do nove veridbe Karla s Marijom, sestrom kasnijeg Henriha VIII, kralja Engleske. To je bilo 1506. godine; međutim, 1514. godine Maksimilijan je našao da je probitačnije da Karlo ponovo veri neku francusku princezu radi učvršćenja saveza s Francuskom. Tako je došlo da treće veridbe s mlađom sestrom prve verenice. Englesku princezu Mariju, drugu verenicu koju je Karlo napustio kad mu je bilo 14 godina, uzeo je Luj XII, otac prve i treće neveste.

Ovaj niz veridaba karakterističan je za apsolutizam Morovog doba. Bilo je to vreme kad su se rasute državice „svenčavale" u velike države i kad se niko nije smatrao savršenim „državnikom”, ako nije bio okretan provodadžija. Razume se da je Henrih VIII bio vrlo ozlojeđen zbog nevernosti Maksimilijana i Karla. Kad je 1515. godine Karlo postao vladalac Holandije, Henrih VIII nije video ništa preče nego da njemu, odnosno Holanđanima, napakosti time što je preko parlamenta zabranio izvoz vune u Holandiju. Zabrana izvoza vune bila je svakako za engleske trgovce isto toliko neprijatna kao i za Holanđane, pa se Henrih ubrzo opet pomirio s Karlom. Otuda Morovo izaslanstvo da bi se trgovina ponovo uspostavila. Njegovo izaslanstvo postiglo je pun uspeh, pa je uskoro zbog toga, već 1517. godine, bio poslat u Kale da izgladi sukobe između engleskih i francuskih trgovaca. Mor je bio tako koristan i uživao tako veliki ugled u Londonu, tom moćnom gradu, da je Henrih imao puno razloga da ga privuče na svoj dvor. No Mor je to odbio. Odbio je čak i godišnju penziju koju mu je kralj ponudio; kako je pisao Erazmo, on se plašio da time izgubi poverenje svojih sugrađana: „Kad bi između građana i Njegovog veličanstva došlo do sukoba oko njihovih prava, kao što se to ponekad dešava, oni mi ne bi verovali, jer bih kralju bio obavezan zbog godišnje plate.” Mor je, dakle, bio rešen, ako bi došlo do borbe između londonskih građana i kralja, da stane na stranu slobode građana.

Mor, u stvari, nije imao razloga da bude zadovoljan Henrihom VIII. Henrih VII bio je prost i neotesan tvrdica, koji je pohlepno gomilao zlato i gulio narod gde god je samo stigao. Njegov sin bio je liberalan prestolonaslednik koji je odgovarao idealima svoga doba: bio je ljubazan i izdašan, svojim luksuzom potpomagao je trgovinu i umetnost, bio je prijatelj novih nauka i humanizma. Kad je stupio na presto bio je pozdravljen opšitim oduševljenjem. I Mor se nadao da je došao vladalac koga će filozofi moći da vode, da je došao otac naroda a ne gospodar robija. Krunisanje Henriha VIII on je proslavio jednom pesmom, iz koje, u stvari, izbija više satire na prethodnika nego hvale za novog vladaoca, i koja se završava rečima: „Pozdravljamo te, uzvišeni kralju, ili još bolje rečeno mnogo ljubljeni!”

Prvi potezi vlade Henriha VIII išli su za tim da ga načine popularnim. Pre svega, pogubljenje dva ministra njegovog oca, Empsona i Dudleja, koji su bili njegova najrevnosnija oruđa i krvopije naroda. Oni su se uzalud pozivali na to da su sve činili po naređenjima njihovog kraljevskog gospodara. Uskoro, međutim, politika Henriha VIII pokazala se s manje popularne strane. On je pristupio takozvanoj „svetoj alijansi” protiv Francuske (1512. godine) i uzeo učešća u ratu protiv Francuske koji je trajao do 1514. godine i Englesku stajao mnogo novaca, doneo joj vrlo malo slave i nikakve koristi. Henrih je bio prevaren da za druge vadi kestenje iz vatre, naročito za katoličkog Ferdinanda Aragonskog koji je u ovom „svetom ratu” za zaštitu „svetog oca” napravio najbolje poslove: Ratnim izdacima pridružili su se bezgranična raskoš dvora i suluda pomama za zidanjem. Henrih je gradio pedeset palata i pri tome bio tako nestrpljiv da radovi često nisu smeli nijednog trenutka da stanu. Njemu valjda pripada slava da je jedan od prvih u Engleskoj u većoj razmeri uveo noćni rad i rad nedeljom. Dok je njegov otac gulio narod da bi gomilao blago, sin ga je cedio da bi izbegao svoje večite novčane neprilike, te je pohlepa za novcem ovog rasipnika postala još strašnija od pohlepe tvrdice. Poreze su porasle neizmerno, čak je i najsiromašniji nadničar bio opterećen njima. Jedan od novih poreskih zakona predviđao je da radnik s godišnjom nadnicom od dve funte plaća porezu od 1 šilinga, oni sa nadnicom od 1 do 2 funte plaćaju 6 penija, a oni s nadnicom ispod toga porezu od 4 penija. Sem toga, po glavi se plaćala poreza 1 šiling! Tome se pridružilo pogoršavanje i falsifikovanje monete, omiljeno sredstvo koje je moglo da donese samo prolaznu korist, ali koje se pokazivalo vrlo dobro, naročito onda kad je trebalo plaćati dugove. Već u prvoj godini svoje vladavine Henrih je smanjio sadržinu srebra u jednom šilingu od 142 na 118 grana.

POLITIĈKA KRITIKA „UTOPIJE"


Vladalac kao što je bio Henrih VIII, nije bio „ovčarski pas koji svoje stado čuva od vukova”, već je sam bio vuk. Mor je bio duboko razočaran i u tom raspoloženju napisao je svoju „Utopiju”.31 U drugoj knjizi „Utopije” Mor je pokazao kako bi jedna država mogla đa bude srećna kad bi se njome razumno vladalo i kad bi bila razumno organizovana. U prvoj knjizi on je pokazao koliko se rđavo vladalo državama u stvarnosti od čega naročito pati režim Henriha VIII. Ta knjiga je važan dokumenat o ekonomskoj i političkoj situaciji početkom šesnaestog veka. Ona je važna i za upoznavanje Mora kao političara. Stoga ćemo se s njom bliže upoznati.

Pri oceni knjige ne treba da nas zbuni što se u njoj ponekad kralju dodeljuju titule pune strahopoštovanja. To isto su činili i materijalisti osamnaestog veka klanjanjem koje su ponekad ukazivali hrišćanstvu. U oba slučaja radi se o veštini opozicionog kritičara da se između redova izloži ono što je suprotno rečima koje su u njima napisane. Tako je i Mor u „Utopiji” odbranu svoga stanovišta prepustio drugome, Rafaelu Hitlodeju, dok se on sam pojavljuje delimično kao protivnik njegovih gledišta. Međutim, nije značajno ono što govori Mor, već ono što govori Rafael. Mor priča kako je Rafaela sreo u Brižu prilikom svog izaslanstva u Flandriju. On i njegov prijatelj Petar Egidije traže od Rafaela da stupi u kraljevu službu. Ovaj to odbija i naširoko objašnjava svoje razloge. Ovi pasusi zaslužuju da se citiraju doslovno:


„Dragi moj Rafaele", reče Petar, „zaista se čudim zašto ti ne stupiš u službu nekoga kralja, jer sam potpuno siguran da bi te svaki od njih veoma rado primio. Svaki kralj bio bi ne samo očaran tolikim tvojim znanjem i tolikim poznavanjem zemalja i ljudi, već bi ti svakoga od njih mogao na raznim primerima i da poučavaš i pomažeš savetima. Na ovaj način ti bi istovremeno i sebe dobro obezbedio i mnogo doprineo sreći svoje rodbine.”

„Što se tiče mojih rođaka”, odgovori Rafael, „to me mnogo ne uzbuđuje, jer smatram da sam prema njima izvršio dužnost kako treba. Drugi ljudi napuštaju svoju imovinu tek kad ostare i obole, pa i onda teška srca, iako više nisu u stanju da je drže. A ja sam svoju imovinu razdelio rodbini i prijateljima još dok sam bio ne samo zdrav i u snazi, već i mlad. Stoga smatram da oni treba da budu zadovoljni ovom mojom velikodušnošću i da izvan toga ne traže i ne očekuju da njih radi postanem kraljev sluga.”

„Sasvim tačno”, odgovori Petar, „ali ja nisam mislio da služiš, no samo da poslužiš nekome kralju."

„Kad se kaže .poslžţiš', onda je to samo jedan slog više no kod ,služiš‟ ”, odgovori Rafael.32

„Bez obzira kojim ćeš imenom stvar nazvati,” reče Petar, „ja ostajem pri svom mišljenju da je to jedini put kojim bi ti mogao da koristiš ne samo drugima, bilo kao pojedincima bilo kao društvu, već i svoj položaj da poboljšaš.”

„Da poboljšam svoj lični položaj putem nad kojim se zgraža ( Na latinskom jeziku tu je u pitanju igra reči „servire" i „inservire” i koja se ne može prevesti) moja duša?” upita Rafael. „Sada živim onako kako ja hoću, a sumnjam da je to moguće ijednom što nosi purpur! Uostalom, ima dovoljno onih što revnosno traže prijateljstvo sa ljudima na vlasti, pa stoga nemoj misliti da će ovi mnogo izgubiti ako ostanu bez mene ili meni sličnih.”

Tada uzeh i ja (Mor) reč: „Jasno je, dragi moj Rafaele, da ti ne želiš ni bogatstvo ni vlast, i čoveka takvog kova ja ne poštujem manje i manje ga ne cenim nego ma koga od onih što imaju i najveću moć. Pa ipak, čini mi se da bi bilo dostojno jednog plemenitog i filozofskog duha kao što je tvoj, kad bi se ti odlučio da svoje sposobnosti i svoj rad posvetiš državnim poslovima, makar i po cenu izvesnog žrtvovanja lične ugodnosti. A to bi sa najviše uspeha mogao ostvariti ako bi postao savetnik nekog velikog vladaoca i davao mu, u što sam ubeđen, mudre i poštene savete. Jer od vladaoca kao iz nekog nepresušnog izvora izliva se po čitavom narodu bujica svake sreće i svakog zla. A kod tebe je toliko savršene učenosti da bi ti i bez velikog životnog iskustva, i toliko opet životnog iskustva da bi i bez ikakve učenosti, za svakog vladaoca predstavljao izvrsnog savetnika."

On odgovori: „Dvostruko se varaš, dragi moj More, prvo u pogledu mene, a onda u pogledu same stvari. Pre svega, nemam ja one sposobnosti koju mi ti pripisuješ, ali kad bih je i imao u najvećem stepenu, pa čak kad bih i svoju dokolicu sasvim žrtvovao poslu, ništa time ne bih unapredilo državu. Na prvom mestu stoga što se vladaoci radije bave veštinom ratovanja (koju ne poznajem niti želim da je upoznam) nego blagotvornim veštinama mira. Oni sa kudikamo više revnosti nastoje da bilo kojim sredstvima, dozvoljenim ili nečasnim, dobiju nova carstva, nego da dobro upravljaju zemljom koju su stekli. Pored toga, između svih onih koji se nalaze u kraljevskim savetima nema nijednog koji nije ili doista toliko pametan da mu je nepotrebno tuđe mišljenje, ili sam sebi izgleda toliko pametan da nije raspoložen da prihvata tuđa mišljenja. Ali postoji i izuzetak. Ovi isti ljudi ulaguju se i povlađuju i najbesmislenijim rečima onih koji kod vladaoca uživaju veliko poverenje i koje zbog toga žele da za sebe pridobiju. I doista, po samoj prirodi je tako uređeno da se svakome dopada ono što je njegovo. Tako se i čavki sviđa njen goluždravac, a majmunici je milo njeno majmunče. I zbog svega toga, ako neko pred takvim skupom ljudi, koji ili tuđe iz zavisti zapostavljaju ili svoje precenjuju, iznese nešto što je pročitao negde u istoriji ili video u nekoj zemlji, onda njegovi slušaoci postupaju upravo onako kao da je čitav njihov ugled kao mudrih ljudi došao u pravu opasnost i kao da će odjednom biti smatrani za budale, samo ako ne budu pronašli neku zamerku tuđim predlozima. Kad im drugo ništa ne pomaže onda oni pribegnu ovakvoj izjavi: ,Naši su preci tako radili, a kamo sreće da smo im u mudrosti ravni!‟ I rekavši ovo oni sedaju kao posle izvrsno završenog govora. Kao da će nastati velika opasnost ako se neko ma u kom pogledu pokaže pametniji od svojih predaka, prema čijim se mi inače preporukama odnosimo utoliko ravnodušni je ukoliko su one korisnije; ali čim se ukaže mogućnost da u nekoj stvari postupamo mudrije no naši stari, odmah se grčevito hvatamo za njih."

Zatim sledi priča o jednom događaju kod arhiepiskopa Mortona, iz koje smo već ranije naveli jedno mesto. Razgovor se potom vraća na istu temu i Mor izjavljuje:


„Pa ipak ostajem pri svome mišljenju u pogledu tebe. Još uvek smatram da bi ti svojim savetima mnogo doprineo opštoj koristi, samo kad bi u sebi potisnuo to neraspoloženje prema vladaočevom dvoru. Kao dobrom građaninu ova ti dužnost najviše odgovara. Pošto tvoj Platon smatra de će države tek onda biti srećne kada u njima ili filozofi budu vladali ili vladaoci postanu filozofi, zar onda nećemo još dugo čekati na tu sreću, ako se danas filozofi ne udostojavaju da kraljevima podele bar svoje savete?”

„Nisu filozofi toliko rđavi”, reče Rafael „da to ne bi rado učinili, Štaviše oni su to već i uradili u svojim mnogobrojnim izdatim spisima, samo kad bi gospodari sveta bili spremni da sleduju njihovim savetima. Ali Platon je bez sumnje dobro uočio da kraljevi neće nikada, ukoliko sami nisu filozofi, usvajati savete mudraca, pošto su oni još od svog detinjstva duboko prožeti i zaraženi naopakim mišljenjima, a to je na svojoj koži iskusio i sam Platon kad je bio na dvoru tiranina Dionisija. Ili ti možda misliš da ne bi mene, čim bih bilo kojem kralju predložio zdrave mere i pokušao da iz njega iščupam opasno korenje zla, odmah ili izbacio sa dvora ili me zadržao samo kao predmet za podsmeh? Hajde zamisli da sam kod francuskog kralja i da sedim u njegovom savetu. Drži se tajna sednica kojoj predsedava sam kralj. U krugu veoma mudrih glava raspravlja se o značajnim pitanjima: kojim sredstvima i kakvim spletkama da se očuva Milano; kako da se ponovo zadobije prijateljstvo Napulja koji stalno izmiče; kako, onda, da se uništi Mletačka republika i pokori čitava Italija; kako da se, najzad, pripoje kruni Flandrija, Brabant i čitava Burgundija kao i zemlje drugih naroda o čijem se potčinjavanju već odavno razmišlja. Na sednici jedan predlaže da se s Mlecima zaključi ugovor koji bi trajao samo dotle dok bude celishodno, da im se saopšti plan, da se istima preda čak i izvestan deo plena koji bi se od njih, po završetku operacija, natrag uzeo. Dragi savetuje da se privuku Nemci, treći, opet, da se novcem pridobije naklonost Švajcaraca, četvrti, da se zlatom kao žrtvom umilostivi neraspoloženje carskog veličanstva. Jednome se čini da bi trebalo sklopiti sporazum sa aragonskim kraljem i ustupiti mu kao zalogu za mir tuđu kraljevinu Navaru, dok drugi, međutim, smatra da bi trebalo kakvim obećanim orođavanjem uloviti kneza Kastilije, a neke od njegovih dvorskih ljudi privući na svoju stranu pomoću izvesnih nagrada. Dok to tako raspravljaju pojavljuje se najteži čvor: šta da se radi sa Engleskom? Na kraju ipak odlučuju da se s njom sklopi mirovni ugovor (i da se najtešnjim vezama učvrsti ovo prijateljstvo koje nikad nije čvrsto), da Engleze oni nazivaju prijateljima, ali da se bude na oprezu kao pred neprijateljima; zbog toga treba držati u pripravnosti Škote, spremne da upadnu u Englesku čim se u njoj pojavi kakvo komešanje; pored toga, treba potajno podržavati i kojeg izgnanog plemića (pošto sklopljeni ugovor sprečava da se to radi otvoreno) koji pretenduje na engleski presto i da se tako preko njega sumnjivi vladalac Engleske drži u šahu. Zamisli, dakle, u momentu kada se raspravljaju tolika i tako važna pitanja, kad se toliko najodabranijih ljudi takmiči u iznošenju svojih predloga za vođenje rata, zamisli da tada ustanem ja, obični čovečuljak, i kažem: „Okrenimo jedra državnom brodu! Mislim da Italiju treba ostaviti na miru! Smatram da treba da ostanemo kod kuće! Kraljevina Francuska već je suviše velika da bi njome mogao upravljati kako treba samo jedan čovek, pa stoga nije potrebno da kralj razmišlja kako će sebi potčiniti i druge kraljevine! Navodim vam kao primer odluku što su je doneli Ahorijevci ( narod koji živi na jugozapadu od ostrva Utopije- Reč Ahorija sastavljena je iz grčke reči shora = zemmlja i odrečne sveze a; stoga Ahorija ima slično značenje kao i Utopija = nepostojeća zemlja). Oni su jednom ratovali da bi neku zemlju osvojili za svoga kralja, koji je na nasleđe njenog prestola polagao pravo na osnovu nekog ženidbenog srodstva iz davnine. Najzad su je osvojili. Docnije, međutim, uvideše da im vladanje ovom zemljom zadaje isto toliko teškoća koliko su ih pretrpeli dok su je osvojili. Tamo je stalno besnela borba, bilo da su sami potčinjeni dizali bune bilo da je neko spolja upadao u njihovu zemlju, i tako su Ahorijevci bili prisiljeni da neprekidno vode rat ili za svoje podanike ili protiv njih. Zbog toga su morali stalno da džţe vojsku na okupu, da svoje građane sve više osiromašuju nametima, da novac iznose iz svoje zemlje, da svoju krv prolivaju radi tobožnje slave, pa ipak zemlja time nije postajala obezbeđenija. Ratom se iskvario moral ljudi, mnogi su dobili volju za pljačkanjem kao i veću slobodu za vršenje ubistava. Ljudi, su prezreli zakone. Sve je to dolazilo otuda što kralj, zauzet brigom o dvema zemljama, nije stizao da se brine kako treba ni za jednu od njih. Kad su Ahorijevci stoga uvideli da ovim golemim nevoljama nema kraja, sazvaše skupštinu i učtivo pred- ložiše svome kralju da od dve kraljevine izabere jednu koju želi da zadrži, pošto je nemoguće da vlada obema, jer je njih i suviše mnogo da bi njima mogao upravljati prepolovljeni kralj isto onako kao što ne bi niko rado dozvolio da sa nekim drugim ima zajedničkog mazgara. I tako onaj čestiti vladalac beše prinuđen da se zadovolji svojom starom kraljevinom, a da novu prepusti jednom svom prijatelju, koji je uostalom i sam ubrzo izgubio presto. Pored ovog primera, ja kralju ukazujem na činjenicu da će svi ovi njegovi ratni planovi, koji samo zbog njega donose nesreću tolikim narodima, njegovu blagajnu iscrpsti, njegov narod upropastiti, pa ipak na koncu završiti potpunim krahom. Stoga neka kralj čuva zemlju svojih otaca, neka je koliko god više može unapređuje, neka se stara da ona postane što bogatija, neka voli svoje podanike i neka nastoji da od njih bude voljen, neka živi zajedno s njima i neka njima upravlja blago, a druge države neka ostavi na miru, pošto mu je već i ova kojom upravlja dovoljno prostrana, pa čak i preko toga.” „Šta misliš, moj More, kako bi prisutni primili ovakav moj govor?”, upita Rafael.

„Sigurno ne baš tako blagonaklono”, odgovorih.

„Idimo dalje”, nastavi Rafael. „Evo šta se događa kad neki kralj sa svojim savetnicima drži sednicu i raspravlja pitanje povećanja svoje blagajne. Jedan predlaže da kralj poveća nominalnu vrednost novca čim sam bude morao vršiti isplate iz svoje blagajne, i obratno, da je obori ispod prave vrednosti kad bude novac prikupljao. Na ovaj način on će sa malo novca izvršiti velike isplate i za te male izdatke primiče mnogo.34 Drugi mu savetuje da izmisli ratnu opasnost i kad pod tim izgovorom bude prikupio dovoljno novca, onda u jednom određenom trenutku neka uz veliko versko slavlje objavi mir. Time će u očima prostog sveta steći ugled dobrog vladara koji žali da se proliva ljudska krv. 35 Treći podseća kralja na neke stare i crvima nagrizene zakone, davno već izišle iz upotrebe; kako se niko više i ne seća ovih zakona, sigurno je da su se već svi građani o njih ogrešili; stoga neka kralj izda naredbu da se za svaki prekršaj ovih zakona naplaćuju novčane kazne; to će istovremeno biti i najbogatiji izvor prihoda i najčasniji jer se vrši pod maskom pravde. Ĉetvrti predlaže da kralj izda čitav niz zabrana pod pretnjom velikih novčanih kazni, i to najviše takvih koje su od koristi po narod. Kad docnije za novac oslobodi one s čijim se interesima sukobljava izvesna zabrana, onda će tada i postati popularan kod naroda i postići dvostruki izvor prihoda pošto će, prvo, naplaćivati globe od onih koje je želja za zaradom namamila u zamku, drugo, izdavače drugima privilegije, utoliko skuplje ukoliko je bolji vladalac. Time će on ne samo dobiti više, nego će još i stvoriti utisak, kao da mu je teško da nekome proda dobro naroda.36 Peti savetnik preporučuje


Ĉetvrti predlaže da kralj izda čitav niz zabrana pod pretnjom velikih novčanih kazni, i to najviše takvih koje su od koristi po narod. Kad docnije za novac oslobodi one s čijim se interesima sukobljava izvesna zabrana, onda će tada i postati popularan kod naroda i postići dvostruki izvor prihoda pošto će, prvo, naplaćivati globe od onih koje je želja za zaradom namamila u zamku, drugo, izdavače drugima privilegije, utoliko skuplje ukoliko je bolji vladalac. Time će on ne samo dobiti više, nego će još i stvoriti utisak, kao da mu je teško da nekome proda dobro naroda.36 Peti savetnik preporučuje kralju da pridobije sudije koje će u svakoj stvari podržavati kraljevo pravo; sem toga da ih pozove u dvor i da u njegovom prisustvu raspravljaju predmete koji se njega tiču. Na taj način nijedna stvar neće biti toliko očigledno nepravična da ne bi mogao neko u njoj naći pukotinu bilo iz želje da im protivreči, ili od stida da ne bi ponavljao ono što je već drugi rekao, bilo iz nastojanja da stekne naklonost kraljevu. I tako, dok sudije iznose različita mišljenja o jednoj stvari, koja je inače po sebi sasvim jasna i time dovode istinu u pitanje, kralj dobija priliku da zakon protumači u svoju korist. Pošto će ostali prihvatiti njegovo rešenje, bilo iz straha bilo iz stida, presuda će biti izrečena na sasvim zakonit način. Postoje uvek razlozi da se presuda donese u kraljevu korist. Dovoljno je da je na njegovoj strani ili pravičnost ili slovo zakona ili izvesno tumačenje nejasnog teksta ili, što je u očima savesnih sudija vaţnije od svih zakona, vladaočeva neosporna prerogativa.

