недеља, 19. новембар 2017.

Irvin D. Jalom, GLEDANJE U SUNCE




Ni soleil ni la mort ne se peuvent regarder en face.
(Ni suncu ni smrti se ne može gledati pravo u lice.)

Fransoa de la Rošfuko, maksima 26


1
SMRTNA RANA

U srce mi je kročila tuga. Uplašio sam se smrti.
Gilgameš1


Samosvest je vrhunski dar, blago dragoceno koliko i sam život. To je ono što nas čini ljudima. Ali je njena cena visoka: rana smrtnosti. Naše bitisanje je zauvek pod senkom saznanja da rastemo, razvijamo se i, neizbežno, propadamo i umiremo.

Smrtnost nas proganja od početka istorije. Pre četiri hiljade godina je vavilonski junak Gilgameš razmišljao o smrti svog prijatelja Enkidua, izgovarajući reči koje sam postavio kao epigraf ovog poglavlja: „Ti si potamneo i više me ne možeš čuti. Kad umrem, zar neću i ja biti poput Enkidua? U srce mi je kročila tuga. Uplašio sam se smrti.”

Gilgameš govori u ime svih nas. Svi se mi plašimo smrti kao što se i on plašio - svaki muškarac, žena i dete. Kod nekih od nas se strah od smrti manifestuje samo indirektno, kao opšti nemir ili pod maskom nekog drugog psihološkog simptoma; drugi ljudi eksplicitno i svesno doživljavaju strepnju zbog smrti; a kod nekih se strah od smrti pretvara u erupciju užasa koja poništava svaku sreću i ispunjenost.

Vekovima su mudri filozofi pokušavali da zaleče ranu smrtnosti i pomognu nam da izgradimo harmoničan i miran život. Kao psihoterapeut koji je lečio mnogo ljudi sa problemom strepnje od smrti, zaključio sam da je drevna mudrost, posebno mudrost filozofa antičke Grčke, danas u potpunosti relevantna.

Zaista, u svom terapeutskom radu, za svoje intelektualne pretke ne uzimam toliko velike psihijatre i psihologe s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka - Pinela, Frojda, Junga, Pavlova, Roršaha i Skinera - koliko klasične grčke filozofe, a naročito Epikura. Što više saznajem o tom izvanrednom atinskom misliocu, to ga više prepoznajem kao protoegzistencijalnog psihoterapeuta i u celom ovom radu koristiću se njegovim idejama.


On je rođen 341. godine pre nove ere., ubrzo nakon Platonove smrti, a umro je 270. godine pre nove ere. Danas je većini ljudi njegovo ime poznato preko reči epikurejac, koja označava osobu posvećenu prefinjenim čulnim zadovoljstvima (naročito dobroj hrani i piću). Ali istorijska istina je da Epikur nije bio pobornik čulnih zadovoljstava; mnogo se više zanimao za postizanje spokoja (ataraksije).


Epikur je zastupao „medicinsku filozofiju” i tvrdio da, kao što lekar leči telo, tako filozof mora lečiti dušu. Po njegovom mišljenju, filozofija ima samo jedan pravi cilj: da ublaži ljudsku patnju. A šta je glavni uzrok te patnje? Epikur je verovao da je to naš sveprisutni strah od smrti. Zastrašujuća vizija neizbežne smrti, rekao je, ometa naše uživanje u životu i nagriza nam svako zadovoljstvo. Da bi ublažio strah od smrti, razvio je nekolicinu moćnih misaonih eksperimenata, koji su mi pomogli da se suočim sa sopstvenom strepnjom od smrti i ponudili sredstva koja koristim da pomognem svojim pacijentima. U razmatranjima koja slede, često ću se vraćati tim dragocenim idejama.