Svi se, dakle, savetnici slažu i pristaju uz onu Krasovu maksimu da kralj, koji izdrţava vojsku, nikada nema dovoljno novca; dalje, da kralj ne može počiniti nepravdu čak ni onda kad bi to hteo, pošto njemu pripada celokupna imovina svih njegovih podanika, pa čak i sami ljudi, jer svakom građaninu pripada toliko poseda koliko mu daje kraljeva dobra volja; da je za kralja sve bolje što njegovi podanici imaju sve manje, pošto njegova sigurnost baš u tome i leži ako mu narod ne pliva u bogatstvu i slobodi, jer kad ljudi uživaju bogatstvo i slobodu, oni nisu raspoloženi da podnose grubu i nepravednu vlast, dok, naprotiv, beda i siromaštvo omekšavaju karaktere ljudi, čine ih pokornim i kod potčinjenih ugušuju svaku želju za pobunom.”
„Na kakav bih ja uspeh mogao da računam s mojim principima među takvim kraljevim savetnicima?”, pita Rafael.


Ceo taj pasus predstavlja pogubnu satiru na monarhiju onog doba. To je politička ispovest Morova, njegovo zakon kojim se zabranjuje pretvaranje oranica u pašnjake. opravdanje zašto nije hteo da stupi u kraljevu službu.


MOR, NEPRIJATELJ TIRANA, STUPA U KRALJEVU SLUŽBU



Dve godine posle pisanja „Utopije” mi vidimo Mora na dvoru, na početku one kratke ali sjajne karijere koja ga je za manje od deset godina dovela do najvišeg poloţaja u drţavi posle kralja, do poloţaja lordkancelara. Šta se desilo za ove dve godine, što je u Mom izazvalo takvu promenu shvatanja? Mi to moţemo samo da naslućujemo. Po našem mišljenju, ključ ovog preobraţaja Morovog leţi u uspehu koji je „Utopija” postigla. Taj uspeh bio je ogroman, ne samo u naučnom svetu nego i među drţavnicima. Mi ćemo se u sledećem odeljku još vratiti na to. Iako nemamo direktnog dokaza, mi moţemo svakako pretpostaviti da je „Utopija” jako uzdigla Morov uticaj u samom Londonu. Njegov komunizam nije nikoga plašio, jer tada još nije bilo komunističke partije, njegova kritika apsolutizma, njegov zahtev da kralj treba mnogo više da se brine o blagostanju svojih podanika nego o ratu, izraţavao je otvoreno i smelo ono, čemu su teţili mlado građanstvo i humanizam. U feudalno doba kralj je pre svega bio vođa u ratu; on se nije imao da meša u ekonomski ţivot, koji se odvijao u marki bez njegovog sudelovanja. Modemi kralj, kralj burţoazije imao je pre svega da se brine za obogaćenje građanstva. Građanstvo nije bilo protiv rata uopšte, ali je bilo protiv svakog rata koji nije bio u interesu trgovine. A Henrih se bio upustio baš u takve ratove iz čiste sujete i pod uticajem feudalnih tradicija. Zbog toga su Morova izlaganja naišla na takav odjek kod građanstva. Morov komunizam bio je za humaniste kao i za građanstvo neka vrsta prijatne sanjarije; njegova kritika vladajućih političkih prilika odzvanjala je u njihovim dušama. Time se objašnjava ogromno dejstvo „Utopije" na njene savremenike. Ni Henrih VIII nije mogao da se oslobodi tog dejstva. Mor je svojom „Utopijom” dao politički program koji mor kao političar 173 je naišao na opšte odobravanje. On je time stupio u prvi red engleskih političara. Sve da je i hteo, on sada nije više mogao da ostane van dvora, baš zbog svoje smele kritike postojećeg apsolutizma. On je time prestao da bude privatni građanin. Ljubimac Londona, grada koji je vladao Engleskom, ljubimac humanista koji su tada stvarali javno mnenje, on je postao politički faktor koji se morao pridobiti ili uništiti. Henrih je već ranije pokušavao da pridobije Mora; on je sada učinio sve da ga privuče u svoju sluţbu. Odbijanje takvog zahteva, ako je bio postavljen kao neophodan, značilo je tada neprijateljstvo svemoćnog kralja, veleizdaju, i često imalo za posledicu pogubljenje. Apsolutizam nije trpeo ni privatnu ni javnu opoziciju; on se drţao principa: ko nije uza me, taj je protiv mene. Zbog „Utopije” pritisak na Mora da savlada svoju nenaklonost prema dvora postao je mnogo jači nego što je dotle bio. S druge strane, sama ova nenaklonost je oslabila. Imamo puno razloga da pretpostavimo da je utisak koji je ostavila „Utopija” bio tako veliki da je Henrih bio prinuđen da da koncesije i da ublaţi pritisak na narod. Zna se da je Henrih VIII nekoliko meseci posle pojave „Utopije” napustio svoju ratnu politiku i je dan deo svojih osvajanja u Francuskoj.

 Februara 1518. godine vraćen je Francuskoj Turnej i ugovoren brak između Dofina (francuskog prestolonaslednika) i Henri- hove ćerke Marije. Time su prestali osvajački ratovi Engleske u Francuskoj, taj tradicionalni ostatak feudalnog vremena. Već 1516. godine postao je lordkancelar kardinal Uolsi koji je bio naklonjen humanistima. Sebom iz raznih razloga izvodi zaključak da je Uolsi priznao da bi še principi „Utopije” morali sprovesti bar utoliko što bi se ograničili godišnji izdaci. Politika mira, štedljivost, naklonjenost humaniz-: mu: to su bili izgledi koje je tada nudio dvor Henriha VIII. Ti izgledi su bili varljivi, ali su postojali. Da li je Mor pod takvim okolnostima trebalo da ustraje u svom otporu koji ga je mogao stati glave? Ili je moţda trebalo da pokuša da uprkos svih svojih sumnji razvije praktičnu delatnost? Da li je on sa svoje tačke gledišta imao druge mogućnosti za to nego na dvoru svog vladaoca? Moţda će Henrih VIII ipak popustiti pred razumnim opomenama? I zar nije bolje pokušati, negoli ne čineći ništa stegnuti pesnicu i pisati utopije? Po našem mišljenju, samo ovaj redosled misli i uticaji „Utopije” mogu da nam objasne zaokret Morov, koji nam inače ostaje zagonetan s obzirom na njegov karakter koji se ţilavo drţao svojih ubeđenja i koji nije teţio za slavom i novcem. Mi stvarno nismo naišli ni na pokušaj nekog drugog objašnjenja. Ljudima, koji su „Utopiju” smatrali kao stilsku veţbu ili šalu, a to je najveći broj Morovih biografa, takvo objašnjenje nije ni bilo potrebno. Tek je Sebom pokušao da nađe objašnjenje prividne protivrečnosti između Morovih političkih principa i njegovih postupaka u vremenu između 1516. i 1518. godine (prvo izdanje, str. 353); on je to objašnjenje video u literarnom uspehu „Utopije”, koji je Henriha naveo na to da pridobije Mora, a Moru dao nade da će njegovi saveti biti poslušani. Mi se u tom pogledu slaţemo sa Sebomom, ali moramo primetiti da uticaj, koji je Mor stekao kao pisac, nama ne izgleda dovoljan da bismo objasnili zašto je Henrih VIII polagao tako mnogo na to da pridobije Mora i da ga kasnije zadrži u svojoj službi. Po našem mišljenju dosad se nije dovoljno uzimalo u obzir da je Mor postao čovek od poverenja i zastupnik jedne od najmoćnijih i najnaprednijih klasa Engleske. Tek Morov značaj za London i značaj Londona za Englesku, moţe da objasni uticaj „Utopije” i uticaj njenog pisca na engleski dvor.

MOR U BORBI PROTIV LUTERANSTVA



 U vreme kada je Mor stupio u službu Henriha VIII, u Engleskoj je već počeo da se oseća pokret reformacije, koji je u Nemačkoj počeo godinu dana ranije, 1517. godine. Mor je bio prinuđen da se opredeli; i on je, kao i većina drugih humanista, istupio odlučno protiv reformacije čim je postalo jasno da ona predstavlja otcepljenje pojedinih delova hrišćanstva od pape i rasparčavanje hrišćanstva. Već u prvom odeljku mi smo osvetlili motive zbog kojih su humanisti uopšte istupili protiv reformacije. Ti motivi su posebno uticali i na Mora. U prethodnoj glavi pokazali smo da oni nisu bili crkvene prirode. Mor je jasno video nedostatke crkve i nije se bojao da ih razotkrije. Ako katolička crkva uprkos tome hoće da ga uvrsti u svoje svece zato što je grdio Lutera, onda bi mogla da mu pridruži i druge, kao na primer Rablea, koji isto tako nije hteo da čuje za reformaciju i koji se podsmevao Kalvinu. U predgovoru druge knjige svog romana „Gargantua i Pantagruel” on Kalvina, koji je propovedao učenje o predestinaciji čoveka, naziva: „predestinateur, imposteur et seducteur (predestinator, kaišar i zavodnik). U četvrtoj knjizi, u glavama od 5. do 8, on ismejava fanatičnog Kalvina, koji je u Ženevi naročito voleo da ga nazivaju pastorom (pastir), i prikazuje kao trgovca ovcama pod imenom Dindenol (od francuske reči dindon koja znači ćuran). Njegovo cenkanje oko ovna predstavlja ismejavan je protestantske diskusije oko tajne večere. U 32. glavi iste knjige Rable direktno napada kalvinizam. Tu se kaže: pored druge neprirodne i odvratne žgadije, izopačenost (antiphysie) je rodila i pritvorice, licemere, „šašave Kalvine", ženevske kaišare (les demoniacles Calvins, imposteurs de Geneve). Motive, koji su Mora učinili protivnikom reformacije, treba tražiti u političkoj i ekonomskoj oblasti. Ovde ćemo se baviti samo motivima prve vrste.

Kada sam počeo ovaj rad i pristupio studiji Morovih spisa, smatrao sam da se Morovo neprijateljstvo prema reformaciji, ukoliko počiva na političkim razlozima, može objasniti njegovim neprijateljstvom prema apsolutizmu. Pokazalo se da nisam bio u pravu. Kao što smo videli, Mor nije bio protivnik monarhije, i on je kao i većina humanista, baš suprotno, monarhiju smatrao neophodno potrebnom. Teško je naći klasu šesnaestog veka koja bi monarhiju smatrala potrebnom sem klase trgovaca. A Mor je u pogledu prakse bio zastupnik njenih klasnih interesa, iako ju je teoretski prevazilazio. Kapital je stalno tražio „reda”, a samo povremeno „slobodu”. „Red” je bio najvažniji životni elemenat kapitala; izrastao u idejnom svetu londonskog građanstva, Mor je bio „čovek od reda” koji se najviše plašio neke samostalne akcije naroda. Njegova je lozinka bila: sve za narod, ali ništa pomoću naroda. Nemačka reformacija bila je, međutim, u svom početku narodni pokret. Opšti eksploatator svih klasa nemačke nacije bilo je rimsko papstvo: čim bi se protiv njega digla jedna klasa, ona bi nužno za sobom povukla i ostale. Gradovi, riteri i seljaci, svi su se digli protiv Rimljana i to s takvom silinom da su se vladaoci gotovo uplašili. Borba protiv rimske eksploatacije postala je tek u daljem razvitku pokreta borba nižih klasa protiv eksploatacije uopšte. Ona se pretvorila iz nacionalnog ustanka Nemačke protiv Rima u građanski rat, u seljački rat. I tek kada je u ovoj unutrašnjoj borbi bila slomljena snaga nižih klasa, reformacija u Nemačkoj se počela sve više pretvarati u stvar dinastija. Luteranci su se u početku Obratili svim klasama nacije; tek kad su videli da se suprotnosti u okviru nacije ne mogu savladati i da se moraju odlučiti za jednu određenu klasu, oni su prešli na stranu monarhije. Ta promena luteranstva postala je jasna tek posle velikog seljačkog rata 1525. godine. To objašnjava kako je Mor došao do toga da Luterovo učenje napadne zbog opasnosti koju je ono predstavljalo za monarhiju. On je to učinio 1523. godine u spisu na latinskom pod naslovom: „Odgovor Tomasa Mora na pogrde kojima je Martin Luter obasuo engleskog kralja Henriha VIII”.37 Već naslov ovog spisa ukazuje na povod koji ga je prouzrokovao. Mi smo već u prošloj glavi spomenuli knjigu Henriha VIII protiv Lutera koja se odnosila na „sedam svetih tajni". Na ovu knjigu iz 1521. godine Luter je 1522. godine odgovorio ne baš na najučtiviji način.38 On je tu Hemiha nazvao „glupim i grubim magarcem, šašavom budalom, koji ne zna šta je vera”, i, između ostalog, rekao: „Engleski kralj je izbljuvao svoje bezobrazne laži, a ja sam mu ih s veseljem ponovo strpao u gušu, jer je on njima hulio čitavo moje hrišćansko učenje i blatio krunu mog časnog kralja, — naime Hrista, čije učenje zastupam; zato nek se ne čudi ako ja skinem to blato i bacim na njegovu krunu i ako pred celim svetom kažem da je engleski kralj lažov i neznalica.”39 Svim pobožnim protestantima koje toliko boli „sirovost” radničke štampe, mi preporučujemo da očvrsnu čitajući marljivo svoga Martina Lutera. U gore navedenom spisu Mor je odgovorio isto tako grubo na latinskom jeziku. Eterbari smatra da je među svim ljudima svoga doba Mor bio najveštiji da grdi na latinskom jeziku. Najveći deo „odgovora” ispunjen je ličnim napadima na Lutera koga Mor naziva pijanicom i neznalicom. Sem toga, spis sadrži jednu odbranu papstva i objašnjenje o opasnosti novog učenja za državu. Tako se, između ostalog, kaže: „Oduvek su se neprijatelji hrišćanske vere pokazivali kao protivnici svete stolice. Ako bi se, međutim, ljudske greške pripisivale položajima, kao što luteranci to čine napadajući na najužasniji način papstvo, onda se ne radi samo o njemu, nego i o kraljevstvu, i uopšte o svim državnim glavarima, te bi se narod našao bez reda i zakona. A bolje je imati makar i rđave upravljače države, nego nikakve. Stoga je mudrije izvršiti reformu papstva, nego ga ukinuti.” Pet godina kasnije Mor je objavio svoj „Dijalog o jereticima i religioznim rasprama”!40

Tu se on već više upušta u teološke diskusije, pa ipak najvažnije su i tu rasprave svetovne prirode. Za Morov politički stav prema reformaciji, naročito nam karakteristična izgledaju sledeća mesta: „Luter je sav svoj otrov začinio jednom naročitom stvari, naime slobodom, koju je uznosio narodu na taj način što mu je govorio da mu ne treba ništa drugo osim vere. On je post, molitve i slično predstavio kao suvišne ceremonije, i učio je ljude da su oni, ako su samo pobožni hrišćani, u isto vreme i Hristova braća, i da mogu živeti u punoj slobodi, bez ikakvih gospodara, običaja i zakona, duhovnih kao i svetovnih izuzev jevanđelja. I mada je rekao da bi bila vrlina podnositi i trpeti gospodstvo papa, vladalaca i drugih poglavara, koje naziva tiranima, on ipak izjavljuje da će se narod kroz svoju veru tako osloboditi da ni kao podanici neće biti obavezni da trpe nepravdu. Isto učenje propoveda i Tindal. To Luterovo učenje toliko se dopalo prostom narodu da se vlasti nisu osvrtale na ostalo što je on govorio, niti su brinule o tome do kakvih bi zaključaka on mogao doći. Svetovna gospoda su se radovala njegovim optužbama protiv klera, a narod se radovao njegovim optužbama i protiv klera i protiv svetovne gospode, kao i protiv poglavara svakog grada i opštine. I najzad je došlo do toga da se pokret pretvorio u otvoreno nasilje. Razume se da su počeli s onim najslabijima. Najpre se skupila nasilnička gomila buntovnika i zlosrećnih sektaša da bi pomogla bezbožnim jereticima, pobunila se protiv jednog opata, a zatim protiv biskupa, što je svetovnu gospodu mnogo zabavljalo. Oni su zabašurivali stvar, jer su sami priželjkivali crkvena dobra, sve dok na kraju nisu prošli kao onaj pas iz Ezopove basne, koji je, da bi uhvatio senku od sira, ispustio sam sir. Luterovi seljaci su naime postali tako silni i jaki da su se digli i protiv svetovne gospode. I da ta gospoda nisu blagovremeno to primetila, moglo se desiti da izgube svoja sopstvena dobra, dok su namigivala na tuđa. Oni su se, međutim, spasli time što su u tom delu Nemačke u toku jednog leta pobili 70.000 luteranaca i ostatak bacili u najbednije ropstvo, ali tek pošto su ovi bili učinili mnogo zla. Pa ipak je u mnogim krajevima Nemačke i Švajcarske ova bezbožna sekta zbog nemarnosti vlasti u velikim gradovima tako ojačala da je na kraju krajeva prosti narod prinudio vladajuće da mu slede, koji bi, da su o tome vodili računa, mogli ostati vođe i poglavari!” Tu nam jedan savremenik reformacije dosta jasno opisuje klasnu borbu koja je ležala u osnovi reformacije. Mor, međutim, nije video da je borba protiv papstva u isto vreme i borba protiv eksploatacije. Za to su krive posebne ekonomske prilike u Engleskoj o kojima ćemo govoriti u sledećem odeljku.

Ovde smo hteli samo da pokažemo da jedan od političkih razloga, koji su Mora orijentisali protiv reformacije, bio u tome što je ona imala popularni karakter, što je imala karakter nacionalnog, narodnog pokreta. S nacionalnim karakterom reformacije Mor se nije mogao složiti iz još jednog razloga. On je, kao i mnogi humanisti, bio istovremeno čvrsto orijentisan i internacionalno i nacionalno. Kao što smo već pokazali, u Italiji, postojbini humanizma, ova prividna protivrečnost bila je uslovljena ekonomskim prilikama; ujedinjenje celog hrišćanstva pod papom bio je nacionalni interes Italije, ili, tačnije rečeno, materijalni interes vladajućih klasa Italije. Van Italije, a naročito u neromanskim zemljama, ovaj internacionalizam nije imao materijalnu podlogu, on je tu bio obična ideološka varka, bez uticaja na narod. Morov internacionalizam može se izgleda objasniti stvarnim prilikama: on je, kao što znamo, bio protivnik dinastičkih ratova, a time zastupnik istinskih materijalnih interesa. A ti interesi tražili su jedinstvo hrišćanstva i mir; da je katolicizam još predstavljao neku ujedinjavajuću snagu, bila je, međutim, ideološka iluzija. Sam papa je već bio postao svetovni vladalac koji se sa svojim kolegama takmičio u diplomatskim intrigama i dinastičkim ratovima.


MOROV KONFLIKT S KRUNOM


Zajedničko neprijateljstvo prema luteranstvu moralo je da zbliži Henriha VIII i Mora. Međutim, porastao je i značaj Morov i njegovo poznavanje stvari. Nije čudo što je brzo napravio „karijeru”. Mesec dana posle njegovog prijema u kraljev savet i postavljenja za referenta po dostavljenim molbama (Master of Requests), on je već naimenovan za tajnog savetnika (Privy Coun- cillor). Nekoliko godina kasnije, 1521. godine, Henrih ga je naimenovao za upravnika državne riznice (Treasurer of the Exchequer), neka vrsta ministra finansija, a uskoro zatim za kancelara grofovije Lankaster na kom je položaju ostao do 1529. godine. Verovatno je u to vreme Mor dobio i plemićku titulu (Knight), što na njega nije učinilo naročiti utisak. Ispred njegovog imena tad se pojavila rečica „Ser”! Počeo se nazivati ser Tomas Mor ili ser Tomas, no nikada ser Mor. Titula „ser” uvek se vezuje s imenom, a prezime može i da izostane. Mor, međutim, nije nikada dozvolio da ga podmite tim počasnim zvanjima, isto onako kao što nije dozvolio da ga njegovo neprijateljstvo prema narodnim pokretima navede na bezuslovnu poslušnost kralju. Kad ga je Uolsi 1523. godine predložio za predsednika parlamenta, Mor je pokazao da je ostao nezavisan prema kralju i da ni služba kod kralja ni reformacija nisu izmenili njegovo principijelno stanovište: da je kralj neophodan kao narodni pastir, a da je potčinjavanje tiranima, narodnim gulikožama sramno. Zadatak ovog parlamenta bio je, pre svega, da odobri novac, što je uostalom bila oduvek dužnost parlamenata. Morova dužnost u tome nije bila prijatna; predsedavajući parlamenta nije bio samo njegov predsednik i rukovodilac zasedanja Donjeg doma kao što je to danas, već je imao i da sastavi budžet koji će domu predloţiti, to jest imao je i neke funkcije savremenih ministara finansija (Thorold Rogers, ibid., str. 308). Sa svoje strane, Henrih je smatrao da je Morov zadatak da njegove zahteve učini prihvatljivim „za one proste”. A to je i bilo potrebno, jer je Donji dom odlučno odbijao da odobri nove poreze. Kardinal i lordkance- lar Uolsi, razljućen zbog toga, pošao je sam u parlament da bi ga zastrašio. Nadao se da će mu Mor u tome pomoći. Kako nam Roper priča, Uolsi je s besom i čuđenjem morao da konstatuje da čovek koga je on izabrao za svoje oruđe, brani prava Donjeg doma protiv svemoćnog ministra. Van sebe od besa, on je izleteo iz parlamenta. Henrih je, naravno, na kraju ipak postigao svoj cilj, pošto je prethodno zastrašio parlament preteći smrtnim kaznama. Ovo Roperovo izlaganje poneki ozbiljno osporavaju, te stvar još nije dovoljno objašnjena. Mi ga moramo prihvatiti onakvo kakvo je, kao i sledeće tvrđenje Roperovo da su se kralj i njegovi ljudi hteli da oslobode tog nezgodnog čoveka, ali ga nisu smeli otvoreno da napadaju, jer je svojim hrabrim istupom u prilog prava Donjeg doma njegov uticaj na građanstvo u svakom slučaju više ojačao nego oslabio. Pokušali su da ga uklone iz zemlje na taj način što su hteli da ga unaprede za poslanika u Španiji. Međutim, Mor je prozreo klopku i iz „zdravstvenih razloga” odbio počast koju mu je Henrih namerno. Bilo kako bilo, Mor je u svakom slučaju ubrzo morao doći u ozbiljniji sukob s kraljem koji se najzad svršio unapređenjem druge vrste. Henrih VIII bio je oženjen Katarinom španskom, udovicom svoga brata Artura koji je umro još kao dete. Što je više staižila, ta mu je dama bila sve dosadnija, i kad je upoznao Anu Bolen, jednu od njenih dvorskih dama, koja je bila lepuškasta i duhovita devojka i koja je na francuskom dvoru naučila i uvežbala sve veštine koketerije, u njemu se razgorela tako žarka ljubav, da je čvrsto naumio da se oženi Anom a da se razvede od Katarine. Pošto papa nije odobravao ovaj razvod, Henrih se odvojio od katoličke crkve i pokrenuo reformaciju u Engleskoj. To su činjenice koje se obično pričaju i na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je svetska istorija rezultat čudi sobarica i dvorskih gospođica, kao što nam to priča čoke u jednoj lepoj noveli. Engleska bi prema ovome još i danas bila katolička da Henrih nije bio takav ljubavnik i da je Ana bila manje koketna. U stvari, razlozi pa čak i povod za cepanje crkve dublji su od ovog ljubakanja. Mnogi katolički vladaoci imali su ružne žene a pored ovih dražesne metrese i to pre, za vreme i posle Henriha VIII, pa to ipak nije dovelo do cepanja crkve; a mnoge su pape pre i posle Henriha VIII odobravali razvode brakova ako su to smatrali za celishodno. Mi dakle moramo da se pitamo, otkuda to da je baš razvod braka Henriha VIII dao povoda tako dalekosežnim promenama. Brakovi apsolutne monarhije, naročito u šesnaestom veku, imali su specifičan karakter. Države vladalaca apsolutista bile su njihove oblasti, kojima su slobodno raspolagali i koje su težili da što više povećaju. Države još nisu imale čvrstinu modernih nacionalnih država, one su se još stalno menjale: tu se jedan komad otkidao, tamo drugi dodavao. Tu se zemlje ujedinjavale kroz ženidbu, tamo se neka oblast naslednim ugovorom s nekim malim susedom „arondirala”. Kao i veleposednici, vladaoci su osećali strašnu pohlepu za zemljom te vidimo večite ratove, diplomatske intrige, saveze i slično, koji su se isto tako lako raskidali kao što su se i sklapali. Najčvršća forma diplomatskog saveza bila je ona koja je zapečaćena brakom; kroz brak se uz „prijatelja" u formi supruge postavljao špijun ili agent. Suviše veliko poverenje nisu mogli da uživaju ni bračni savezi, ali su oni ipak pružali više garancija negoli obično parče pergamenta. Nasledna prava koja su proisticala iz takvih veza mogla su pod izvesnim okolnostima da budu vrlo korisna. Lako je zamisliti kako je u takvim okolnostima izgledala „svetinja braka". Sparivala su se deca među sobom, stare žene s dečacima i starci sa šiparicama. Tako je, kao što smo već pomenuli, savez između Engleske Henriha VII i Španije bio učvršćen veridbom njegovog najstarijeg sina Artura s Katarinom Aragonskom.

U vreme veridbe Artur je imao šest godina, a kada se venčao bilo mu je jedanaest. Godinu dana kasnije Artur je umro, a posle sedam godina njegovu udovicu je uzeo Henrih VIII. Sa brakom Henrih VIII je odugovlačio zato što nikako nije imao poverenja u svog dragog tasta koji se ustezao da da obećani miraz. U toku vladavine Henriha VIII odnosi između Engleske i Španije su se, međutim, izmenili. Ujedinjenjem Španije, Holandije i Nemačke carske krune, Karlo V se bio toliko osnažio da mu se Francuska više nije mogla suprotstaviti. Savez Engleske i Španije uperen protiv francuske nadmoćnosti postao je suvišan; prijateljstvo između Engleske i Španije se poljuljalo i u više mahova bilo zamenjeno savezom između Engleske i Francuske. Na taj način izgubio je svoju svrhu i brak s Katarinom. Na razvodu od nje nije radio samo Henrih VIII nego i njegov ministar Uolsi. Ovaj to, razume se, nije činio radi Ane Bolen, već da bi na mesto Katarine doveo neku francusku princezu. Isti razlozi kojima su se Henrih i Uolsi rukovodili da traže razvod od Katarine, rukovodili su papu da se tom razvodu suprotstavi. Baš u vreme kad je pitanje razvoda bilo najaktuelnije, između 1527. i 1533. godine, papa je najviše zavisio od Karla V kome je Katarina bila tetka. Papa Klement VII bio je gotov da učini sve da bi zadovoljio Henriha VIII; on bi mu dao i dozvolu za razvod braka i po cenu da bude rđav papa ne nalazeći odgovarajući kanonski razlog, ali Karlo V nije hteo ni da čuje za takvu koncesiju Henrihu VIII. Tako se sukob zaoštrio u tom smislu, da li će papa biti oruđe Engleske ili Španije. I luteranci su izjavili da ne mogu odobriti ovaj razvod braka, ali su Henrihu VIII savetovali da po ugledu na Avrama i Jakova uzme dve žene. Govorili su da je Bog stvorio naročite bračne propise za kraljeve i patrijarhe. Luter je dozvolio grofu Hesenskom da živi u bigamiji „zbog pijanstva i ružnoće grofice". Međutim, Henrih je s prezirom odbio takvu Luterovu dozvolu. U svojoj grandomaniji Henrih je uobrazio da može da konkuriše silama koje su se tada borile o vlast i eksploataciju papstva: kralju Francuske Fransoa i špansko-nemačkom Habsburgu Karlu. Želeo je čak i nemačku carsku krunu. Posle smrti pape Lava X, Uolsi se borio za papsku krunu, a isto tako i 1523. godine posle smrti njegovog naslednika. Međutim, Henrih je oba puta doživeo poniženje: umesto njegovih kreatura na položaj pape dolazile su Karlove kreature: Hadrijan VI (1522. do 1523. godine) i Klement VII. Stvar oko razvoda braka ubedila je Henriha potpuno da ne može ni da pomisli na to da ovlada papstvom, da mu, ako neće da postane papi potčinjen, ako hoće da bude gospodar u svojoj zemlji i gospodar nad crkvom — ne preostaje ništa drugo do da se otcepi od papstva.

Ovom političkom motivu pridružio se i ekonomski; veliko bogatstvo koje je za sobom ostavio Henrih VII davno je bilo potrošeno na ratove i dvorski raskoš. Parlament od 1523. godine nije se pokazao voljan da odobri neke velike prihode, ma koliko da se inače pokazao poslušan. U takvoj situaciji ništa nije bilo lepše nego da se postupi po ugledu na nemačke rođake: novčane neprilike likvidirati konfiskacijom crkvene imovine. Ukidanje manastira sprovedeno je doduše tek posle Morove smrti, ali je već ranije Henrih time pretio i na taj način uspeo da zastraši i pobudi sveštenstvo da iskupi despotovu naklonost odobravajući velike budžete. Henrih je konfiskaciji crkvenih dobara pristupio tek kada više nije imao šta da iznudi. Nigde rascep crkve nije nastupio tako otvoreno i tako bestidno kao rezultat razvrata, grandomanije i gramzljivosti apsolutizma, kao što je to bio slučaj u Engleskoj. Crkvene dogme i obredi nisu uopšte menjani, samo je na mesto pape stupio kralj; luteranstvo je bilo isto tako zabranjeno kao i papstvo. Jasno je da se Mor nije mogao složiti s takvom vrstom reformacije, isto onako kao što se nije složio ni s počecima luteranstva. Kao internacionalist on se borio protiv stvaranja ma kakve nacionalne crkve. On se nije mogao složiti ni s povećanjem vladalačke moći. Naprotiv, on je hteo da se ta moć ograniči, doduše, ne toliko odozdo koliko odozgo. On je osećao potrebu da se apsolutizam ograniči i potčini; on, međutim, nije verovao u narod i zato je, kao i mnogi drugi humanisti, pribegao doktrinarnoj iluziji o kojoj smo već govorili u prvom odeljku; da vladaoce treba da vodi papa iznad koga će stajati sabor, a sabor da bude ispunjen duhom humanizma. U staro bure on je hteo da naspe novo vino. A monarhija je sad crkvu htela da pretvori u svoje oruđe! S tim se Mor nije mogao složiti.

Mor je dugo prećutkivao svoje primedbe povodom Henrihove „reformacije”. Tek kada su ga optužili, on je progovorio izjavljujući da Engleska, kao mali deo celokupnog hrišćanstva, ne može da donosi zakone koji protivreče opštim zakonima crkve, isto onako kao što ni londonski Siti ne može da donosi propise koji bi bili u suprotnosti sa odlukama parlamenta. „Ako u ovoj kraljevini možda i nisu, onda su u celom hrišćanstvu većina biskupa, univerziteta i učenih ljudi ipak na mojoj strani... Ja se ne smatram obaveznim da svoja ubeđenja prilagođavam savetu jedne kraljevine kad ona nisu u skladu sa saborom (council) celog hrišćanstva.” To su za ono doba bile krupne reči. Morov stav bio je smeo ali i beznadežan. Mi smo već u prvom odeljku ukazali na slabosti nemačkog i engleskog humanizma i objasnili zašto su oba tako brzo propali. Većina humanista bili su čisti teoretičari, profesori i pisci, koji su sagli glave i povukli se kad je naišla bura reformacije. Vatreni duh Morov to nije učinio. Pa i da je hteo, on to ne bi mogao. Njegov politički uticaj bio je i suviše veliki da bi mogao prosto da se povuče: on je morao ili da služi kralju ili da propadne. S obzirom na njegov karakter, ova alternativa je zapečatila njegovu sudbinu. Morova propast nastupala je, međutim, lagano, korak po korak; ona se spremala još dok se Mor uzdizao i sticao najviše zvanje posle kralja. On se doduše od samog početka izjasnio protiv razvoda braka i odbio da se za njega zauzme. Henrih VIII se do poslednjeg momenta nadao da će ga ipak pridobiti i imao je razloga da za tim teži zbog sve veće popularnosti koju je Mor sticao.

1529. godine Mor je zajedno s Kutberom Tunsdalom i Džon Hekletom išao u Kambrej kao delegat Engleske na mirovnim pregovorima između Španije, s jedne, i Francuske i Engleske, s druge strane. Ovaj mir je bio vrlo značajan, naročito za engleske trgovce koji su zbog rata pretrpeli mnogo štete u trgovini s Holandijom. Mor i ostali engleski delegati vodili su mirovne pregovore sa velikom veštinom i postigli tako povoljan ugovor da su Englezi, a naročito engleski trgovci bili izvanredno zadovoljni.41 Dvor je gledao da po svaku cenu pridobije tako korisnog i omiljenog čoveka kao što je Mor. Kad je Uolsi podlegao intrigama Ane Bolen, na njegovo mesto lordkancelara Engleske naimenovan je Mor 1529. godine. To je prvi slučaj da lordkancelar ne potiče iz visokog plemstva. On je taj položaj preuzeo protiv svoje volje, jer nije imao drugog izbora. Njegovo raspoloženje provejava iz svečane reči koju je držao povodom primanja dužnosti. Mor je svoju dužnost primio pred sakupljenim narodom u Vestminsterskoj dvorani kuda su ga pratili vojvoda od Norfolka i vojvoda od Sufolka. Vojvoda od Norfolka održao je laskav govor u kojem je istakao zasluge novog lordkancelara. Mor je na to odgovorio da se ne raduje svome unapređenju onoliko koliko to ljudi misle, naročito ako pomisli na mudrog i moćnog prethodnika i njegov slučaj. „Primam ovaj položaj pun teškoća i opasnosti i bez ikakve istinske časti. Što je viši počasni položaj, to je dublji pad, kao što pokazuje primer moga prethodnika. Da se ne radi o kraljevoj milosti, ovaj mi položaj ne bi bio ništa prijatniji od mača koji je Damoklu visio nad glavom." Morove mračne slutnje brzo su se ispunile. Pokušavao je, ali bez uspeha, da ostane neutralan. Ubrzo su od njega tražili da svojim imenom pokrije radnje koje su mu bile najodvratnije. Henrih ga je prinudio da u Donjem domu pročita mišljenja univerziteta iz Pariza, Orleana, Anžera, Burža, Tuluze, Bolonje i Padove koja su bila kupljena, kao i iznuđena mišljenja Oksfordskog i Kembridžskog univerziteta a u kojima se razvod braka Henriha VIII oglašava kao važeći s gledišta kanonskih propisa. Mor je uvideo da je dalje zadržavanje na tom položaju nespojivo s njegovim uverenjem i on je podneo ostavku 1532. godine.


MOROVA PROPAST


 Ostavka je zapečatila Morovu sudbinu. On se okrenuo protiv tiranina u momentu kada su ovome bile potrebne sve njegove sluge, u momentu kada je započeo borbu protiv građanske klase u sopstvenoj državi. Pod takvim okolnostima ostavka je u kraljevim očima označavala pobunu i veleizdaju. Nije čudo što su se svi oni istoričari, koje bismo mogli nazvati državnim pravobraniocima prošlosti, trudili da dokažu da je sudska komedija koja se završila osudom Mora bila pravilna i da je Mor zaista bio pobunjenik i veleizdajnik. Tako na primer Frud, o kome smo već jednom govorili, tvrdi da je glavna tačka oko koje se vodila borba bila u tome da li kralj treba da bude poglavar crkve ili ne. Po njemu, tvrđenje da kralj ne treba da bude poglavar crkve značila je isto što i ekskomunikacija, to jest da Henrih nije više kralj. (!) Poricanje, dakle, da je Henrih poglavar crkve bilo je veleizdaja (Froude, History of England, knjiga druga, str. 220, 221). Svesna laž ove nategnute logike vidi se već iz toga što ekskomunikacija u stvari nije bila uzrok, nego posledica pogubljenja Mora i drugih „mučenika”. Bula o isključenju iz crkve napisana je tek posle pogubljenja, a objavljena je tek 1538. godine, dakle tri godine posle Morove smrti.42

Nas ne bi razočaralo da je Mor i bio pobunjenik. Mi to tvrđenje pobijamo ne zato da bismo Mora „oprali", već samo u interesu istorijske istine. Falsifikat gospodina Fruda i kompanije daje potpuno drukčiji karakter ne samo despotiji Henriha VIII nego i samom Moru. Mor se potpuno povukao iz javnog života, ni trenutak se ne zavaravajući onim što ga očekuje. Udarac je, međutim, naišao kasnije no što je on mislio. Njegov uticaj i ugled bili su tako veliki da je Henrih morao da pokuša sve moguće da ga pridobije pre no što bi ga uništio. Nagradama i počastima Mor se nije dao primamiti. Henrih je zato prišao pretnjama i pokušaju da ga na popuštanje prinudi bedom. Započeo je sistem proganjanja i zlostavljanja. Prvo je kralj konfiskovao malobrojna Morova dobra. Mor nije imao gotovog novca, jer je dvor napustio siromašniji no što je u njega ušao. Počeo je da živi u velikoj bedi u Ĉelziju kod Londona. Godine 1533. podignuta je tužba zbog veleizdaje protiv jedne kaluđerice iz Kenterberija, po imenu Elizabete Barton koju nazivaju svetom devicom od Kenta. To je bila varalica koja je simulirala vizije i slične stvari. Ona je bila prorekla da kralj neće živeti ni mesec dana posle njegovog venčanja sa Anom Bolen. U ovaj proces zapleli su Mora, jer se jednom bio slučajno susreo s tom kaluđericom. On se, međutim, prema njoj držao vrlo rezervisano, jer ju je od ranije poznavao kao varalicu. Optužnica je bila tako neosnovana i Morov ugled tako veliki da su lordovi pristali da prihvate zakonski predlog kojim se kaluđerica od Kenta i ostali proglašavaju za veleizdajnike, ako se Morovo ime izbriše. Henrih je morao da pristane na to. Smrtna kazna pogodila je kaluđericu i još šest lica, dok se Mor ovog puta izvukao čitav. Kad se njegova ćerka Margareta povodom toga obradovala, on joj je rekao: „Odloženo ne znači otklonjeno." Vojvoda od Norfolka nagovarao ga je da popusti pred kraljem: „Opasno je boriti se protiv vladaoca i ja bih želeo da izađete u susret kraljevim željama, jer, zaboga, vladaočev bes znači smrt.” „Je li to sve, milorde?”, upita Mor. „Sva razlika između vas i mene ostaje i dalje u tome što ću ja umreti danas a vi sutra.”

Novembra 1533. godine parlament je doneo ukaz kojim se kralj proglašava za vrhovnog poglavara crkve. Sem toga, parlament je odlučio da prvi brak Henriha VIII ne važi i potvrdio njegov drugi brak; Katarininoj kćeri Mariji parlament je oduzeo nasledno pravo i proglasio Aninu kćer Jelisavetu kao zakonsku naslednicu Henriha VIII. Sročena je zakletva kojom se priznaju ove odluke i ta je zakletva predložena svim sveštenicima Londona i Vestminstera pa i Moru. Mor je odbio da se zakune na ceo tekst, ali je izjavio da se slaže sa onim delom koji se odnosi na naslednika. To je bio povod da ga uhapse i zatvore u Tauersku tvrđavu. Duže od godinu dana držali su ga tu pod najbednijim uslovima, pa čak i bez njegovih knjiga. No sve je bilo uzalud, mogli su slomiti njegovu fizičku snagu, ali moralnu ne. Mor je odlučno odbijao da položi zakletvu. To je najzad dovelo do suđenja. Parlament nije bio utvrdio nikakve kazne za delo odbijanja zakletve. Da bi se to ispravilo doneta je kasnije odluka da se ima smatrati veleizdajom kad neko „u zloj nameri (maliciously) želi, hoće ili očekuje, pismeno ili usmeno, da kraljeva ličnost, kraljica ili njihovi naslednici izgube svoje počasti i titule”. Mor je uporno ćutao o razlozima odbijanja zakletve, ćutanje se nije moglo proglasiti veleizdajom. U nedoumici šta da rade pribegli su čudnovatom svedoku, državnom pravobraniocu Rihu, koji je izjavio da mu se Mor izbrbljao kako parlament nema pravo da kralja proglašava za poglavara crkve. Uzalud se Mor branio da je sasvim besmisleno tvrditi da bi on poverio čoveku koga već odavno zna kao lupeža, nešto što nikom drugom nije kazao. Uzalud su drugi svedoci, koji su prisustvovali razgovoru između Riha i Mora u Tauerskoj tvrđavi, izjavljivali da ništa nisu čuli. Porotnici su bili dostojni glavnog svedoka. Oni su i ne pročitavši optužnicu proglasili Mora krivim. Presuda je glasila: „Uz pomoć konta 3 Viljema Bingstona optuženi se ima vratiti u Tauersku tvrđavu, zatim odatle kroz londonski Siti odvući u Tiburi, tamo obesiti do besvesti, zatim dok je još živ da mu se odseku polni organi, raspori stomak, izvadi i spali utroba. Zatim se ima raseći na četiri dela i svaki deo istaći na četiri kapije Sitija, a glava na londonskom mostu.” Kralj je Mora pomilovao na odsecanje glave. Kad je Mor to saznao uzviknuo je: „Neka bog sačuva moje prijatelje od takve milosti!" Sve do kraja Mor je sačuvao svoj humor. I poslednje reči bile su mu šaljive. Pogubljen je 6. jula 1535. godine u Tauerskoj tvrđavi. Giljotina je bila rđavo napravljena i klatila se dok se on penjao. Mor se veselo obratio Tauerskom poručniku koji ga je pratio: „Molim vas pomozite mi da se popnem. Za silazak ću se već postarati sam.” Pokušao je zatim da se obrati narodu, ali su ga u tome sprečili. Roper nam priča da se on obratio zatim dželatu koga je veselo zamolio:„Samo hrabro, čoveče, ne boj se svog zanata. Vrat mi je kratak, zato dobro ciljaj da se ne obrukaš.” Tako je umro prvi veliki komunistički utopista.


TREĆI ODELJAK »UTOPIJA«

 Prva glava

MOR KAO EKONOMIST I SOCIJALIST KORENI MOROVOG SOCIJALIZMA


Kao humanist i političar Mor se isticao među svojim savremenicima, dok je kao socijalist išao daleko ispred ostalih. Danas samo još vrlo mali broj istoričara čita njegova politička, religiozna i humanistička dela. Da nije napisao „Utopiju”, ne bi bio više poznat nego, na primer, njegov prijatelj i drug po sudbini, biskup Fišer od Ročestra. Mor je postao besmrtan zbog svog socijalizma.

Otkuda potiče taj socijalizam? Mi ne verujemo kao istoričari idealističke škole u sveti duh koji prosvećuje glave puneći ih idejama kojima treba da se prilagodi politički i ekonomski razvitak. Mi, naprotiv, polazimo od shvatanja da protivrečnosti i suprotnosti koje u društvu izaziva ekonomski razvitak pobuđuju izvesne ljude koji su naročito obdareni i u naročitom položaju, da razmišljaju i da istražuju razvitak koji se odigrava pred njihovim očima, da bi ga razumeli i uklonili patnje koje taj razvitak izaziva. Na ovaj način nastaju političke i socijalne ideje koje na savremenike ili bar na izvesne klase utiču utoliko više, ukoliko više odgovaraju stvarnim momentanim prilikama, ukoliko su u interesu naprednih klasa, ukoliko su tačnije. To je razlog zašto izvesne ideje deluju samo pod određenim uslovima i što neke ideje, koje u izvesnom vremenu mogu naići na ravnodušnost pa čak i podsmeh, nekoliko decenija kasnije budu prihvaćene sa oduševljenjem, često i bez dubljeg ispitivanja, kao nešto što se samo po sebi razume. Idealistički istoriografi nisu u stanju da to objasne; oni zbog toga, kao i svi idealistički filozofi, u krajnjoj liniji, pribegavaju dragom bogu, misteriji: da li će jedna ideja u društvu biti priznata ili ne, ima da odluči „duh vremena”. Taj duh vremena, čak kad ga prihvate i slobodoumni mislioci i ateisti, samo je novo izdanje svetog duha.