Lično iskustvo i klinički rad naučili su me da strepnja od smrti naizmenično raste i opada tokom životnog ciklusa. Deca u ranom uzrastu ne mogu a da ne zapaze nagoveštaje smrtnosti koji ih okružuju - suvo lišće, mrtve insekte i životinje, babe i dede koji nestaju, ožalošćene roditelje, beskrajne redove spomenika na groblju. Deca mogu da jednostavno posmatraju, pitaju se i, sledeći primer svojih roditelja, ćute o tome. Ako otvoreno izraze svoju strepnju, roditelji će primetno osećati nelagodnost i, naravno, požuriti da što pre uteše decu. Odrasli ponekad nastoje da pronađu utešne reči, da celu stvar prebace u daleku budućnost, ili da umire dečju strepnju pričama o vaskrsnuću, večnom životu, raju i ponovnom susretu - pričama koje poriču smrt.

Strah od smrti obično pada u zasenak otprilike od šeste godine pa do puberteta, što je period koji je Frojd označio kao period latentne seksualnosti. Nakon toga, tokom adolescencije dolazi do erupcije straha od smrti: tinejdžeri su često okupirani smrću; neki pomišljaju i na samoubistvo. Mnogi adolescenti danas reaguju na strah od smrti tako što postaju gospodari i sejači smrti u svom drugom životu - u video igrama punim nasilja. Drugi prkose smrti crnim humorom i pesmama koje se rugaju smrti, ili gledanjem horor filmova sa prijateljima. Ja sam u ranoj adolescenciji dva puta nedeljno odlazio sa drugovima u mali bioskop u blizini prodavnice moga oca, gde bismo uglas vrištali gledajući horor filmove i blenuli u beskrajan niz filmova o varvarstvima Drugog svetskog rata. Sećam se kako sam tiho drhtao pri pomisli da je puka slučajnost što sam rođen 1931. godine, a ne četiri godine ranije kao moj rođak Hari, koji je poginuo u pokolju tokom napada na Normandiju.


Neki adolescenti prkose smrti tako što preuzimaju sulude rizike. Jedan od mojih pacijenata - koji je imao višestruke fobije i sveprisutnu strepnju da bi nešto katastrofalno moglo da se desi u svakom trenutku - rekao mi je kako je počeo sa padobranskim skokovima u svojoj šesnaestoj godini i kako je izveo na desetine skokova. Sada, kad pogleda unazad, veruje da je to bio njegov način da se suoči sa svojim stalnim strahom od sopstvene smrtnosti.


S godinama, dva velika životna zadatka ranog odraslog doba guraju u stranu adolescentske brige o smrti: ostvarivanje karijere i zasnivanje porodice. Potom, nakon tri decenije, kako deca napuštaju dom i pred nama se pomalja kraj profesionalne karijere, pogađa nas kriza srednjih godina i doživljavamo još jednu silnu erupciju strepnje od smrti. Kako dostižemo vrhunac života i gledamo put pred sobom, shvatamo da on više ne ide uzlazno, već kreće nadole, ka slabljenju i nestajanju. Od tog trenutka, brige o smrti nikada nas potpuno ne napuštaju.

Nije lako proživljavati svaki trenutak uz punu svest o smrti. To je kao da pokušavate da gledate direktno u sunce: možete izdržati samo donekle. Pošto ne možemo da živimo paralisani strahom, stvaramo metode kojima ublažavamo užas smrti. Projektujemo se u budućnost kroz svoju decu. Postajemo bogatiji, poznatiji, sve veći; razvijamo kompulzivne zaštitne rituale; ili usvajamo nepokolebljivu veru u nekog konačnog spasioca.

Neki ljudi - krajnje uvereni u sopstveni imunitet - žive herojski, često bez obzira prema drugima ili prema sopstvenoj bezbednosti. Drugi pak nastoje da prevaziđu bolni smrtni rastanak spajanjem - sa voljenom osobom, sa idejom, sa zajednicom, sa božanskim bićem. Strepnja od smrti je majka svih religija, koje, na ovaj ili onaj način, nastoje da ublaže muku naše konačnosti. Bog, kako je transkulturalno zamišljen, ne samo što smiruje bol smrtnosti nekom vizijom večnog života već i olakšava strašnu izolaciju tako što nudi večnu prisutnost i obezbeđuje jasan plan za vođenje života sa smislom.