Delovanje određenih ideja može da objasni samo materijalističko shvatanje istorije. Ono je daleko od toga da ne prizna da svaka epoha ima svoje naročite ideje koje je određuju, i da su te ideje lokomotive društvenog razvitka. No materijalističko shvatanje istorije se time ne zadovoljava već istražuje pokretačku snagu koja pokreće ove lokomotive i nalazi je u materijalnim odnosima. Jasno je da se ideje moraju stvoriti nešto ranije nego što će delovati na mase. Narodnim masama rado se prebacuje da su suviše željne novog, dok se one, naprotiv, neobično žilavo drže starog. Suprotnost između novih i starih ekonomskih odnosa i ideja koje tim starim odnosima odgovaraju mora da dostigne prilično visok stepen pre nego što mase postanu svesne toga. Tamo gde oštroumni pogled mislioca već vidi nesavladive suprotnosti klasa, prosečan čovek opaža samo slučajne lične nesuglasice; tamo gde istraživač već vidi socijalno zlo koje se može ukloniti samo socijalnim prevratima, prosečan čovek se još teši nadom da su vremena loša, da je to privremeno i da će uskoro biti bolje. Mi uopšte ne mislimo tu na pripadnike klasa koje propadaju, koji u većini ne žele da vide, nego imamo u vidu napredne klase, čiji je interes da vide, ali koje ne mogu da vide dok im se na to neposredno ne ukaže. Otuda je oduvek bilo obdarenih mislilaca koji su bili ispred svog vremena, to jest ispred svojih savremenika. Ali ni oni nisu mogli da razviju određene ideje pre nego što su nastali odgovarajući materijalni odnosi. I njihove ideje bile su uslovljene novim materijalnim odnosima koji su se stvarali, ali koji nisu bili još dovoljno oštro izraženi da bi napredne klase mogle da prihvate te ideje. Oslanjajući se na materijalne odnose, mislilac može da ide ispred svog vremena i za čitavu epohu ako novi način proizvodnje i njegove socijalne posledice sazna ne samo ranije od većine svojih savremenika, nego ako, polazeći od toga, dijalektičkim procesom mišljenja nazre način proizvodnje koji čini suprotnost starog načina i koji će se iz ovoga razviti. Među malim brojem onih kojima je uspeo taj odvažni skok misli, nalazi se i Tomas Mor; njemu je uspelo da već u doba kada je kapitalistički način proizvodnje bio tek u začetku, tako duboko prodre u njegovu suštinu, da je suprotni način proizvodnje, koji je on zamislio u glavi i suprotstavio kapitalističkom načinu proizvodnje da bi uklonio njegove zle posledice, sadržavao već mnoge bitne principe modernog socijalizma. Razume se da njegovi savremenici nisu mogli da shvate dalekosežnost njegovih izlaganja. I on sam toga nije bio sasvim svestan. Tek danas mi smo u stanju da je sagledamo; uprkos kolosalnih ekonomskih i tehničkih promena za poslednja tri stoleća, mi u „Utopiji” vidimo niz tendencija koje još i danas deluju u socijalističkom pokretu. Nama se, pošto ne spadamo među istoričare koji ideje izvode iz svetog duha, kao prvo postavlja pitanje šta su uzroci jedne tako neobične pojave. Pošto spiritizam i vidovitost ne dolaze u obzir, to mora da je postojao naročiti sticaj okolnosti koje su dovele do toga, da je jedino Mor u to doba bio naklonjen i sposoban za socijalističke teorije. (Socijalizam Mincera je bio sasvim druge prirode te otuda ovde ne može doći u obzir.)

Iako se nijedan od Morovih biografa nije dosad — iz razumljivih razloga — bavio tim pitanjem, a i sam Mor nam o tome daje vrlo malo objašnjenja, nama se čini da ćemo moći da navedemo neke od tih uzroka koji su delimično lične a delimično lokalne prirode, a koji su, u vezi s opštom situacijom koju smo izložili u prvom odeljku, dovoljni da objasne činjenicu što je socijalizam svoj teoretski izražaj dobio ranije nego kapitalizam koji mu je prethodio. Te se okolnosti, kratko rečeno, svode na Morov lični karakter, na njegovo filozofsko obrazovanje, na njegovu ekonomsku delatnost i na ekonomsku situaciju Engleske. Morov lični karakter može se smatrati jednim od uzroka njegovog socijalizma. Erazmo nam je saopštio koliko je Mor bio ljubazan, spreman na svaku pomoć i pun saučešća za siromašne i potlačene; on ga naziva patronom i zaštitnikom svih siromašnih. Za stvaranje tako nesebičnih karaktera bile su krajem šesnaestog veka materijalne prilike povoljne samo u nordijskim zemljama Zapada. Što bliže Italiji, ti su uslovi bivali sve nepovoljniji, u gradovima je sve više vladao sebični i surevnjivi duh trgovaca. Samoživost kao karakterna crta novog načina proizvodnje, neograničeno je vladala u trgovačkim republikama Italije kao i na dvorovima romanskih monarha; ona je tada vladala još otvoreno, drsko i puna izazivačkog revolucionarnog prkosa. Bila je to veličanstvena samoživost, potpuno različita od današnje kukavičke, lažljive i podle samoživosti koja samu sebe ne ceni i koja se krije iza konvencionalnog licemerja. U gradovima Nemačke i Engleske uglavnom su vladale sasvim drukčije ekonomske prilike nego u gradovima Italije ili, u manjoj meri, Francuske i Španije. Osnova gradskog načina proizvodnje još uvek je bila poljoprivreda a time i ustrojstvo marke, dakle prakomunizam; nigde još u punoj oštrini nije došlo do odvajanja grada i sela. „Bavarski hercog je još 1589. godine priznavao da građanstvo Minhena ne može opstati bez zajedničkih livada. Prema tome je zemljoradnja tada još morala da bude glavni izvor ishrane građana.” (G. L. v. Maurer, „Geschichte der Stadteverfassung”, knjiga I, str. 273.)

Početkom šesnaestog veka u Engleskoj je još postojao agrarni prakomunizam koji se održavao pod plaštom feudalizma i tek je u to vreme počeo da ustupa mesto novom sistemu poljoprivrede. Karakterne crte koje odgovaraju prakomunizmu vladale su tada naročito kod nižih klasa stanovništva i mi ih vidimo i kod Mora potpuno sačuvane i samo donekle prikrivene modernim humanističkim i dvorjanskim plaštom i samocenzurom koju su mu nametale prilike. U njegovoj vedrini, žilavosti, upornosti, nesebičnosti i gotovosti da pomogne, mi vidimo izražene sve karakterne osobine komunističkog ,,merry old England”. Sažaljenje prema sirotinji, međutim, još ne čini socijalistu. Svakako da se ne može postati socijalist bez interesa za proletarijat, a pogotovu ako čovek sam nije proleter. No da bi ti interesi doveli do socijalističkog ubeđenja i do socijalističkih ideja, potrebna je naročita ekonomska situacija, potrebno je postojanje radnog proletarijata kao trajne masovne pojave, a, s druge strane, potrebno je duboko poznavanje ekonomike. Postojanje samog lumpen proletarijata dovodi do milosrđa, do milostinje, a ne do modernog socijalizma. Bez poznavanja ekonomije, čovek bi dospeo do sentimentalnih fraza i socijalnih zakrpa i ulepšavanja, a ne do socijalizma.

U Morovo doba prilike su u Engleskoj, s obzirom na ekonomski razvitak, bile vrlo povoljne, mnogo povoljnije nego na primer u Nemačkoj. S obzirom na mogućnost saznavanja ekonomskog razvitka, Morov položaj bio je gotovo jedinstven u nordijskim zemljama. Humanisti su u to vreme bili jedini ljudi koji su naučili da naučno i metodski misle i da uopštavaju, dakle jedini ljudi od kojih se mogao očekivati teoretski socijalizam. No humanizam je u Severnoj Evropi bio egzotična biljka za koju nijedna klasa nije imala naročitog interesa. Dok su talijanski humanisti stajali usred praktičnog života i bili u stanju da izraze ekonomske i političke tendencije svoga doba i svoje zemlje, nemački humanisti su u većini bili obični profesori koji nisu imali pojma o praktičnom životu. Oni nisu u prošlosti tražili oružje za aktuelne borbe, nego su se pred tim borbama plašljivo povlačili u svoje kabinete da bi tamo živeli u prošlosti. Razvitak u Nemačkoj nije išao za tim da premosti provaliju između nauke i života. Naprotiv u Nemačkoj su počev od šesnaestog veka u sve većoj meri rasli grubost, varvarstvo i poseljačenje i ona je tek krajem osamnaestog veka počela da se uzdiže iz te zaostalosti. Zbog toga je održanje nauke u Nemačkoj bilo moguće samo na taj način što se ona potpuno ograđivala od stvarnog života. Osnovni uzrok ovog propadanja Nemačke ležao je u promeni trgovinskih puteva krajem petnaestog veka, koja je ne samo sprečavala ekonomski razvitak Nemačke, nego ga je za izvesno vreme pretvorila u ekonomsko nazadovanje. Otkrića Portugalaca u drugoj polovini petnaestog veka otvorila su pomorski put za Indiju. U to vreme je nadiranje Turaka prekinulo veze s Istokom koje su vodile preko Male Azije i Egipta, a nešto ranije su karavanski putevi u Centralnoj Aziji već bili zatvoreni seobama tamošnjih naroda. To je paralisalo ne samo trgovinu sredozemnih zemalja već i gradova na velikim nemačkim vodenim putevima, koji su ne samo posredovali u trgovini između Italije i Severa, nego su trgovali i sa Istokom drugim putevima — preko Trapezunta i Crnog mora i suvim, preko Rusije. Nemačkim gradovima, a pre svega gradovima Hanze na Baltičkom moru kao i gradovima u južnoj Nemačkoj, kao što su Nirnberg, Augsburg i dr., bile su time presečene žile kucavice. Gradovi na Rajni i na ušćima reka u Severno more pretrpeli su manje, ali je i njihova trgovina bila manje značajna i promenila je pravac. Ona nije više išla sa Istoka na Zapad i s Juga na Sever nego obratno. Ono što je Carigrad bio u četrnaestom veku i što će London postati u osamnaestom veku, to je u šesnaestom veku bio Antverpen. On je postao centar svetske trgovine, mesto na kome se sakupljaju  blaga sa Istoka i iz Amerike da bi se odatle razlila po čitavoj Evropi. Blizina Antverpena imala je najživlje dejstvo na trgovinu Engleske a naročito Londona. I već u Morovo doba Engleska je pokušavala da samostalno stekne prekomorske posede, mada u početku bez većeg uspeha. U onoj meri u kojoj je opadala trgovina Nemačke, razvijala se trgovina Engleske. Iz trgovačkog kapitala odmah je počeo da se razvija industrijski kapital: po ugledu na Flamance, Englezi osnivaju manufakturne predionice vune u svojoj zemlji, i već u doba Henriha VIII čuju se ţalbe zbog propadanja samostalnih zanatlija koji su se bavili predenjem vune. Već u doba Ričarda III jedna odluka parlamenta (an Act touching the merchants of Italy) optužuje talijanske trgovce u Engleskoj zato što kupuju velike količine vune koju im prerađuju predioci. Uzgred samo jedna napomena: gospodin profesor Filipson u svom delu ,,Westeuropa im Zeitalter von Philipp II, Elisabeth und Heinrich IV”, Berlin 1882, str. 49, priča nam da je pod Henrihom VIII „mali zanatlija bio apsorbovan, pa i uništen od krupne industrije!” Razume se da tada još nije bilo ni traga od neke krupne industrije, izuzev što se krupnom industrijom htela nazvati svaka industrija koju su iskorišćavali kapitalisti, pa i kućna radinost. Međutim, mnogo više nego ove klice industrijskog kapitala, mogli su se u Engleskoj Morovog doba zapaziti počeci kapitalističkog načina proizvodnje u poljoprivredi. To što se kapitalizam u Engleskoj ranije razvio u poljoprivredi nego u industriji, jeste jedna od najznačajnijih specifičnosti te zemlje." Mi smo već spomenuli uzroke te pojave: oni leže u dobrom kvalitetu engleske vune, koja je zbog toga postala široko tražena sirovina za manufakture vune. Pored vune, važni proizvodi poljoprivrede u Engleskoj bili su građevinsko drvo i drvo za gorivo — svakako zbog porasta gradova — i ječam za flamanske pivare. U meri u kojoj su se razvijale manufakture i transportna sredstva, rasla je i potraţnja za vunom. Najpre se engleska vuna izvozila u Holandiju; krajem petnaestog veka ona je već išla u Italiju i Švedsku. To se uostalom jasno vidi iz dva trgovinska ugovora koje je Henrih VII sklopio 1490. godine s Danskom i Firencom. (Geg. J. Craik, „The history of British commerce”, knjiga I, str. 203, 204.)

S porastom tržišta rasla je i težnja trgovaca i veleposednika Engleske da prošire proizvodnju vune. Najprostije sredstvo za to sastojalo se u sve većem prisvajanju opštinskih livada na čije su korišćenje seljaci imali pravo. Seljak je time sve više gubio mogućnost da drži stoku, njemu je nedostajalo potrebno đubrivo, njegovo celo gazdinstvo je bilo poremećeno, seljaci su novčano propadali. No pohlepa veleposednika za zemljom rasla je brže nego „oslobođenje seljaka” od zemlje i imanja. Nisu se birala sredstva. Proterivani su ne samo pojedini seljaci nego i stanovnici čitavih sela pa i malih provincijskih gradova, da bi se načinilo mesto ovci, tom producentu dragocene vune. Dokle god su zemljoposednici sami gazdovali na svojim dobrima, ili, što je trajalo samo kratko vreme, deo tih dobara davali pod zakup zakupcima kojima su stavljali na raspolaganje potreban materijal, sprave, stoku itd., proširenje njihovih dobara nailazilo je na izvesnu granicu s obzirom na ograničenost sredstava kojima je zemljoposednik raspolagao. Bilo je besciljno da proširuje svoje dobro, ako nije imao mogućnosti da istovremeno proširi i svoja obrtna sredstva. Ova granica pala je i glad za zemljom veleposednika beskrajno je porasla, kad se pojavio kapitalistički zakupac, koji je zakupljenu zemlju obrađivao sopstvenim kapitalom pomoću najamnih radnika. Ta se klasa u Engleskoj pojavila u poslednjoj trećini petnaestog veka. Ona je brzo porasla u šesnaestom veku zbog nečuvenih profita koje je tada imala i koji su ne samo ubrzali akumulaciju njenog kapitala, nego su privukli i nove kapitaliste iz gradova. Porast profita treba naročito pripisati padu vrednosti zlata i srebra kao posledici masovnog uvoza plemenitih metala iz Amerike u Evropu i to najpre u Španiju. Falsifikovanje novca od strane vladalaca svakako je još više pojačalo dejstvo ovog pada vrednosti novca.


Pad vrednosti novca imao je u šesnaestom veku za posledicu porast cena poljoprivrednih proizvoda za dva i po do tri puta. Nasuprot tome, zemljišna renta se dugo vremena nije povećavala, jer su ugovori o zakupu glasili na duge rokove, a ukoliko se i povećavala to nije bilo ni izdaleka u onoj meri u kojoj su rasle cene poljoprivrednih proizvoda. Prema tome, zemljišna renta je pala ako ne nominalno a ono realno. Profit zakupaca rastao je na račun zemljišne rente. To nije samo povećalo kapitale i broj zakupaca, nego je podsticalo veleposednike da proširuju svoja dobra kako bi na taj način nadoknadili svoje gubitke. Posledica svega bila je brza proletarizacija sitnog seljaka. Tome se pridružilo i raspuštanje feudalnih pratnji, u koje ovde nećemo bliže ulaziti pošto smo o tome već govorili u prvom odeljku, i koje u Engleskoj ne pokazuju nikakve posebne karakteristike. Te su pratnje u svakom slučaju bile teret za radni narod; tamo gde su ostale, seljaci-kmetovi su morali da ih hrane, a tamo gde su bile raspuštene, one su povećavale broj nezaposlenih, što je pogoršavalo položaj najamnih radnika. Za seljake i najamne radnike Engleske četrnaesti i petnaesti vek su bili zlatno doba. Krajem tog perioda i jedni i drugi su iznenada i neposredno pali u najgoru bedu. Broj nezaposlenih dobio je užasne razmere. Ni najgroznije kazne nisu, razume se, mogle da utiču na smanjenje nezaposlenih niti da ih odvrate od kriminala; kriminal je mogao da prođe i bez kazne, ali je uzdržavanje od kriminala povlačilo sigurnu kaznu — smrt od gladi.

Položaj najamnih radnika koji su u to vreme počeli da stvaraju mnogobrojnu klasu u poljoprivredi nije bio mnogo bolji od položaja nezaposlenih. Ono što su parlamentarni zakoni u prethodna dva stoleća samo delimično postigli, počev od šesnaestog veka lako se postizalo pod pritiskom rezervne armije nezaposlenih. Realne nadnice su padale, a radno vreme se suviše veliki značaj u vezi sa ovim. (,,Six Centuries etc.”, str. 345.) produžavalo. Cene životnih namirnica porasle su za 300 procenata, a nadnice samo za 150 procenata. Pogoršanje položaja engleskog radnika u gradu i na selu počelo je od Morovog doba i dostiglo svoj najniži nivo u poslednjoj četvrti osamnaestog i prvoj četvrti devetnaestog veka. Otada je položaj radnika počeo da se poboljšava, bar za izvesne slojeve, usled čvrstih organizacija radnika koje su se počele stvarati i ustupaka koje su one izvojevale od vladajućih klasa. No sve dosad nisu engleski radnici dostigli one povoljne uslove koje su imala njihova braća u četrnaestom i petnaestom veku. Kapitalistički način proizvodnje stavlja granicu preko koje se ne može preći. Zajedno s nadnicama padala je i zemljišna renta, dok su profiti bili u porastu, a time i sam kapitalizam. Tamo gde kapitalizam ovladava prvo u industriji a tek onda u poljoprivredi, njegovo nastupanje ostavlja blagotvoran utisak. Kapitalizam mora da teži za proširenjem tržišta i proizvodnje, dok priliv radne snage napreduje laganim tempom. Takva se industrija u početku neprestano žali na nedostatak radnika. Kapitalisti moraju da nude više od zanatlija i seljaka da bi im preoteli kalfe i kmetove; nadnice rastu. U nekim zemljama u kojima je kapitalizam započeo na taj način, njega su pozdravili kao blagoslov. Drukčije su stvari tekle u Engleskoj, gde se kapital bacio prvo na poljoprivredu i revolucionisao je da bi proširio njenu najekstenzivniju formu — livadarstvo. Poboljšanje načina obrade zemlje dovodilo je istovremeno do suviška radne snage. Kapitalizam u poljoprivredi uvek ima za posledicu apsolutno i direktno oslobađanje radne snage. U Engleskoj se to oslobađanje odvijalo u najoštrijim formama i to u doba kada se industrija razvijala još sporo i tražila malo nove radne snage iz poljoprivrede, pogotovu nekvalifikovane. U isto vreme dok su se seljaci odvajali od sredstava za proizvodnju — od zemlje, tekla je i brza koncentracija zemljišnog poseda u mali broj ruku. Nigde u Evropi nisu se od samog početka tako jasno ispoljile najnepovoljnije tendencije kapitalističkog načina proizvodnje kao što je to bilo u Engleskoj. I nigde te tendencije nisu tražile tako bitnu intervenciju kao tamo.

Jasno je da je takva ekonomska situacija morala dati povoda čoveku Morovog karaktera da razmišlja i potraži sredstva kojima bi se to neizdržljivo stanje moglo popraviti. Mor nije bio jedini koji je takva sredstva traţio i predlagao. Mnogobrojni spisi onoga vremena i parlamentarne odluke pokazuju koliko je dubok utisak ostavljala ekonomska revolucija koja se tada odvijala i kolika je bila opšta osuda prljave prakse lendlor- dova i njihovih zakupaca. Međutim, niko od onih koji su predlagali razne izlaze nije imao širi horizont i niko nije došao do uverenja da se stradanjima novog načina proizvodnje moţe učiniti kraj samo prelaskom na jedan novi, viši način proizvodnje. Socijalist je bio samo Mor. Mi smo već rekli da je teoretski socijalizam mogao nastati samo u okviru humanizma. Mor je kao humanist naučio da metodično misli i uopštava. On je kao humanist stekao širi horizont od horizonta svoga doba i svoje zemlje: upoznao je, iz klasičnih dela antike, društvena uređenja koja su se razlikovala od uređenja njegovog doba. Platonov ideal jedne aristokratske — komunističke zajednice morao mu je dati povoda da razmišlja o društvenom uređenju koje bi, kao suprotnost postojećem, bilo slobodno od bede. Platonov autoritet morao mu je uliti hrabrosti da takvu zajednicu ne smatra prostom izmišljotinom, nego da je prikaže čovečanstvu kao cilj kome vredi težiti. U tom smislu, za razvoj samog Mora, humanizam je bio povoljan. Međutim, u pogledu nauke, situacija je u Engleskoj bila slična situaciji u Nemačkoj: humanizam je i tamo ostao egzotična, uvezena biljka, koja nije imala korena u nacionalnom životu i koja se ticala isključivo profesora. Da je Mor bio samo humanist, on verovatno ne bi dospeo do socijalizma. No mi znamo da je Morov otac, na veliku žalost Erazma i drugih njegovih prijatelja humanista, ubrzo prekinuo njegove humanističke studije da bi ga najpre poslao na prava a zatim usred praktičnog života. Mi znamo za Morove tesne veze s londonskim trgovcima; oni su ga kao svog poverenika u svakoj važnoj prilici slali u inostranstvo da zastupa njihove interese. Većina službi koje je Mor obavljao terale su ga da se bavi ekonomskim pitanjima; a činjenica da su mu poveravane takve službe dokazuje i to da je važio kao čovek koji poznaje ekonomiju. Mi znamo da je bio omiljen advokat i da je zbog svoje popularnosti 1509. godine postavljen za vikonta, na kom je položaju imao prilike da se upozna sa ekonomskim životom naroda. Takođe smo spomenuli više izaslanstava u kojima je on učestvovao sa zadatkom da vodi trgovačke pregovore. Prvo od njih išlo je 1515. godine u Briţ. Iste godine parlament ga je imenovao za jednog od komesara za kanale (commissioner of sewers). Sebom kaže da je to bilo „priznanje za njegove praktične sposobnosti” (Oxford Reformers, II izdanje, str. 377). Drugi put išao je u Kale 1517. godine da bi izgladio sporove između engleskih i francuskih trgovaca. Godine 1520. mi ga vidimo kao izaslanika u Brižu, gde je trebalo da reši sporove između engleskih trgovaca i Hanze. Posle toga postaje čuvar državne riznice, a 1523. predsednik Donjeg doma. Obe ove službe tražile su poznavanje finansija. Uskoro zatim on postaje kancelar grofovije Lankaster, što znači vrhovni upravnik jedne kraljevske oblasti. Ako je iko imao prilike da upozna ekonomski život svog doba, onda je to bio Mor. On ga je upoznao s najmodernijeg stanovišta svog vremena, sa stanovišta engleskog trgovca pred kojim se baš otvarala perspektiva svetske trgovine. Po našem mišljenju, ova uska Morova povezanost s trgovačkim kapitalom mora se naročito podvući. Mi toj vezi pripisujemo Morovo moderno mišljenje, njegov moderni socijalizam.

Ovim smo, čini nam se, objasnili bitne korene Morovog socijalizma: njegov otvoreni karakter koji odgovara prakomunizmu; ekonomsku situaciju Engleske koja je radničkoj klasi naročito jasno pokazala zle posledice kapitalizma; srećnu povezanost klasične filozofije s praktičnom ekonomskom delatnošću. Sve su te okolnosti zajedno morale da pobude jedan tako oštar, smeo i istinoljubiv duh, kao što je bio Morov, da stvori ideal koji se može smatrati kao vizija modernog socijalizma.


EKONOMSKA KRITIKA „UTOPIJE”


Mor nije postavio nikakve ekonomske teorije, vreme za to još nije bilo sazrelo. Ali on je u „Utopiji" pokazao s kakvom je oštrinom posmatrač ekonomske prilike svoga doba i kako je jasno bio saznao veliki princip koji čini jednu od osnova modernog socijalizma: da je čovek proizvod materijalnih odnosa u kojima živi i da se jedna klasa može uzdići samo odgovarajućom promenom ekonomskih odnosa. Kritički deo „Utopije" zadržao je umnogome još i danas punu draž aktuelnosti. Morov oštar ekonomski pogled, njegovu smelost i otvorenost najbolje možemo videti ako ga pustimo da sam govori. Reprodukovaćemo jedno mesto iz prve knjige „Utopije", koje daje živu sliku ekonomskog stanja tadašnje Engleske. To se mesto odnosi na razgovore kod kardinala Mortona iz kojih smo već u trećoj glavi prethodnog odeljka citirali neka mesta karakteristična za Morovo stanovište u pogledu crkve. Rafael Hftlodej nam priča šta mu se desilo kad je stigao u Englesku i posetio kardinala Mortona:


„„Kad sam jednog dana bio za njegovim stolom, tu se srećnim slučajem našao i neki svetovnjak, dobar poznavalac vaših zakona. Taj čovek, ne znam kojim povodom, stade da hvali naveliko onu strogost pravosuđa koja se tada tamo primenjivala prema kradljivcima. On je pričao da ih u raznim krajevima često po dvadeset podižu na ista vešala. I govorio je kako ga veoma čudi ta zlokobna pojava da lupeži još uvek, i to u velikom broju i svuda, vrše krađe iako malo koji od njih izbegne smrtnu kaznu. Tada se umešah u razgovor i ja, pošto sam pred kardinalom mogao da se izražavam sasvim slobodno.

Ja rekoh: „Nemoj da se čudiš jer takav način kažnjavanja kradljivaca prelazi granice pravde i ne koristi opštem dobru. Kao odmazda za samu krađu takva je kazna suviše svirepa, pa ipak nedovoljna da je suzbije. Obična krađa nije tako strahovit prekršaj da bi ga trebalo plaćati glavom, niti je opet ikakva kazna sama po sebi u stanju da odvrati od vršenja krađe one koji ne raspolažu drugim sredstvom za održavanje života. Stoga mi se čini da vi u ovoj stvari, ali ne samo vi već i dobar deo ovog našeg sveta, podražavate one rđave učitelje koji učenike radije šibaju no uče. Kradljivcu se odmeravaju teške i strašne kazne, dok bi mnogo korisnije bilo raditi na tome da se obezbede izvesna sredstva za život, tako da niko ne zapadne u prokletu nuždu da mora da otpočne sa krađom, a završi na gubilištu."

Ta su sredstva dovoljno obezbeđena”, odgovori pravnik. „Postoje razni zanati, postoji zemljoradnja. Od njih bi mogao svako da živi, samo kad ne bi bilo onih koji po svojoj prirodi više vole da budu zlikovci.”

„E nećeš mi tako izbeći”, rekoh mu ja. „Eto da ostavimo po strani one koji se često, bilo iz spoljnih bilo iz građanskih ratova, vraćaju kućama kao invalidi, kao oni što su se kod vas nedavno vratili iz kornvalskog rata i nešto ranije iz onog u Francuskoj. Oni su tamo gubili noge i ruke bilo za kralja bilo za državu, a sada niti im sakatost dopušta da se prihvate svog starog posla niti im godine pružaju mogućnost da nauče novi. O ovakvim, rekoh, ne govorimo, pošto se ratovi javljaju u manje više dugim vremenskim razmacima. Pogledajmo ono što se dešava svakog dana. Postoji ogroman broj plemića i ne samo da oni sami kao lenji trutovi žive od rada svojih kmetova (colonis) koje stalno deru do kože zbog povećanja prihoda sa zemlje (tu su jedino štedljivi ti ljudi, koje inače njihova rasipnost dovodi do prosjačkog štapa), već oni sa sobom vuku i bezbrojnu gomilu besposlenih pratilaca (sti-patorum) koji ne znaju nikakav zanat od koga bi mogli da žive. Ovakve izbacuju napolje čim im gospodar umre ili oni sami obole. Tome je razlog što plemići radije hrane besposlene no bolesne pratioce, a, s druge strane, često se dešava da naslednik umrlog plemića nije u stanju da nadalje izdržava očevu pratnju. I tada oni hrabro gladuju, ukoliko hrabro ne kradu, šta drugo i da rade, jer obijajući pragove ubrzo upropaste i odeću i zdravlje, a ljude tako izobličene od bolesti i odevene u rite vlastela se ne udostojava da primi, a seljaci se opet ne usuđuju, pošto znaju da onaj koji je vaspitan u razneženosti i navikao na nerad i uživanje, ko je jedino nosio kratki mač i štit, ko je za čitavu svoju okolinu imao smušeni izraz potcenjivanja i prezira prema svima, da takav nikad neće biti sposoban da verno služi siromahu sa budakom i motikom u ruci, uz malu nadnicu i postan zalogaj.

Na ovo pravnik reče: „Ljudima ove vrste treba da se pokloni posebna pažnja. U njih je više uzvišenosti duha i više hrabrosti no kod zanatlija i seljaka i stoga oni predstavljaju snagu i moć vojske kad zatreba da se ratuje.”

„Doista", odgovorih ja, „mogao si sa isto toliko osnova da kažeš kako treba zbog ratovanja pokloniti pažnju lupežima, kojih će kod vas bez sumnje biti napretek sve dotle dok budete imali onih bivših pratilaca. Uostalom, niti su lupeži slabi vojnici, niti su vojnici najbezazleniji lupeži — oba se zanata dobro slažu. Međutim, ovaj porok, ma koliko kod vas raširen, nije jedino vaš. On je zajednički gotovo svim narodima. Francusku, pored ovoga, pustoši još mnogo strašnija kuga. Tamo čak i u miru (ako je to mir) čitavu zemlju preplavljuje i opseda plaćena vojska, koju su stvorili iz istog onog razloga zbog kojeg vi mislite da ovde treba izdržavati besposlene sluge. Tako je to kad nadrimudraci (morosophi) misle da se bezbednost zemlje postiže time što će se u pripravnosti držati mnogobrojni i jaki garnizoni sastavljeni najvećim delom od starih boraca. U vojsku koja nije prošla kroz borbu oni se nimalo ne uzdaju tako da bi trebalo da vode rat ako ni zbog čega drugoga, a ono radi toga da ne drže neiskusne vojnike, i trebalo bi da se ljudi badava kolju da im ne bi, kako duhovito reče Salustije, ruke ili duh od nerada počeli da mlitave. Ali, kako je opasno izdržavati ovu vrstu zveri Francuska zna po sopstvenom zlu, a to jasno pokazuju i primeri Rimljana, Kartaginjana, Asiraca i tolikih drugih naroda. Svim ovim narodima njihove sopstvene stajaće vojske upropastiše, ovom ili onom prilikom, ne samo državu nego i polja, pa čak i gradove. A da nije baš tako potrebno držati vojsku, jasno se vidi čak i po tome što se ni Francuzi, iako naviknuti na oružje još od mladih nogu, ne mogu pohvaliti da su iz borbe sa vašim novajlijama izlazili tako često kao pobednici. Navodim to samo da se prisutnima ne bi učinilo da vam se umiljavam. Ali ne verujem da se baš mnogo pribojavaju dokonih plemićkih pratilaca ni one vaše zanatlije iz gradova kao ni snažni i sirovi seljaci, izuzevši jedino one kojima je telesna slabost oduzela snagu i smelost ili one kojima je krajnje siromaštvo slomilo snagu duha. Prema tome, ne postoji nikakva opasnost da će oni ljudi, čija zdrava i snažna tela (a dostojanstvo plemića zahteva da kvare jedino odabrane) sada od nerada mlitave ili se raznežuju skoro ženskim poslovima, da će ti isti ljudi postati mekušci ako bi se osposobljavali za život korisnim zanatima i očvršćavali teškim poslovima. Uostalom, bilo kako bilo, meni nikako ne ide u glavu da je za državu korisno kada za slučaj rata, koji imate samo onda kad ga želite, hrani bezbrojnu gomilu one čeljadi što kuži mir, o kojem bi inače trebalo da se vodi više računa nego o ratu. Ono što rekoh nije jedini razlog koji nuţno stvara lupeže. Postoji i jedan još veći koji, po mom mišljenju, važi posebno za vašu zemlju.”


„Koji je to?”, upita kardinal.

„Vaše ovce”, odgovorih ja. „One, koje su toliko blage i koje toliko malo jedu, sada su, kako čujem, počele da bivaju toliko proždrljive i divlje da proždiru ljude, ogoljuju njive, pustoše kuće i naselja. Zaista, u svim krajevima vaše kraljevine, gde se dobija tanja pa stoga i skuplja vuna, vlastela i plemići pa čak i pojedini sveštenici, sveti ljudi, ne zadovoljavaju se više onim godišnjim prihodima i proizvodima koje su njihovi preci imali običaj da pobiru sa svojih baština. I nije im dosta što, živeći u neradu i raskoši, ne doprinose nikakvu korist društvu, već mu još i štetu nanose, pošto ne puštaju da se obrađuje ni jedan komad zemlje, sve ograđuju za pašnjake, obaraju kuće, ruše sela ostavljajući čitavu jedino crkvu, pa i nju samo zbog toga da bi im poslužila kao tor za ovce. I ti dobri ljudi pretvaraju u pustinju sva naselja i svaki delić zemlje koji se obrađivao, kao da kod vas šume i lovišta ne oduzimaju već dovoljno zemljišta. Tako, dakle, da bi neki rasipnik, nezasitljiva i prokleta kuga svojoj zemlji, mogao da po nekoliko hiljada lanaca zemlje zagradi jednom ogradom, neki se seljaci naprosto izbacuju sa svojih imanja; drugi gube svoje imanje, bilo na prevaru bilo pod pritiskom sile, a neki su opet prisiljeni da prodaju svoju zemlju pošto ih je zamorila nepravda. I tako, na ovaj ili onaj način, odlaze sa sela ovi nesrećnici, muško, žensko, oženjeni ljudi, udate žene, siročad, udovice, roditelji sa nejakom »decom i porodicom, koja je više mnogobrojna no bogata, jer seoski posao traži mnogo ruku; odlaze, kažem, sa svojih ognjišta na koja su navikli i ne nalaze mesta gde bi se sklonili. Sve svoje stvari, koje oni ne bi mogli prodati skupo čak i kad bi bili u mogućnosti da čekaju na kupca, prodaju u bescenje, jer su prinuđeni da ih se oslobode. I pošto taj novac ubrzo u lutanju potroše, šta im drugo preostaje nego da kradu i stignu na vešala, dabome po pravednom zakonu, ili lutaju i prose, iako ih čak i tada kao skitnice bacaju u tamnicu pošto lutaju bez posla, a u stvari im niko ne daje zaposlenje premda se oni nude s najvećom gotovošću? Jer od ratarskih poslova, na koje su navikli, nema ništa da se radi tamo gde se ništa ne seje, pošto je jedan ovčar ili kravar dovoljan da napasa stoku na zemljištu koje je, dok se sejalo i obrađivalo, zahtevalo mnogo ruku. I otuda pojave da život u mnogim mestima postaje sve skuplji. Štaviše, cena je skočila čak i vuni toliko, da sitne zanatlije, koje od nje kod vas izrađuju tkanine, nisu više u stanju da je kupuju, i na taj način mnogi moraju da napuštaju svoje zanate i ostanu bez posla. Kad su se, naime, povećali pašnjaci, neka stočna zaraza potamanila je ogromno mnogo ovaca kao da je tim puštanjem kuge na ovce bog hteo da kazni gramzivost vlasnika, dok bi bilo pravičnije da se kuga sručila na njihove sopstvene glave. Ali čak i kad bi broj ovaca porastao do veoma velikih razmera, ipak se cena vuni ne bi smanjila, budući da je prodaja vune, ako se još i ne može zvati monopolom, jer je ne prodaje samo jedan vlasnik, očigledno u rukama malog broja trgovaca. Ovce su, naime, gotovo sasvim zapale u ruke nekolicine, i to gazda, koje nikakva nužda ne tera da prodaju pre no im se hoće, a njima se hoće tek onda kad mogu da prodaju pošto žele. Iz istog razloga su poskupele i ostale vrste stoke i to još u većoj srazmeri, jer, posle rušenja sela i upropašćenja zemljoradnje, nema više onih koji će ih gajiti. Oni bogataši ne staraju se za prirast krupne stoke toliko koliko za ovce, već mršavu stoku kupuju od drugog jevtino pa je docnije, pošto se na njihovim pašnjacima utovi, preprodaju skupo. Ali još se ne osećaju sve, tako bar ja mislim, loše posledice ovakvog rada, i to stoga što odgajivači stvaraju visoke cene stoci samo u onim krajevima u kojima je prodaju. Međutim, kad oni jednom budu počeli da iz onih krajeva gde kupuju izvode više stoke no što se tamo priplođava, onda će nužno i tamo nastupiti oskudica. Na taj način ona ista vuna, koja je, kako se činilo, najviše doprinosila blagostanju vašeg ostrva, sada za nj postaje opasnost i to zbog nezajažljive gramzivosti nekolicine ljudi. Skup život je uzrok što svaki otpušta sve veći broj posluge. I šta onda, molim vas, ostaje drugo ovim ljudima nego da prose ili kradu, na što se lakše daju navesti oni koji imaju izvesnog ponosa? Šta da se kaže o onoj besnoj želji za luksuzom koja je pratilac današnje bede i nevolje? Sluge plemića, zanatlija pa skoro i sami seljaci, i najzad svi društveni redovi pokazuju prekomernu raskoš u svom ođevanju, preteranu rasipnost u jelu i piću. Pa onda mehane, noćni podrumi, bordeli, krčme sa vinom, pivnice. I najzad toliko štetnih igara: kockanje, kartanje, hazardiranje, kuglanje, loptanje, bacanje diska. Zar ove igre ne guraju svoje strasne obožavaoce na put krađe, pošto im brzo isprazne džepove? Očistite ostrvo od ovih kužnih nesreća! Donesite zakon da oni koji su razrušili sela i palanke moraju ponovo da ih izgrade sami ili ustupe onima koji žele da ih obnavljaju i grade! Suzbijte one kupovine bogataša kao i onu slobodu gotovo monopolskog poslovanja! Neka se smanji broj onih koji jedu, a ništa ne rade; neka se oživi zemljoradnja; neka ponovo prorade radionice za vunu da bi se na taj način stvorilo časno zanimanje kojim će moći da se korisno bavi ona gomila ljudi, kako oni koji su od nevolje već postali lupeži, tako i oni koji su sada beskućnici ili besposlene sluge, budući kradljivci i jedni i drugi! I doista, ako vi ne budete lećili ova zla, uzalud se hvalite strogim zakonom koji se primenjuje za krađu, pošto takvo kažnjavanje predstavlja više paradan prizor nego pravednu ili korisnu meru. Vi dozvoljavate da se deca loše vaspitavaju i da malo-pomalo stiču loše navike još od najranijeg detinjstva, a kad kao odrasli ljudi pokažu takve prestupne osobine, smatrate da ih tek tada treba kaţnjavati, iako su oni te osobine pokazivali još od detinjstva. Na taj način vi sami i stvarate i kažnjavate kriminalce! Molim, zar nije tako?'”

Pošto je kroz svog junaka Rafaela Hitlodeja dao ovu oštru kritiku loših ekonomskih prilika svog vremena, Mor prelazi na istraživanje najboljeg sistema kažnjavanja. Nasuprot odvratnom krvavom zakonodavstvu svog doba, on za kažnjavanje krađe ne predlaže ni vešala, pa čak ni zatvor, nego prinudni rad. To je za njegovo vreme nečuvena blagost. Posle toga dolazi kritika političkih prilika koju smo najvećim delom već reprodukovali u poslednjoj glavi drugog odeljka. Kako naći izlaz iz sve ove bede i nevolje?

,,„I za mene je isto tako izvesno, dragi moj More, izjavi Rafael (da kažem iskreno što mislim), da tamo gde postoji privatno vlasništvo, gde svi sve mere novcem, jedva može ikada biti da u državi vlada bilo pravda bilo napredak, sem ako ne misliš da se pravično radi onde gde sve što je najbolje dolazi u ruke najgorih, ili da vlada blagostanje onde gde šaka ljudi drži sve, pa se ni ovi ne osećaju sasvim prijatno dok su svi ostali u najvećoj bedi. Zbog toga, kad pomislim na veoma mudro i pravično uređenje Utopljana kod kojih se sa tako malo zakona tako mudro upravlja državom da se svačija zasluga dovoljno nagrađuje, a svako ipak živi u blago stanju zahvaljujući jednakoj podeli dobara; kad, s druge strane, uporedim način života njihovih ljudi sa onim kod tolikih ostalih naroda koji se uvek sređuju, a nikad nijedan nije dovoljno sređen, naroda kod kojih svaki pojedinac naziva svojim vlasništvom ono što mu je palo u ruke, naroda kod kojih svakodnevno sve mnogobrojniji zakoni nisu dovoljni da urede ni sticanje privatne svojine ni njeno održavanje ni tačno razlikovanje jedne svojine od druge u slučaju nastalog spora, što jasno pokazuju oni bezbrojni građanski sporovi koji stalno niču i kojima nema kraja; kad, dakle, o svemu tome dobro promislim, onda postajem pravičniji prema Platonu i manje mu se čudim što je odbio da stvara ikakve zakone ljudima koji su odbacili one zakone prema kojima svi podjednako učestvuju u svim dobrima. Ovaj veliki mudrac jasno je uočio da je jedan i jedini put koji vodi opštem spasu zavođenje imovne jednakosti, a sumnjam da se ta ikada može naći tamo gde vlada privatna svojina. Jer svako, pozivajući se na izvesne povlastice, grabi za sebe koliko god više može, onda čitavo bogatstvo zemlje, ma koliko ono bilo, između sebe podeli nekolicina ljudi, a ostale ostavi u siromaštvu. I obično se događa da su oni prvi bili zaslužili sudbinu drugih i obratno, pošto su oni bogati gramzivi, nepošteni i nekorisni ljudi, a ovi drugi, naprotiv, skromni, prirodni i svojim svakodnevnim radom korisniji društvu no sebi samima. Stoga je moje čvrsto ubeđenje da je ukidanje privatne svojine jedino sredstvo za ravnomernu i pravičnu raspodelu dobara, kao i za opšte blagostanje. Sve dok ona bude postojala, dotle će baš onaj najveći i najbolji deo ljudi patiti pod neizbežnim i tegobnim teretom briga i bede. Priznajem doduše da bi se ovo društveno zlo moglo donekle ublažiti i pod uslovima vladavine privatne svojine, ali isto tako tvrdim da ga je nemoguće sasvim odstraniti. Mogla bi se, na primer, doneti zakonska uredba da niko ne može preko izvesne određene površine posedovati zemljišta, i da niko ne može imati ni novca iznad zakonom dopuštenog iznosa; moglo bi se zakonom obezbediti da ni poglavar države ne bude suviše moćan, a istovremeno ni narod preterano neumeren; da se do činovničkih zvanja ne dolazi putem zakulisnog moljakanja, da se ona ne prodaju, ni da su pri njihovu vršenju potrebni troškovi, pošto se na taj način nosioci ovih zvanja stavljaju u priliku da nabavljaju novac putem pronevere ili pljačke, a, s druge strane, postaje nužno da se na visoke dužnosti postavljaju bogati, umesto da ih vrše sposobni. Ovakvim, dakle, zakonskim uredbama mogle bi se društvene nevolje smanjiti i ublažiti isto onako kako se bolesno telo održava u životu stalnom upotrebom lekova. Ali da bi se društvo sasvim izlečilo i povratilo u zdravo stanje, za to nema nikakve nade sve dotle dok u njemu vlada privatna svojina. Jer lečeći jednu ranu, povređuješ drugu. Ozdravljenje jednog izaziva bolest drugog zbog toga što ništa ne možeš jednom dodati, ako to isto prethodno nisi od drugog oduzeo.”

„Naprotiv, ja verujem”, odgovori Mor, to jest Mor iz „Utopije”, jer prave poglede Tomasa Mora izražava Rafael, „da srećnog života nikada ne bi moglo biti tamo gde je sve zajedničko. Jer kako bi moglo da bude dovoljno potrebnih stvari za život onde gde se svako izvlači od posla pošto ga, s jedne strane, na posao ne podstiče želja da sebi zaradi, a, s druge strane, ga uzdanje u tuđu radinost čini lenjim? Ali kad bi oskudica i naterala ljude da rade, zar ne bi među njima vladali razdor i stalna ubistva, pošto niko ne bi mogao da nekim zakonom za sebe očuva ono što je zaradio? A prosto ne mogu ni da zamislim društvo u kome predstavnici vlasti ne bi uživali nikakav ugled ni poštovanje, a jedino tako bi moglo da bude kod ljudi među kojima ne postoje nikakve razlike.”

Ne čudim se”, odgovori Rafael, „što tako misliš, pošto ti o ovoj stvari nemaš uopšte jasne predstave ili imaš pogrešnu. Ali da si ti sa mnom bio u Utopiji i da si upoznao njihov način života i njihove ustanove, kao što sam to učinio ja koji sam tamo proživeo više od pet godina i odakle ne bih nikad ni došao da me nije obuzela želja za širenjem vesti o ovome novom svetu, onda bi ti bez daljnjeg priznao da si jedino tamo video narod kojim se dobro upravlja.”

Posle ovog izlaganja možemo da pređemo na prikaz Morovog idealnog društva.

EKONOMSKE TENDENCIJE REFORMACIJE U ENGLESKOJ

Pre no što će nas naš komunist odvesti u svoju Utopiju, potražioemo odgovor na još jedno pitanje, bez koga bi naše istraživanje bilo nepotpuno: kako je Mor mogao da brani katolicizam i eksploataciju od strane manastira i pape, kad je osećao odvratnost prema svakoj eksploataciji? Odgovor je vrlo prost: u Morovo vreme eksploatacija naroda u Engleskoj od strane katoličke crkve nije više bila velika. Umesto nje tamo se mnogo više istakla ona druga strana katolicizma, to jest da je on bio prepreka proletarizacije narodnih masa. Sasvim nezavisno od političkih i humanističkih motiva koji su ga naveli da brani katolicizam i koje smo već pretresli, Mor je verovatno stao na stranu katolicizma baš kao protivnik proletarizacije masa. Engleska spada među one zemlje koje su najranije i najjače osetile papsku eksploataciju. Počev od četrnaestog veka zavisnost Engleske od papstva bivala je sve manja, kako smo to već izložili u drugoj tački četvrte glave. Usled toga je znatno opala i eksploatacija Engleske od strane rimske stolice. Zavisilo je još samo od kraljeva dokle će tu eksploataciju da trpe. Pape su mogle da izvlače novac iz Engleske samo na taj način što su plen delile s kraljevima. „Sveti otac” i „zaštitnik prave vere” cenkali su se kao poljski Jevreji oko udela u prinosu papske špekulacije na račun gluposti. Kad je na dnevni red došla prodaja oproštaja grehova, koja je dala povod za pokret reformacije, papa je Henrihu VIII nudio četvrtinu novca koji bi se dobio za oproštaj grehova u Engleskoj, ako bi mu kralj dao dozvolu za tu prodaju. Henrih je, međutim, izjavio da ne pristaje na manji udeo od jedne trećine. Tako su indulgencije postale izvor prihoda za kraljeve, nova vrsta poreze koju su za njih ubirale pape, da bi za određeni udeo primile na sebe ceo odijum eksploatacije. Pape su postale u Engleskoj kraljevi poreznici. Ne samo svetovna vlast, već i kler, postao je gotovo potpuno nezavisan od papstva i odbijao je da Rimu isplati crkvene dažbine kad god to njemu ili kralju nije odgovaralo.

1515. godine (godinu dana pre objavljivanja „Utopije") isti kler koji je Henrihu VIII plaćao šest desetina, odbio je da plati papi jednu jedinu desetinu. Papa nije uspeo ni kad je svoj zahtev smanjio na polovinu. U Engleskoj, dakle, otcepljenje od papstva nije, kao u Nemačkoj, bilo jedino sredstvo da se učini kraj eksploataciji od strane Rima. Ali Morov stav prema nemačkoj reformaciji mi ne treba da cenimo prema nemačkim, već prema engleskim prilikama. Mor je predviđao da reformacija neće ostati isključivo nemačka stvar i luteranstvo se zaista uskoro počelo osećati i u Engleskoj. Međutim, luteranstvo u Engleskoj je sebi pre svega stavilo u zadatak konfiskaciju manastira i zaveštanja, koja je tražena u mnogobrojnim lecima, a ne otcepljenje od pape. Ta konfiskacija je kasnije u stvari i postala najmoćniji ekonomski motiv za Henrihovu reformaciju crkve.

Henriha su na reformaciju terala dva razloga: politički — njegov poraz u borbi oko pape sa Španijom i ekonomski — sve veći nedostatak novca, koji ga je terao da posegne za crkvenom imovinom kada je povišenje poreskog pritiska postalo nemoguće i opasno. Njegova okolina ga je u tome hrabrila: veleposednici i špekulanti zemljom pohlepno su vrebali trenutak kada će crkvene zemlje biti predate „slobodnoj konkurenciji”, to jest pljačkašima zemlje. Crkva u Engleskoj imala je velike zemljišne posede. Niz dokumenata svedoči, slično kao u Nemačkoj i Francuskoj, da je zemljišni posed crkve dostizao jednu trećinu ukupnog poseda (Uporedi prvi odeljak, tačku prvu).

Na ovom ogromnom posedu zadržao se stari način proizvodnje duže nego na drugim posedima u Engleskoj. Feudalizam je predstavljao ekonomsku podlogu na kojoj su počivali moć i ugled manastira i oni su ga se držali dokle god su mogli. Razume se da su i manastiri morali da čine koncesije novom načinu proizvodnje, ali su oni to činili protiv svoje volje. U ovim čvrstim korporacijama održale su se tradicije feudalizma mnogo življe nego u novopečenom plemstvu koje je nasledilo ono plemstvo što su ga progutali ratovi Dveju Ruţa. Dok se mlado plemstvo strmoglavo bacilo u kapitalističke vode svog doba dopustivši da mu žudnja za profitom postane najveća strast, manastiri su u pogledu svog zemljišnog poseda osnovu svoje moći još uvek gledali ne samo u raspolaganju zemljom, nego i u raspolaganju ljudima. Oni su, kao u srednjem veku, produžili da obrađuju jedan deo svoje zemlje pomoću mnogobrojne polufeudalne radne snage. Gledali su da vežu seljake za sebe dobrim postupanjem s njima, a kada nisu više mogli da spreče pretvaranje tih seljaka- u zakupce, oni su pokušavali da ih za sebe vežu neobično dugim ugovorima o zakupu. Zbog toga su manastiri proletarizaciji seljačkih masa doprinosili malo i njihova imanja bila su najgušće naseljena seljacima. Lako je zamisliti kako je moralo delovati kad su sva ova imanja jednim udarcem prepuštena kapitalističkoj eksploataciji. U proletarijat su bili bačeni ne samo mnogobrojni stanovnici manastira, nego i najveći deo zakupaca i kmetova. Broj nezaposlenih proletera morao je naglo i neobično da poraste.

Zajedno s manastirima pala je, međutim, i velika srednjovekovna organizacija pomoći sirotinji; mi smo već u prvom odeljku govorili o ovoj ulozi crkve. U tom pogledu Engleska ne pokazuje neke naročite specifičnosti, te se na tome nećemo zadržavati. Ukratko, konfiskacija manastira značila je povećanje broja sirotinje i istovremeno uništavanje njenog poslednjeg pribežišta. Mor je bio svedok prvih posledica reformacije u Nemačkoj, gde su crkvena imanja prigrabili kneževi i plemstvo; video je da luteranci i u Engleskoj najviše galame oko konfiskacije crkvenih dobara; on se, kao protivnik proletarizacije i eksploatacije seljačkih masa, s obzirom na specifičnu ekonomsku situaciju Engleske, morao da izjasni protiv reformacije. Luteranci se, međutim, nisu zaustavili na tom zahtevu. Oni su tražili i konfiskaciju imovine gilda. Ta se imovina najčešće sastojala od zaveštanja uloženih u zemlju i služila za izdržavanje bolnica, škola i domova, za potporu siromašnim zanatlijama, za opremu udavača, za zbrinjavanje udovica i siročadi i tome slično. Jasno je da su ta zaveštanja predstavljala moćnu prepreku za proletarizaciju, naročito zanatlija. Ta su zaveštanja delimično nosila crkveni karakter, već prema vremenu u kome su nastala; ona su bila vezana za odredbe koje su se ticale držanja pomena, održavanja kapela i slično. Engleski luteranci zakačili su se za te odredbe da bi svojoj pohlepi za imanjima gilda dali religiozni izgled i da bi mogli tražiti njihovu konfiskaciju radi ugušivanja tobožnjih običaja sujeverja koji su za njih bili vezani. I zastupnici i protivnici konfiskacije crkvenih imanja i gilda zasnivali su svoje zahteve ne toliko na ekonomskim koliko na religioznim motivima. Tako je Mor na ovom pitanju išao tragom svojih protivnika i branio crkvena imanja i zaveštanja time što je branio pomene (u delu Supplication of Souls, 1529).

Borba za crkvena imanja završila se tek onda kada je njihov najenergičniji i najsposobniji branilac bio pogubljen. Godinu dana posle Morovog pogubljenja konfiskovani su manji manastiri, a 1540. godine i veliki kao i opatije. Pošto te konfiskacije zbog lošeg gazdovanja Henriha VIII i besramnih prevara njegovih kreatura nisu učinile kraj novčanim neprilikama, i pošto nije pomagalo više ni očajničko falsifikovanje novca, pristupilo se konačno i smelo uništenju gilda i konfiskaciji njihovih imanja. Dve godine pred smrt Henriha VIII donet je zakon kojim je to bilo rešeno, ali je taj zakon sproveden tek pod vladavinom njegovog sina Edvarda VI. Ali ni tada nisu smeli dirnuti u moćne gilde Londona koje su ostale pošteđene. (Vidi Thorold Rogers, ,,Six Centuries”, str. MOR KAO 233 110 i 346.)


EKONOMIST I SOCIJALIST

Engleska reformacija pod Henrihom VIII predstavljala je jedan od najdrskijih poduhvata koji je preduzet da bi se povećala eksploatacija naroda i da bi se obogatilo nekoliko kraljevih beskarakternih kreatura. Ona zbog toga nije imala korena u narodu, nego je u sve većoj meri izazivala njegovo negodovanje. Kad se ispunilo ono što je Mor predviđao i protiv čega se borio, kad je narod osetio ceo pritisak ove pljačke, pobedonosno su se probile tendencije za koje je Mor dao svoj život: pod Edvardom VI, sinom Henriha VIII, narod je 1549. godine podigao strašnu bunu protiv protestantske kamarile. Ona je bila savladana, ali je posle Edvardove smrti (1553. godine) narodnim masama uspelo da na presto dovedu katolikinju Mariju, Henrihovu kćer iz prvog braka s Katarinom Španskom. Istupajući protiv reformacije, Mor dakle nije došao u protivrečnost s interesima eksploatisanog naroda. Za njega je bilo kobno što je gledao dalje nego mase, što je predvideo posledice reformacije koje su većem delu naroda postale jasne tek kasnije, i što je morao da žrtvuje svoj život za jedno ubeđenje u momentu kad ono još nije bilo nošeno nekom moćnom strujom u narodu.


Reformacija Henriha VIII nije predstavljala borbu protiv eksploatacije. Ona nije izlazila u susret nijednoj potrebi naroda. Ekonomske suprotnosti između engleskog naroda i katolicizma razvile su se tek pod Marijom Krvavom, naslednicom Edvarda VI. široke narodne mase su se ekonomski zainteresovale tek za reformaciju apsolutizma. Tek tada je nastupio onaj protestantizam koji je učinio popularnom Jelisavetu, naslednicu Marije. (Jelisaveta je bila kćer Henriha VIII i Ane Bolen.) Široke narodne mase prihvatile su reformaciju u Engleskoj ne zbog suprotnosti između Engleske i Rima, nego zbog suprotnosti između Engleske i Španije. Kao što znamo, eksploatacija Engleske od strane pape postala je beznačajna već pre Henrihove reformacije. Stoga papa u Engleskoj nije bio tako omrznut kao u Nemačkoj. Ukoliko se, međutim, Engleska razvijala kao trgovačka zemlja, njeni su interesi sve više dolazili u sukob s interesima Španije koja je u šesnaestom veku bila velika trgovačka sila i vladala zapadnim delom Sredozemnog mora, težeći da stekne prevlast i na okeanu. Gotovo svuda gde je engleska trgovina pokušavala da se razvije, nailazila je na prepreke ili zatvoren put od strane Španije. Engleska trgovina je jačala u stalnoj borbi protiv španske trgovine. Usred mira vodio se ogorčen gerilski rat i sistematsko gusarenje. Od obala Pirinejskog poluostrva pa sve do Severnog mora vrebali su engleski pirati španske brodove koji su prenosili srebro iz Amerike ili bogate trgovce koji su prevozili blaga Indije za Lisabon ili Antverpen. (Portugalija je od 1580. do 1640. godine bila španska provincija.) Gusarenje je, pored trgovine robljem, bilo jedan od osnova engleskog trgovačkog procvata; i gusarenje i trgovina robljem bili su zvanično potpomagani. Sama Jelisaveta slala je brodove po roblje; njeni su ratni brodovi uzimali učešća u gusarskim prepadima, a trgovci robljem i gusari, kao na primer poznati moreplovac oko sveta Francis Drake, bili su njeni ljubimci. Uzalud je španska inkvizicija, pod kojom se nalazila i lučka policija, pokušavala da uplaši gusare time što je svakoga koga bi uhvatila stavljala na lomaču. Englezi su odgovarali istovetnim grozotama. Na kraju krajeva Filipa je izdalo strpljenje i on je naoružao veliku armadu da bi uništio ognjište gusara; kao što je poznato, ta je armada neslavno propala — što je dalo povoda liberalnim istoričarima da pričaju o „slobodoumlju” u korist građanskog gusarstva a na račun španskog „fanatizma”.

Rezultat ove stalne borbe o prevlast na moru bili su bezgranični bes i vatrena mržnja među ovim dvema nacijama. Španac je u šesnaestom veku smatran za zakletog neprijatelja Engleske, a za svakog Britanca je predstavljao oličenje sveg najgoreg. Papa je, međutim, bio oruđe Španije. Biti katolik značilo je biti Španac, značilo je služiti zakletom neprijatelju. To je predstavljalo izdaju otadžbine, tj. njenih trgovačkih interesa. Iz ove suprotnosti izrastao je popularni protestantizam u doba Jelisavete; zbog ove suprotnosti reformacija je postala nacionalna stvar. Ona je pod Henrihom VIII sa ekonomskog stanovišta predstavljala običnu krađu od strane jednog prezaduţenog vladaoca i nekolicine isto tako prezaduženih razvratnika i pohlepnih špekulanata. Reformacija apsolutizma nije bila jedini pokret reformacije u Engleskoj. Još davno pre toga stvorila se bila sekta koja se borila ne samo protiv eksploatacije od strane crkve, već i protiv eksploatacije od strane kralja i svetovnih veleposednika. Ta je sekta bila neprijateljska kako prema katolicizmu tako i prema vladalačkom protestantizmu. Ona je imala duboke korene baš u onim nižim slojevima naroda koje je zastupao Mor, među seljacima i sitnim gradskim zanatlijama i proleterima. To su bili već pomenuti lolhardinci, koji su se vezivali za učenje Viklifa dok u kalvinizmu nisu otkrili učenje koje im odgovara. Kasnije su se razvili u puritance. Lolhardinci su razvili jednu vrstu socijalizma koji se, međutim, potpuno razlikovao od Morovog. Morov socijalizam bio je ispunjen svetim duhom feudalnog, prvobitnog katolicizma kao i živim duhom napredne buržoazije; on je bio vedar i kulturan. Socijalizam lolhardinaca bio je izraz izmučenih, očajnih klasa koje su pale na dno. On je bio mračan, turoban, asketski i varvarski. Kada se zna i to koliko je Mor bežao od svakog narodnog pokreta, onda je lako shvatiti da se on nije mogao sprijateljiti s lolhardincima. Mor je sa svog engleskog stanovišta ocenjivao i nemačke anabaptiste, koje je smatrao upola luterancima a upola lolhardincima. Njegov sud o njima bio je krajnje nepovoljan. Tako je pisao Johanu Kohleusu: „Nemačka izbacuje svakodnevno više čudovišta nego što je to Afrika ikada činila. Ima li što čudovišnijeg od anabaptista? Pa ipak koliko se ta kuga od pre nekoliko godina raširila?” U svom delu „Pobijanje Tindalovog odgovora” iz 1532. godine Mor je pisao: „I tako vidimo da Tindal brani ne samo one odvratne jeresi, koje je već ranije propovedao, nego i one koje su izmislili anabaptisti. On izjavljuje da je istinska crkva kod njega i da se sa Svetim pismom i rečju božjom slažu oni koji kažu da krštenje dece nema važnosti, da u hrišćanstvu ne treba da postoje vladaoci, ni crkveni ni svetovni, i da niko ne sme ništa nazvati svojim sopstvenim, pošto po božjoj reči sva zemlja i sva dobra treba da budu zajednička svim ljudima, da i sve žene treba da budu zajedničke svim ljudima, kako najbliţim srodnicima tako i nepoznatim, i da je svaki čovek suprug svake žene, i svaka žena supruga svakog čoveka, i najzad da naš sveti spasitelj Isus Hristos nije bio nikakav bog nego običan čovek.”

Za komunista Mora ispada vrlo nedosledna ova osuda komunizma kao „odvratne jeresi”. Pa ipak, to nije slučajna lična pojava, već ona leži duboko u suštini početaka socijalizma. Suprotnost između Mora i Mincera već sadrži klicu one velike suprotnosti koja se provlači kroz celu istoriju socijalizma i koju je savladao tek „Komunistički manifest”: suprotnost između utopizma i radničkog pokreta. Suprotnost između Mora i Mincera, između teoretičara i agitatora, u suštini je ista kao i ona između ovenizma i čartizma, između furijerizma i komunizma jednakosti u Francuskoj. Koliko god da je želeo da se njegova idealna država ostvari, Mor je drhtao i plašio se svakog pokušaja da se eksploataciji učini kraj pokretom odozdo. Po njegovom shvatanju komunizam se ne bi mogao razviti kroz logiku činjenica u toku klasne borbe, već mora da sazri u glavi pa da se onda za njega zadobije neki velikan koji bi ga hteo oktroisati čovečanstvu odozgo. To je bila iluzija. Međutim, upravo toj iluziji Mor ima da zahvali za svoj najveći trijumf, a mi za prvi pokušaj da se naslika jedan način proizvodnje suprotan kapitalističkom koji će ipak očuvati dostignuća do kojih je kapitalistička civilizacija došla preko ranijih razvojnih stepenica. Suprotnost novog načina proizvodnje prema kapitalističkom ne sastoji se u reakciji.


 Druga glava



 NAĈIN PROIZVODNJE UTOPLJANA


Toliko o poljoprivredi; pogledajmo sada grad.

 „Ulice su povučene tako da olakšavaju saobraćaj i zaštićuju od vetra. Kuće su savršeno čiste i nanizane s obe strane ulice tako da im lica gledaju jedno u drugo. Između njih ulica je široka trideset stopa.54 Iza ovih kuća nalazi se bašta, široka onoliko koliko je duga ulica i zatvorena sa svih strana uličnim zgradama. Svaka kuća ima vrata sa ulice i izlaz u baštu. Vrata su dvokrilna, otvaraju se prostim pritiskom ruke i sama se od sebe zatvaraju, tako da može svako da uđe. I tako, dakle, ne postoji privatna svojina ni u jednoj stvari pošto se kod njih čak i kuće menjaju svake desete godine izvlačenjem kocke. Građani mnogo polažu na svoju baštu. U njoj gaje lozu, voće, povrće i cveće i to sa toliko ukusa i brižljivog rada da nikada nisam video ni boljeg roda ni lepšeg izgleda. Njihov radni elan na ovome poslu ne podržava samo privlačnost samoga rada, nego ga zagrejava i uzajamno takmičenje pojedinih uličnih blokova ko će bolje obraditi svoju baštu. I doista, teško je u čitavom gradu naći ma šta drugo što bi građanima više koristilo ili im priređivalo više zadovoljstva ...

 Zemljoradnja je zanimanje kojim se bave svi bez razlike, i muškarci i žene, i od toga niko nije oslobođen. U poljoprivredne poslove upućuju se svi još u detinjstvu i to delom učeći teoriju u školi, a delom i na školskim izletima kada izvode decu u okolinu grada. Tada deca ne posmatraju samo poljske radove, već se u njima i praktično vežbaju, koristeći to kao priliku za jačanje tela. Sem poljoprivrede, koja je, kao što rekoh, zajednička svima, svaki pojedinac uči još po jedan poseban zanat. Jedni se upućuju u poslove oko prerade vune i lana, drugi postaju zidari, kovači ili drvodelje. Neki drugi zanati, o kojima bi vredelo da se govori, tamo ne postoje. Svaka, naime, porodica izrađuje za sebe odeću koja se pravi na isti način na čitavom ostrvu i za svaki uzrast i doba. Jedino se razlikuju polovi kao i neţenje i devojke od oţenjenih i udatih. Ovo odelo nije bez elegancije i dozvoljava slobodu kretanja. Isto tako, dobro štiti kako od zime tako i od vrućine. Ali od onih raznih zanata 
 svako uči po jedan, ne samo muškarci no i žene, koje, kao slabije, uče i rade lakše poslove. One uglavnom rade na poslovima oko vune i lama, dok su ostali, teži zanati ostavljeni muškarcima. Svako obično prihvata zanat svoga oca, jer tome naginje većina ljudi po svojoj prirodi. Ali ako nekog privlači neki drugi zanat, onda usvajanjem prelazi u neku drugu porodicu, a otac i država brinu se da to bude neki pošten i čestit domaćin. Štaviše, ako je neko izučio jedan zanat, pa hoće da nauči još jedan, to mu se omogućuje na isti način. Kad je oba izučio, obavlja onaj koji hoće, sem u slučaju kad je u gradu jedan od tih zanata potrebniji. 

    Glavna, gotovo jedina dužnost sifogranata (fiilarha) jeste da se brinu i da paze da niko ne sedi bez posla, već da svako savesno vrši svoj zanat, ne zamarajući se ipak kao stoka koja tegli od ranog jutra do mrkle noći. To je veći teret od ropstva. Pa ipak, baš takav život provode oni koji rade gotovo svuda izvan Utopije. Kod njih se dan, računajući i noć, deli na dvadeset i četiri časa, od kojih je za rad određeno samo šest i to: tri časa pre podne, pa se onda ide na ručak; posle ručka provedu dva časa u popodnevnom odmoru, pa onda ponovo odlaze na tročasovni rad posle kojeg dolazi večera. Kako oni satove računaju od podneva, izlazi da odlaze na spavanje u osam uveče. U spavanju provode osam časova. Svakome je prepušteno da slobodne časove van posla, sna i jela provodi po svojoj volji... 

Možda čete pomisliti da samo šest časova dnevnog rada mora nužno da izazove oskudicu. Međutim, daleko od toga! Šestočasovni rad ne samo da zadovoljava sve životne potrebe kao i zahteve udobnosti, nego omogućuje čak i više od toga. Ovo će vam postati jasno ako uzmete u obzir onaj golemi deo stanovništva koji kod drugih naroda provodi život u neradu. Na prvom mestu u te spadaju gotovo sve žene, a to znači polovina stanovništva, a onda gde žene rade, muževi umesto njih skoro uvek rču. Dodajte ovde onu dokonu gomilu sveštenika kao i takozvanih bogomoljaca. Uračunajte i sve bogataše, a naročito vlasnike velikih imanja koje obično nazivaju plemićima i vlastelom (generosos i nobiles). Ovome pribrojte i njihovu poslugu, čitavu onu gadnu mešavinu vetrogonja koji nose lake štitove. Najzad ovamo ubrojte one snažne i zdrave prosjake koji se prave bolesni da bi sakrili svoju lenjost. Posle svega toga vidćete jasno videti da je broj onih koji svojim radom zadovoljavaju sve potrebe ljudi daleko manji no što ste zamišljali. Pogledajte kako je mali broj zaposlenih na doista potrebnom poslu i od ovih malobrojnih koji rade. Prirodno, gde se sve meri novcem, tamo je nužno da se upražnjavaju i mnogi nekorisni i sasvim izlišni zanati, koji jedino služe raskoši i sladostrasti. A ako bi se ovaj broj zanatlija koji danas rade raspodelio samo na onoliko zanata koliko ih je potrebno za zadovoljenje prirodnih potreba, onda bar u onom izobilju proizvoda koje bi nužno došlo cene tih proizvoda bile suviše niske da obezbede zanatliji životni opstanak. Ali kad bi se svi oni koji se danas bave beskorisnim zanatima kao i čitava ona gomila što dangubi u neradu i dosadi, a iz koje svaki pojedinac potroši proizvoda, koje drugi stvaraju svojim radom, dvostruko više no sam njihov proizvođač, kad bi se svi oni uključili u neki zajednički koristan posao, onda bi svaki pojedinac, kao što se lako uviđa, trebalo samo malo da radi da bi se proizvelo sve što je nužno za opstanak i udobnost, pa čak i zadovoljstva, mislim naravno na prava i prirodna zadovoljstva. Tačnost ovoga dokazuje sama stvarnost koja vlada u Utopiji. Tamo u svakome gradu i njegovoj okolini postoji od celokupnog broja muškaraca i žena, sposobnih za rad, jedva pet stotina lica koja su oslobođena od rada. Među ovima su sifogranti, ali oni, i pored toga što su ih zakoni oslobodili rada, ipak dobrovoljno rade, da bi svojim primerom dali podstreka drugima. Istu povlasticu uživaju i oni koje narod, da bi se mogli posvetiti naukama, za stalno oslobađa rada i to na predlog sveštenika, a putem tajnog glasanja sifogranata. Ako neko od ovih izneveri očekivane nade, vraća se ponovo na rad. I obratno, nije retko videti da neki fizički radnik sve one svoje slobodne časove tako korisno upotrebi za nauku i svojim trudom učini takav napredak da ga oslobađaju njegovog zanata i unapređuju u red naučnika. Iz ovog reda obrazovanih biraju se poslanici na strani, sveštenici, tramibori pa čak i sam vladalac, koga oni svojim starim jezikom nazivaju barzan, a novijim adem. Pošto sav preostali svet uvek radi i to samo na korisnim zanatima, onda je lako proračunati kako se kod njih sa malo radnih časova može mnogo proizvesti. 

Pored ovoga što sam spomenuo, Utopljani imaju još jednu prednost koja im omogućuje da veći deo nužnih radova svršavaju sa manje truda nego drugi narodi. Pre svega, izgradnja ili opravka zgrada zahteva svuda napor tolikog broja ljudi i to stoga što bezbrižni naslednik pušta da se malo-pomalo pretvara u ruševine sve ono što je otac sagradio. I tako se dešava da onu istu zgradu, koju je prvi nasleđnik mogao da održava u dobrom stanju sa malo troška, drugi naslednik mora iz temelja da prepravlja uz ogroman trošak, često čak neka kuća, koju je jedan sagradio uz ogromne troškove, dopadne drugom koji se kao čovek prefinjena duha uopšte i ne udostojava da se o njoj brine. Zbog tog nemara kuća se ubrzo upropasti, pa on onda sebi gradi na drugom mestu drugu sa istim onim troškovima. Kod Utopljana, međutim, pošto je sve usklađeno i država uređena kako treba, veoma retko se dešava da se traži novo mesto za izgradnju kuće. Ne samo da svaki nastali kvar brzo popravljaju, nego predupređuju i one koji mogu da nastupe. I tako kod njih sa veoma malo truda zgrade veoma dugo traju i stoga građevinski radnici retko imaju posla. Jedino ponekad dobiju naređenja da kod kuće izrade drvenu građu, istešu kamenje i sve to pripreme da bi u slučaju potrebe opravka mogla biti izvršena što brže. 

Sada čuj kako oni malo rada troše i na odelo. Pre svega, dok su na poslu, obučeni su u priprosta kožna odela koja im traju do sedam godina. Kad izlaze u društvo prebacuju ogrtač koji im pokriva ono grublje odelo. Boja ovih ogrtača je na čitavom ostrvu ista i to prirodna boja vune. Stoga se kod njih upotrebljava manje vunenog sukna no igde na svetu, a i ono, koje imaju, jeftinije je. Ali oko lanenih tkanina manje je truda i stoga ih više i upotrebljavaju. Kod lanenih tkanina polažu jedino na belinu a kod vunenih na čistoću, dok na finoću tkiva uopšte ne obraćaju pažnju. Zato se kod njih svako zadovoljava samo jednim odelom koje mu obično traje dve godine, dok se u ostalim zemljama pojedinac zadovoljava jedva s četiri ili pet vunenih i raznobojnih toga i sa isto toliko svilenih tunika, a malo otmenijem nije dovoljno ni deset. Utopljanin nema ni razloga da traži više odela, jer kad bi ih i dobio, ne bi se bolje zaštitio od hladnoće niti bi zbog toga i za dlaku izgledao u društvu otmeniji. 

Kako u ovoj zemlji vlada blagostanje u svemu, pošto svi upražnjavaju samo korisne zanate i na njih troše relativno malo vremena i tnuda, stoga ponekad izvode ogromnu masu naroda na popravku drumova, ako je potrebno, a veoma često objavljuju i smanjenje radnih časova, pošto često ne postoji potreba ni za takvim javnim radovima kao što je opravka drumova. Magistrati ne prisiljavaju građane na prekovremeni r a d . . . ”


U pogledu skraćenja radnog vremena u komunističkom društvu vredno je sravniti Mora s Marksom. Obojica imaju sličnu misao. Tako Marks u „Kapitalu” kaže:

„Uklanjanje kapitalističkog oblika proizvodnje dozvoljava da se radni dan ograniči na potreban ra d. . . što više raste proizvodna snaga rada, to se više moţe skratiti radni dan, a što se više skraćuje radni dan, to više može da poraste intenzivnost rada. Posmatrano s društvenog gledišta, proizvodnost rada raste kad se vrši ekonomija rada. Ova ekonomija ne obuhvata samo štednju sredstava za proizvodnju, nego i izbegavanje svakog beskorisnog rada. Dok kapitalistički način proizvodnje silom nagoni na ekonomiju u svakom individualnom preduzeću, dotle njegov anarhični sistem konkurencije stvara najbezmernije rasipanje društvenih sredstava za proizvodnju i radnih snaga, pored bezbroja sad neophodnih ali u suštini inače suvišnih funkcija. Kad su intenzivnost i proizvodna snaga rada date, onda je deo društvenog radnog dana, potreban za materijalnu proizvodnju, utoliko kraći, a otud i deo vremena osvojen za slobodnu duhovnu i društvenu delatnost individua utoliko  ukoliko je rad ravnomemije podeljen među sve članove društva koji su sposobni za rad, ukoliko manje neki društveni sloj ima mogućnosti da prirodnu potrebu rada svali sa sebe na neki drugi sloj. U tome slučaju, apsolutna granica za Skraćenje radnog dana jeste opšta obaveza rada. U kapitalističkom društvu slobodno vreme jedne klase postaje na taj način što se čitav život širokih masa pretvara u radno vreme.” („Kapital", knj. I. Kultura, 1947.)

Toliko o zanatstvu i zemljoradnji u Utopiji. To su zanimanja koja mogu biti i privlačna ako se ne moraju obavljati preko mere. Rad zanatlije i seljaka nije jednolik i otupljujući već raznovrstan, i jedem i drugi stoje u nekoj vrsti ličnog odnosa prema proizvodu svoga rada; oni su njegov ponos i njegova radost. Mi tu, razume se, ne mislimo na zanatlije i seljake kapitalističkog društva koji su najčešće samo zamaskirani proleteri, proizvođači viška vrednosti za kapitaliste. Mor je svakako mogao pretpostaviti da zemljoradnja i zanatstvo imaju sami po sebi dosta privlačnosti i da zato nije potrebna stroga prinuda na rad.

No kako rešiti pitanje teškog, neprijatnog i mukotrpnog rada? Da bi podstakao na njegovo obavljanje, Mor je pribegao religiji koja je u njegovo doba imala veliku moć.

„ . . . ima ih i kod njih i to u velikom broju koji, poneti verom, zanemaruju nauku, ne trude se da steknu ma kakvo znanje niti se ikad predaju ugodnom odmaranju, pošto veruju da će jedino napornim životom i dobrim delima prema svojim bližnjim postići zagrobnu sreću. Stoga se neki od njih posvećuju negovanju bolesnika, drugi opet opravljaju puteve, čiste kanale, popravljaju mostove, kopaju zemlju, pesak ili vade kamen, rade na seči šume i izradi drvene građe, prevoze kolima u gradove drvo, žetvu i ostale stvari. Rade ne samo za javne potrebe, već i za pojedince kojima služe pre kao robovi no kao sluge. Jer gde god se pojavi kakav gadan, težak i prljav posao koji većina ljudi nerado obavlja, oni ga od sveg srca primaju i veselo završavaju. Drugima pružaju priliku za dokolicu, a sami neprekidno rade na najtežim poslovima, pa prigovaraju zbog njihova načina. Ovakvi ljudi, ukoliko se više spuste na položaj roba, utoliko veće poštovanje uživaju u čitavom narodu. Ova vrsta ljudi deli se, ipak, u dva reda. Jedni su neženje, koji ne samo da se uzdržavaju od svakog polnog odnosa za čitava svog veka, već ne jedu ni meso, a neki čak ništa što potiče od životinja. Oni se odriču svih ovozemaljskih uživanja, jer ih smatraju opasnim za buduće blaženstvo, koje željno iščekuju provodeći život u bdenju i napornom radu. Nada da će uskoro uspeti čini ih veselim i žilavim. Drugi provode život u isto tako predanom radu, ali stupaju u brak pošto ne preziru zadovoljstva koja se u njemu nalaze i jer smatraju da treba živeti po zakonima prirode i da svojoj domovini duguju decu. Nijedno zadovoljstvo, koje ne ide na štetu rada, oni ne odbacuju. Biraju prvenstveno meso od četvoronožnih životinja, jer misle da će ih takva hrana učiniti snažnijim i otpornijim za svaki posao. Ovaj red Utopljani smatraju mudrijim ljudima, a onaj prvi pobožnijim."

 Ovi idealni, skromni i oduševljeni radni kaluđeri koji čine oštru suprotnost lenjih, pijanih i arogantnih mantijaša Morovog doba, nisu ipak bili dovoljni za obavljanje neprijatnih radova. Bilo je takvih radova, kao na primer klanje stoke, koji se nisu mogli tražiti od pobožnih ljudi, jer bi kroz takav rad postali brutalni. Mor je želeo da sačuva Utopljane od takve sudbine. Ti radovi su se, međutim, morali obavljati. U nedoumici kako da reši ovo pitanje, Mor nije ostao veran sebi, i on uvodi prinudni rad za jednu klasu stanovnika Utopije.

 „Utopljani ne smatraju robovima ni ratne zarobljenike, sem u slučaju do ovi podignu pobunu, ni decu robova niti, najzad, ijedno lice koje bi mogli da kupe kao tuđeg roba. Kod njih postaje robom ili građanin koji je zbog počinjenog zločina osuđen na robiju ili oni koji su u nekoj tuđoj zemlji osuđeni na smrt zbog zločina. Na ovaj drugi način najčešće dolaze do robova, pošto ih uz malu cenu, i još češće sasvim besplatno, uvoze u velikom broju. Robovi ove vrste moraju ne samo da stalno rade, već i lance da nose. Sa svojim ljudima još strože postupaju, jer smatraju da su oni veći krivci i da zaslužuju težu kaznu pošto se nisu mogli da uzdrže od zločina  iako su tako izvrsnim vaspitanjem bili upućeni i stekli uslove da žive pošteno. 
Postoji još jedna vrsta robova koju sačinjavaju radni i siromašni nadničari koji iz drugih zemalja dobrovoljno dolaze da služe u Utopiji. Sa njima postupaju lepo i gotovo isto tako blago kao i sa građanima, samo što im se daje nešto više posla, jer su naviknuti na teške radove. Ako od ovih poneki hoće da ode, a to se dešava retko, onda ga preko njegove volje ne zadržavaju niti ga otpuštaju bez otpremnine.” 

Položaj osuđenika nije beznadežan: 

„Obično i najveće zločine kažnjavaju ropstvom, jer smatraju da je ova kazna za krivce isto tako teška kao i neposredno pogubljenje i trenutno uništenje, a za državu je mnogo korisnija, jer osuđenik više koristi svojim radom no svojom smrću i, sem toga, ispaštajući na robiji, služi duže vremena kao primer koji odvraća druge od sličnog zločina. Ako se ovakvi robovi pobune ili otkažu poslušnost, tek onda ih ubijaju, pošto su kao divlje zveri koje ni lanci ni rešetke ne mogu da ukrote. Ali ako osuđenici na ropstvo strpljivo podnose svoju kaznu ne oduzima im se svaka nada. Ukoliko, naime, tokom svog tegobnog života pokažu kajanje i dokažu da im je njihova krivica sada mrža no i sama kazna, onda im se ropstvo može ublažiti pa i sasvim oprostiti, bilo voljom vladaoca bilo glasanjem naroda.” 

Ovakvi robovi obično rade u klanicama i kuhinjama. Na tržišta se donose životinje „koje u klanicama izvan grada kolju, u vodi peru i čiste robovi. Oni ne dozvoljavaju da im se građani navikavaju na klanje životinja, pošto kasapski posao, po njihovom mišljenju, u čoveku postepeno uništava milosrđe, najplemenitije osećanje naše prirode... Sve neprijatne, teške i prljave poslove u zajedničkim trpezarijama obavljaju robovi”. Toliko o radnicima i radu.


A sada još nešto o ekonomskim odnosima društva prema pojedinim proizvodnim opštinama, s jedne, i inostranstvu, s druge strane.

 „Na skupštinskom zasedanju u Amaurotu na koje, kao što rekoh, svake godine iz svakog grada odlaze po trojica, odmah po otvaranju zasedanja počinje se razmatranjem u kojim je oblastima bila proizvodnja obilna, a u kojima je opet NAĈIN koja je u oskudici, ne onu koja je bila slabija. Oblast koja se nalazi u izobilju pomaže odmah tražeći i ne primajući ništa u zamenu, a zato opet prima ono što joj nedostaje od neke druge oblasti koja ima toga u obilju, iako joj nije učinila nikakvu uslugu. I tako, čitavo ostrvo živi kao jedna porodica. Kad stanovnici Utopije imaju dovoljno za sebe same, a to računaju za dve godine unapred pošto se ne zna šta se može desiti iduće godine, oni izvoze u druge zemlje veliku količinu viškova žita, meda, vune, lana, drveta, purpura i purpurnih boja, krzna, voska, loja, koža i stoke. Od svake izvezene količine sedmi deo poklanjaju siromašnima zemlje u koju uvoze, a ostalo prodaju po umerenoj ceni. Ovom trgovinom uvoze oni ne samo sirovine koje im nedostaju, kao što je uglavnom gvožđe, već takođe i velike količine zlata i srebra. Trgujući ovako već od pradavnih vremena, nagomilali su neverovatno bogatstvo .. .”56

Svi susedni gradovi i države su kod njih dužnici. Oni gomilaju blaga samo zato da bi u slučaju rata mogli da plaćaju najamnu vojsku i da bi kupili jedan deo neprijatelja. Utopljani nemaju novac pa im ne treba ni zlato. Da bi izbegli pohlepu za zlatom,

oni su izmislili upotrebu zlata sasvim u duhu ostalih svojih ustanova, ali naravno potpuno suprotno od naših običaja i jedva verovatno za onoga koji se nije sam osvedočio, jer se kod nas ono jako ceni i brižljivo krije. Oni jedu i piju iz sudova i pehara od zemlje ili stakla, katkada vrlo lepog oblika, ali bez ikakve vrednosti, a od zlata i srebra, naprotiv, prave lonce i razne sudove za najobičniju upotrebu i to ne samo po javnim domovima no i po privatnim kućama. Dalje, od ovih istih metala izrađuju razne lance kao i debele okove u koje bacaju robove. Najzad, svi oni koji su zbog nekog zločina osuđeni na neki gubitak časti na ušima nose zlatne alkice, na prstima zlatno prstenje, oko vrata zlatnu ogrlicu i, najzad, oko glave zlatan venac.” 

 Tako je Mor zamišljao ekonomske prilike svog idealnog  komunističkog društva.

KRITIKA

Ko god se razume u ove probleme neće tvrditi da se Morovi ciljevi potpuno poklapaju sa tendencijama modernog naučnog socijalizma. Naučni socijalizam počiva na dvema činjenicama: na razvitku proletarijata.  Kao što smo napred videli, Mor nije bio tako fantastičan da jednu modemu državu zamišlja kao I z o l o v a n u   d r ţža v u " . Praktični zastupnik londonskih trgovaca, to je prepustio nemačkim naučnicima. Na primeru gospodina Kirhmana mi samo vidimo, a to nije ništa novo, da za nekog novijeg „filozofa" koji s visine hoće da govori o socijalizmu, nije potrebno ništa više — od p o t p u n o g     n e p o z n a v a n j a predmet. klase i na razvitku velike mašinske industrije koja na naučnoj osnovi već danas svakom preduzeću nameće sistem planski organizovanog društvenog rada. Naučni socijalizam smatra da krupna industrija predstavlja onu tehničku osnovu na kojoj će proletarijat, kada postane merodavni politički faktor, organizovati proizvodnju prema svojim sopstvenim interesima. Kapitalistički način proizvodnje brže je razvio svoje loše strane nego onaj elemenat kome je zadatak da ih prevaziđe: proletarijat je morao da postane trajna institucija i da obuhvati značajan deo naroda, dok je sebe osetio kao klasu i dok je naučna misao u njemu otkrila onu snagu koja će biti nosilac socijalnih pramena. S druge strane, krupna industrija se u sistemu robne proizvodnje mogla razvijati samo u kapitalističkoj formi, ona je bila moguća tek onda kad su se veliki kapitali skupili u mali broj ruku i kada se stvorio proletarijat — armija ljudi bez poseda koji traže posao. Kapital i proletarijat, ogromno bogatstvo i masovna beda morali su postojati dugo vremena pre nego što su razvili klice novog društva. Svi pokušaji da se nevolje kapitalističkog načina proizvodnje uklone sprovode njemu suprotnog načina proizvodnje morali su ostati bez uspeha sve dok se nisu razvile klice novog društva.

Socijalozam 19 veka je morao ostati utopijski, on nije mogao postati naučan.  Početkom devetnaestog veka već je nastao radnički pokret s jasnim ciljevima; to što je Mor mogao da vidi od radničkog pokreta, bili su samo usamljeni tajni dogovori i očajnički poduhvati najčešće zanatskih i seljačkih elemenata. Na početku devetnaestog veka već se mogao videti prelaz kapitalističke manufakture u krupnu industriju. U Morovo vreme kapitalizam je tek počeo da osvaja industriju i poljoprivredu Engleske. Njegovo gospodstvo još nije trajalo dovoljno dugo da bi dovelo do tehničkih prevrata; razlika između kapitalističke i proste robne proizvodnje još se ogledala više u obimu, a manje — u načinu proizvodnje. Danas je razlika između velike kapitalističke industrije i seljačkog ili zanatskog rada očigledna. Prva je ne samo veća, nego i proizvodi na sasvim drugi način, drugim oruđima i metodima. Takva razlika između proste i kapitalističke proizvodnje još nije postojala u Engleskoj početkom šesnaestog veka. Radnici koji su preli vunu za trgovca činili su to na isti način kao i oni koji su radili kod esnafskog majstora. Razlika između njih se najpre sastojala samo u tome što ih je kod trgovca bilo više nego kod majstora i što su kalfe kod majstora imale izgleda da i sami nekad postanu majstori, dok najamni radnici kapitalističkog trgovca nisu imali nikakve nade da ikada sami postanu kapitalisti. Razlika između kapitalističkog i esnafskog načina proizvodnje postojala je tada samo u socijalnom pogledu, a ne i u tehničkom: zanat je činio osnovu i jednog i drugog načina proizvodnje. Slično je bilo i u poljoprivredi. Imanja kapitalističkih zakupaca razlikovala su se od imanja feudalnih potomaka u početku samo svojom veličinom. Još se nije moglo zapaziti neko poboljšavanje metoda obrade ili primena savršenijih sredstava. Pojavio se doduše višak radne snage, ali on nije bio posledica podizanja produktivnosti rada u poljoprivredi, već posledica prelaska sa zemljoradnje na stočarstvo kao siroviju formu poljoprivredne proizvodnje. Mada su u Morovo doba neke loše strane kapitalizma u Engleskoj već bile jasne, tehničku osnovu na kojoj je ovaj počivao činili su još uvek zanat i seljačka poljoprivreda, pa je i Mor pošao od njih kada je zamišljao svoju antikapitalističku društvenu zajednicu. Jasno je da je Mor zbog toga umnogome morao da odstupi od modernog socijalizma. Kao što nam on i u političkom pogledu ponekad izgleda reakcionar — ako bismo bili tako glupi da ga merimo merilom dvadesetog, a ne šesnaestog veka — i kao što je zbog zaostalosti proletarijata bio protivnik svakog narodnog pokreta i branio konstitucionalnu monarhiju, tako nam i Morov socijalizam u ekonomskom pogledu izgleda umnogome zaostao. Tome se ne treba čuditi, već se treba čuditi što uprkos nepovoljnih uslova — njegov socijalizam pored mnogo zaostalih crta pokazuje i najhitnije crte modernog socijalizma, tako da ga s pravom možemo ubrojiti u novije socijaliste.

Nesavremene strane Morovog komunizma nužna su posledica načina proizvodnje od koga je on morao da pođe. Među te nesavremene strane spada, pre svega, vezivanje svakog čoveka za određeni zanat.  U modernoj krupnoj industriji najvažnija uloga pripada nauci. Ona radi njihove primene u proizvodnji; ona isto tako istražuje mehaničke i hemijske osobine različitih materija koje u proizvodnji treba preinačiti; i na kraju ona sprovodi primenu u tehnici onih principa koje je istražila. Radniku pri nadzoru nad mašinom ili hemijskim procesom preostaju samo nekoliko mehaničkih pokreta koji se lako mogu naučiti. Ova mehaničnost i jednostavnost ručnog rada jeste danas jedan od najvažnijih uzroka njegovog srozavanja. Ručni rad danas više ne angažuje duh, on nije privlačan već, naprotiv, odbija i zatupljuje. To omogućava da se vešta radna snaga zameni neveštom, zrela nezrelom i snažna slabom. Kapitalist se u sve većoj meri oslobađa potrebe da drži određen broj izučenih radnika. Istovremeno primena nauke u proizvodnji stalno menja i odnose proizvodnje; nauka ne miruje, a isto tako ne miruje ni pritisak konkurencije koji stalno nameće nova poboljšanja. Mašina od juče danas je već zastarela, a sutra će biti nesposobna za konkurenciju. R

Ĉim proletarijat bude sam upravljao proizvodnjom, ti će se uzroci srozavanja radničke klase pretvoriti u elemente njenog uzdizanja. Uprošćavanje ručnog rada u mašinskoj proizvodnji daje mogućnosti da radnik povremeno menja mesto rada i da u nizu delatnosti uposli razne mišiće i nerve što će ga harmonično osvežavati i oživljavati isto onako kako to danas biva prilikom potpuno neproduktivne gimnastike. Kada se bude zaposlio u najrazličitijim poslovima, radnik će tek postati svestan sposobnosti koje u njemu miruju, svestan da se iz mašine pretvara u slobodnog čoveka. Skraćenje radnog vremena dozvoliće mu da se bavi naukama i to će mu povratiti duhovni sadržaj njegovog rada, jer će shvatiti povezanost svog rada sa celim tehničkim i ekonomskim životom i njegovim prirodnim uzrocima. Time će rad za radnika postati slobodan, jer će namesto biča gladi stupiti svest o nužnosti rada.

Kao što smo već rekli, Mor je predviđao vezivanje svakog radnika za određeni zanat umesto smenjivanja radova koje će omogućiti tek velika proizvodnja i ne samo omogućiti nego i učiniti nužnim ako radnička klasa ne želi da propadne. Rukovanje alatom i poznavanje njegovog dejstva na sirovine kod zanata je rezultat gomilanja ličnih, često slučajnih iskustava, a ne sistematskog naučnog istraživanja. To je slučaj i u manufakturi mada je u njoj svaki proces proizvodnje podeljen na parcijalne radove koje stalno obavljaju isti radnici; učenje takvih radova, naravno, ne zahteva onoliko vremena koliko učenje svih radnji i metoda nekog određenog procesa proizvodnje. Dok je u manufakturi potrebno da se radnik veže na duže vreme za parcijalni rad da bi stekao potrebnu veštinu i postigao što veću produktivnost, dotle je kod zanata gde je rad tako raznovrstan, vezivanje za određeni zanat još od mladosti i stalno učenje kod veštog majstora koji je nosilac svih nasleđa toga zanata, tehnička nuţnost. Pošto zanatski rad ima izvesnu držţ, to vezivanje se nije ni smatralo nekim zlom.

Međutim, kako rešiti pitanje onog rada koji nije zanatski, rada nadničara, kojih je u Morovo vreme već bilo vrlo mnogo, rada na prljavim i gadnim poslovima u klanicama, kod čišćenja kuća i gradova itd.? Ti neprijatni radovi, oduvek omiljena primedba oifta protiv socijalizma, bili su za utopiste veliki kamen spoticanja. Furje je pokušavao da ga izbegne uvođenjem u rad psiholoških motiva koji su ponekad bili i genijalni. Mor je, kao što smo videli, pokušavao da nešto slično postigne pomoću religije koja je u njegovo vreme još predstavljala snažnu polugu. Pošto mu to nije izgledalo dovoljno, bio je prinuđen da u svojoj idealnoj komunističkoj državi uvede prinudni rad robova, to jest klasu bez svojine i prava koja će raditi za druge. Bilo mu je vrlo nezgodno i on se trudio da toj ustanovi oduzme njenu surovost, pa je tu klasu predvideo za lica koja bi inače imala još goru sudbinu. Zbog tehničke osnove na kojoj je stojao, njemu je bilo nemoguće da potpuno ukloni tu degradiranu klasu. Tek je modema krupna industrija i naučna tehnika pružila punu mogućnost da se radovi izjednače po svojoj prijatnosti ili neprijatnosti i da se eventualno preostali deo neprijatnog rada tako uprosti da ga mogu obavljati naizmenično svi ljudi sposobni za rad. To omogućava da se ukine radna prinuda i postojanje jedne neravnopravne klase. Razlika između prijatnog i neprijatnog rada već danas je znatno umanjena, doduše, najčešće na taj način što je onom radu koji je ranije bio prijatan, oduzeta svaka privlačnost. Modernoj tehnici uspelo je ipak da ublaži čitav niz neprijatnih poslova ili da ih potpuno ukloni iako....



preveo dr Vladimir Nenadović
kultura 1967.


______________________________________________
kondotijeri 
Kao što u naše vreme veliki građevinski preduzimača uz pomoć velikih radnih armija preuzimaju izvođenje džinovskih građevina, kanala i si. tako su u četrnaestom i petnaestom veku u Italiji veliki ratni preduzetnici uz pomoć dobro naoružanih vojski preuzimali bitke, opsade i slične potrebe „slatke” trgovine, naravno uz odgovarajuću cenu. Ovi veliki preduzetnici vojničkog zanata zvali su se kondotijerima.


___________________________________________________

Neki istoričari mistificiraju borbu između protestantizma i katolicizma kao borbu između dva principa, borbu između „autoriteta” i „individualizma”. Isto tako predstavljaju Nemce kao bogomdani narod individualizma, a Romane kao robove autoriteta. Sklonost Nemaca ka protestantizmu i Romana ka katolicizmu toboţ je urođena. To je vrlo komotan način tumačenja istorijskih pojava.



3 Ovo ne treba shvatiti kao osudu reformacije. Mi smo ovu konstataciju izneli zato što ona objašnjava zašto najobrazovaniji duhovi u Nemačkoj kao i u Engleskoj nisu hteli ni da čuju za reformaciju. Ta se pojava ne bi mogla razumeti ako se na uobičajeni način uzme da je reformacija u suštini bila duhovne prirode, da je to bila borba višeg protestantskog duhovnog obrazovanja protiv nižeg katoličkog. Nasuprot tome, humanizam je bio puna suprotnost reformacije.
_______________________________________________



4 Naslov njegovog spisa glasi: „The Life of Sir Thomas More, written by his son in law William Roper”. Za moto je uzeo krst s natpisom: ,,In hoc signo vinces”. (Pod ovim znamenjem pobedićeš.) Englesko izdanje „Utopije” u „Pitt- Press-Series” (Kembridţ 1885) sadrži i otisak ove biografije prema izdanju Heames-a iz 1716. godine. Stranice koje navodimo iz Roperovog spisa odnose se na ovo izdanje.

________________________________



5 Koristili smo se Kelnskim izdanjem ovog dela iz 1612. god.: Tres Thomae, seu res gestae S. Thomae Apostoli, S. Thomae, Archiepiscopi Cantuariensis et Martyris, Thomae Mori, Angliae quondam cancellarii. Autore Thoma Staipletono. Coloniae Agriippinae 1612, str. 382 (posvećeno opatu „Her- manno Mayero”). Postoji i jedan loš francuski prevod ove biografije od A. Martdna: Histodre de Thomas More, par Stapleton, Pariš, 1849. Primedbe i komentar dao je Audin prepisavši ih iz Rudhardovog „Morusa”.


_______________________________________

6 G e o r g T h o m a s R u d h a r t , „Thomas Morus”. Aus den Quellen bearbeitet. Niirnberg 1829. X und 458 Seiten.
7 Frederic S e e b o h m , „The Oxford Reformers of 1498. Being a history of the fellow work of John Colet, Erasmus and Thomas More”. London 1867, drugo izdanje 1869.
Baš kad je objavljeno prvo izdanje, pronađen je rukopis iz koga su ustanovili Morovu godinu rođenja. To je oborilo celu hronologiju i dobar deo hipoteza u toj knjizi. Sebom je brzo pripremio novo, drugo izdanje i povukao prvo iz prodaje. Naši izvodi potiču delom iz prvog, delom dz drugog, izdanja koje nam je tek kasnije došlo do ruku.
______________________________________________




15 Među Morovim životinjama postao je čuven i na slici ovekovečen jedan majmun. Taj majmun je jednom prilikom umeo tako vesto da spreči lasicu koja je htela da prodre kroz pukotinu u kavez pitomih zečeva da je Erazmo, diveći se, taj slučaj izneo u svom delu ,,CoIIoquis". Nekoliko godina kasnije Hans Holbajn slikao je porodicu lord-kancelara Mora i na toj slici majmun obavezno nije smeo da izostane (Seebohm, ibid., I izd., str. 420, 421).

16 Pošto nećemo imati prilike da se na to kasnije vratimo, to moramo ovde reći da Mor nije bio ni najmanje lažno stidljiv; bio je u stanju da se sasvim oduševi nekim masnim vicem i to ne samo u tajnosti kao što to čine filistri koji moraliziraju. Masnu šalu, koja bi mu uspela, on je i štampao. Više takvih mogu se naći među njegovim latinskim epigramima. Za karakteristiku Mora navešćemo ovde jednu od njih: mladić iznenadi devojku u samoći. On je zagrli i umoli za ljubav. Uzalud, ona se branila očajno i rukama i nogama. Njega izdade strpljenje, izvuče svoj mač i uzviknu: „Kunem ti se ovim mačem, „Ako ne ležiš mirno i ne držiš jezik za zube ja ću otići. „Uplašena ovom mračnom pretnjom ona pade i reče: „Pa dobro, učini, ali znaj da popuštam samo pred silom.” Vic se sastoji manje u tome šta je rečeno, a više u onome kako je rečeno. Prevod uvek gubi pravo dejstvo. Poenta u originalu glasi: „Per tibi ego hunc ensem juro, simul etulit ensem,
_____________________________________________


17 Sam Mor kao imena svojih kćeri navodi: Margareta, Elizabeta i Cecilija (na primer u pismu u stihovima njegovoj deci koje se nalazi u prilogu njegovih epigrama). Erazma je verovatno zbunio engleski izgovor skraćenog imena.



____________________________

18 Erazmo navodi tri instrumenta: cythara, testudo i monochordum. Prepuštamo poznavaocima istorije muzike da
__________________________

23 The life of John Picus, Erle of Mirandula, a great Lorde of Italy, an excellent connyng man in ali soiences and vertuos of living: with divers epistles and other works of y said John Picus, full of great Science, vertue and wisedom: whose life and workes bene worthy and digne to be read and often to be head in memory. Translated out of latin into Englishe by maister Thomas More.

__________________________________________

24 The histo*y of King Richard the Third (unfinished) vvritten by Master Thomas Morus, than one of the undersheriffis of London, about the year of the Lord 1513 (vidi str. 35. celokupnih dela na engleskom jeziku).


__________________________

31 Kuća u kojoj je „Utopija” verovatno napisana, postoji još i danas. To je gostionica, zvana Crosby Hali, jedna od znamenitosti Londona, građena 1466. godine u ulici Bishopsgate Street. Tu kuću kupio je Mor nekoliko godina posle svog prvog venčanja, koje je obavljeno 1505. godine, a 1523. godine prodao ju je Antoniju Bonviziju, jednom trgovcu iz Lucca s kojim je bio u ličnom prijateljstvu. Ne zna se tačno godina kad je on kuću kupio; verovatno da je to bilo pre 1515. godine. Uporedi Charles Knight, London, knj. I, str. 322.


_________________________________

34 Mor nije doživeo najgore finansijske mahinacije Henriha VIII. Henrih je svoju vladavinu započeo pogoršanjem vrednosti novca. Dalje falsifikate je preduzeo tek posle Morove smrti. Mi na žalost ne raspolažemo nikakvim podacima o tome da li je Mor imao uticaja što je privremeno bilo prestalo falsifikovanje novca. Ĉinjenica je da su se falsifikati zato kasnije češće ponavljali. Kad je Henri VII stupio na presto sadržana srebra u jednom šilingu iznosila je 142 grama. 15.9. godine spuštena je na 118 grana, 1543. na 100 grana, 1545. na 60 grana i 1546. na 40 grana. „Bezvrednom legurom" nazvao je Anderson engleski novac iz 1545. i 1546. godine. („Origine of commerce”, knj. I, str. LXX.)
______________________________________



36 Ĉini nam se da je Mor tu mislio baš na zakone koji su imali da zaštite seljaka od veleposednika. Ovi su u to vreme počeli da uzurpiraju opštinske zemlje i da proteruju seljake. Počev od Henriha VII donošeni su strogi zakoni protiv eksproprijacije seljaka. Oni su kralja učinili popularnim među seljacima. Ali su ti zakoni u isto vreme prinuđavali veieposednike da od kralja ili njegovih ljudi otkupljuju dozvolu za njihovo prekoračenje. To je značilo da oni ocu zemlje moraju unapred dati deo iznosa od krađe zemlje koja im se dopuštala. Dobar deo Uolsijevog bogatstva potiče iz tog izvora.

____________________


Izdanja

- Celokupno izdanje njegovih dela na latinskom izašlo je tri puta, prvi put u Bazelu 1563. godine, drugi put u Levenu 1566. godine, i treći put 1689. godine u Frankfurtu i Lajpcigu. Prema Kejliju (ibid., str. 274) ovo treće izdanje trebalo bi da bude najbolje. Mi smo se stoga i držali njega.

- Izvestan broj Morovih rasprava, pesama i dr. izdao je početkom osamnaestog veka A. Kej li u već spomenutim 9 Tomas Mor * Thomae Mori Angliae quondam Cancellariii opera omnia quotquot reperiri potuerunt ex Basileensi anni MDLXIII et Lovaniensi anni MDLXVI editionibus deprompta, diversa ab istis serie deposita, emendatioraque edita, praefixae de vita et morte Thomae Mori, Erasmi et Nucerini epistolae ut et doctorum virorum de eo aeulogia. Francofurti ad Moenum et Lipsiae, sumptibus Christiani Genschii, anno MDCLXXXIX. „Memoirs of Sir Thomas More”. Sličnu zbirku (delimično samo u odlomcima i izvodima) nekih Morovih spisa (prevedenih na novi engleski jezik) izdao je novokatolik W. Jos. Walter u Americi.

- U novije vreme izašla su, osim „Utopije” o kojoj ćemo još opširnije govoriti, samo Morov fragment o Ričardu III i njegova knjiga o Piku dela Mirandoli.

- Najvažniji izvori za proučavanje Mora su, pored samih njegovih dela, pisma njegovih prijatelja upućena njemu ili pisana o njemu. Među tim pismima jedno je najvažnije, kako zbog ličnosti čoveka o kome piše, tako i zbog ličnosti pisca kao i primaoca tog pisma. To pismo uputio je 1519. godine, baš na početku reformacije, Erazmo Roterdamski Ulrihu fon Hutenu. Ono sadrži potpun opis Morovog života do toga datuma i to od njegovog

- Sir Thomas M o r e . A selectdon from his works, as vvell in prose as in verse, forming a sequel to „Life and Times of Sir Thomas More” by W. Jos. Walter. Baltimore 1841, 364 str. “ M o r e s History of Ring Richard III. Eddted with Notes, Glossary, Index of Names, by J. Ravvson Lumby, Pitt Press Series. Cambridge, University Press. Leipzig 1885, F. A. Brockhaus.

- Morova istorija Edvarda V i Ričarda III izašla je u popularnom izdanju zajedno s delom J. M i l t o n a Britain under TrojSn, Roman, Saxon Rule und E. Bacons Henry VII u Londonu. 1890. godine izašlo je novo izdanje Morovog Life of John Picus, Earl of Mirandula etc. najprisnijeg prijatelja s kojim je godinama zajedno živeo i radio.


_____________________________

41 U Rableovom delu „Gargantua i Pantagruel”, knjiga druga, glava 18. do 20, pojavljuje se jedan visoki engleski funkcioner (un grand clerc d‟Angleterre) po imenu Tomas koji se u Parizu sastaje s Pantagruelom s kojim vodi vrlo komičan nemi razgovor rukama. Radi se o aluziji na Mora; nemušti jezik ove dvojice treba da ismeje diplomatske finese mirovnih pregovora u Kambreju. Mi ne znamo koliko je to tačno, ali je nesumnjivo da u Tomasu treba videti Mora, prema iscrpnom istraživanju Esmangarda. („Oeuvres de Rabelais”, edition variorum, .augmentee... d‟un nouveau commentaire historique et philologique par Esmangard et Eloi Johanneau. Pariš 1823, knjiga treća, str. 437—444.)
Posle sukoba između Mora i Francuza Ţermen de Bria (Ger- manus Brixius) koji je bio savremenik i dobar poznanik Rablea, izgleda da mnogi francuski humanisti nisu imali dobro mišljenje o Moru. Briksijus je 1513. godine napisao pesmu „Herveus, sive Chordigerae navis vonflagratio” u kojoj je opisao borbu između jednog engleskog i jednog francuskog broda i proslavio Francuze na račun Engleza. Mor mu je razljućen time odgovorio zajedljivim epigramom. „In Brixium Ger- manum false scribentem etc.”, a ovaj je odgovorio Moru pesmom „Antimorus” koja je imala 400 stihova. Taj sukob je pobudio taikvu pažnju da je .Antimorus" doživela tri izdanja. Iz toga se vidi kakav je ugled uživao Mor kod humanista. Mi smo koristili pariško izdanje iz 1519. godine, za ostala dva izdanja samo smo saznali iz studije Esmangarda. Sukob je izgladio Erazmo Roterdamskd koji je Mora nagovorio da ne odgovara svome protivniku.
____________________________________

42 F. J. Furnival, jedan od najistaknutijih poznavalaca doba Henriha VIII, kaže za gospodina Fruda, tog građanskog istoričara koji je sad u Engleskoj u modi, sledeće: „Engleske narodne pesme” daju vrlo lepu ispravku slike koju nam gospodin Frud u svojoj istoriji daje o prilikama u Engleskoj u početku vladavine Henriha VIII. Ta s l i k a je potpuno jednostran i lažni prikaz s t v a r n i h p r i 1 i k a." (Predgovor uz „Ballads from Manuscripts. I Ballads on the condition of England in Henry VIII and Edvvard VI reigns.” Edited by Frederick Furnival. London 1868—1872.) Narodne pesme su uvek važan izvor za upoznavanje jednog doba. Pisani izvori najčešće sadrže samo prikaz v l a d a j u ć i h klasa; iz narodnih pesama mi upoznajemo shvatanje potlačenih. Za nas su naročito značajne narodne pesme iz doba Henriha VIII i njegovih naslednika, jer nam pokazuju koliko je Henrihova reformacija bila nepopularna i kako je duboko u narod bila prodrla „Utopija”. Mi u tim pesmama često nailazimo na aluzije koje se odnose na „Utopiju", naročito u baladama; često je reč o ovcama koje gutaju ljude (uporedi sledeći odeljak).
_________________________________________


Tomas Mor, Utopija

8 коментара:

Анониман је рекао...

???????? Nemoj mi reci da si sve ovo PROCITALA!
Z.

Milos је рекао...

Nazalost, ta se klasa ne moze uklonoti jer zivot kojim zivimo stvara ljude koji ce raditi bilo sta za bilo koju cifru. I nisu krivi ljudi, vec sistem bede i jada.

L2 је рекао...

Reče jednom jedan čovek ".. svet je jedno gadno, teško i prljavo mesto za život...a ljudi vrsta kojoj je u genetskom kodu zapisan prvo sopstveni interes, pa sve ostalo."
Drugi su mislili i misle drugačije. Ko je kriv? Društvo ( sistem ) ili pojedinac u njemu, genetika ili ono u čemu se ispoljava, odgoj, vaspitanje, obrazovanje. A možda priroda, to gadno mesto bitisanja u kome nema milosti. Ja nemam odgovor, imam svoje mišljenje a to je, krajnje pojednostavljeno: svaki pojedinac je u velikoj meri krojač svoje sudbine ( izuzmimo prirodne i ostale katastrofe, bolesti i sl.) precizno definisanim shvatanjem sveta i sebe u njemu i delom, oživotvorenjem tih principa. Naravno mislim na principe uspešnosti. To bi, ujedno, bio recept za bolji život pojedinca. A sistem? Sve ideje o idealnom društvu bile su utopija, pokušaji stvaranja nekog takvog društva u korenu su bili neuspešni. Idealan sistem ne postoji, kao što ne postoji ni idealan čovek. Krivi jesu ljudi, oni su ti koji formiraju sistem, održavaju ga ili ruše.
poz.

L2 је рекао...

Pazi debeli, ceo tekst sam ispravila ( unela dijakritičke znakove). I čitala sam sa velikim interesovanjem. Jeste da je autor levičar, ali vrstan intelektualac pa ako izbaciš marksističke budalaštine i udubiš se u u vrhunsku i jedinstvenu percepciju stvarne Morove pozicije u vremenu ne mođeš a da ne uživaš.

Izvini na kasnom odgovoru, ako ga uopšte budeš pročitao. Ne uspevam uvek da " upratim " komentare.

pozdrav

BLOG007 је рекао...

*** "RIBA uvek (pa, i biblijska) smrdi od glave!", a čisti se od repa!

L2 је рекао...

Stara ( biblijska ) a ipak ne objasnjava punu istinu. Riba je celina, kao i covecanstvo, nema glave bez repa, pa ni mocnih glava bez podrske masa. U tome je problem, jedan od mnostva problema.

Ayman Al_Wakeel је рекао...

Želio bih da se zahvalim kreditno-kreditnim institucijama na divnoj i odličnoj usluzi koja je pružena za apliciranje za kredit. Veoma sam zadovoljan vašom uslugom i voleo bih da nastavim i ubuduće. Već sam uputio jednog svog prijatelja u ovu kompaniju i ubuduće ću sve upućivati samo na vas. Kontaktirajte na WhatsApp: +393512640785. Hvala vam. Primio sam zajam od 6.800 dolara od kreditnih institucija. Kontaktirajte ih ako vam je potreban hitan zajam na email: loancreditinstitutions00@gmail.com.. Uprava: +393512114999. ili +393509313766.

Ruwaid Assaf је рекао...

Moje svjedočanstvo Zdravo svima
Ovdje sam da svjedočim kako sam dobio zajam od kreditno-kreditnih institucija nakon što sam se nekoliko puta obraćao raznim kreditorima koji su obećavali pomoći, ali mi nikada nisu dali zajam. Sve dok me prijatelj nije upoznao sa kreditno-kreditnim institucijama i obećao da će mi pomoći i zaista su uradili ono što su obećali bez ikakvog odlaganja. Nikada nisam mislio da još uvijek postoje pouzdani kreditori dok nisam upoznao kreditne institucije, koje su zaista pomogle sa zajmom od 13.000 eura i promijenile moje uvjerenje. Ne znam da li vam je na bilo koji način potreban pravi i hitan zajam, slobodno kontaktirajte kreditne institucije putem e-pošte: loancreditinstitutions00@yahoo.com
Whatsapp broj:+393512640785 ili : +393509313766
ili :+393512114999.
email: loancreditinstitutions00@gmail.com

Постави коментар