Međutim, i uprkos najčvršćoj, najčasnijoj odbrani, nikada ne možemo u potpunosti suzbiti strepnju od smrti: ona je uvek tu, vreba iz nekog skrivenog predela uma. Možda, kako kaže Platon, ne možemo da lažemo najdublji deo samog sebe. Da sam bio građanin antičke Atine, oko 300. godine pre nove ere. (period koji se obično naziva zlatnim dobom filozofije) i da sam doživeo paničan strah od smrti ili noćnu moru, kome bih se obratio da oslobodi moj um te mreže straha? Verovatno bih otišao na Agoru, deo antičke Atine u kome su bile smeštene mnoge važne filozofske škole. Prošao bih pored Akademije koju je osnovao Platon, a kojom bi tada upravljao njegov nećak Speusip; prošao bih i pored Liceja, škole Aristotela, koji je nekada bio Platonov učenik, ali čija se filozofija previše razlikovala da bi bio imenovan za njegovog naslednika. Zaobišao bih i škole stoika i cinika, i ignorisao sve lutajuće filozofe u potrazi za učenicima. Konačno, došao bih do Epikurovog vrta, i mislim da bi tamo pronašao pomoć.

Kome se danas obraćaju ljudi koji ne mogu da se izbore sa strepnjom od smrti? Neki traže pomoć od porodice i prijatelja; neki se okreću crkvi ili traže terapiju; dok drugi pak možda konsultuju knjigu poput ove. Radio sam sa velikim brojem osoba koje su bile užasnute smrću. Verujem da zapažanja, misli i intervencije koje sam razvio baveći se terapijom celog svog života mogu pružiti značajnu pomoć i uvid onima koji ne mogu sami odagnati strepnju od smrti.

U ovom prvom poglavlju želim da naglasim da strah od smrti stvara probleme koji na prvi pogled ne izgledaju direktno povezani sa smrtnošću. Smrt doseže daleko, a njen uticaj je često skriven. Iako strah od umiranja može potpuno paralisati neke ljude, on je često skriven i ispoljava se u simptomima koji naizgled nemaju nikakve veze sa smrtnošću.

Frojd je verovao da je veliki deo psihopatologije posledica potiskivanja seksualnosti. Ja smatram da je njegovo stanovište previše usko. U svom kliničkom radu došao sam do spoznaje da pojedinac može potiskivati ne samo seksualnost već i celo svoje biće, a posebno svoju konačnu prirodu.

U drugom poglavlju razmatram načine na koje se može prepoznati skrivena strepnja od smrti. Mnogi ljudi pate od anksioznosti, depresije i drugih simptoma koji se hrane strahom od smrti. U tom poglavlju, kao i u narednim poglavljima, svoje zaključke ilustrujem kliničkim istorijama slučaja i tehnikama iz moje prakse, kao i pričama iz filmova i književnosti.

U trećem poglavlju pokazujem da suočavanje sa smrću ne mora da se završi očajem koji život lišava svakog smisla. Upravo suprotno, to može biti iskustvo koje otvara oči i vodi ka ispunjenijem životu. Centralna teza tog poglavlja je: iako nas fizička smrt uništava, ideja smrti nas spasava.

Četvrto poglavlje opisuje i razmatra neke od moćnih ideja za prevazilaženje straha od smrti koje su uveli filozofi, terapeuti, pisci i umetnici. Međutim, kao što se sugeriše u petom poglavlju, same ideje možda nisu dovoljne da se suprotstave užasu koji okružuje smrt. Zapravo je sinergija ideja i međuljudskih veza najmoćnije sredstvo za suočavanje sa smrću, i ja u ovoj knjizi predlažem mnoge praktične načine na koje tu sinergiju možemo primeniti u svom svakodnevnom životu.


Ova knjiga prikazuje stanovište zasnovano na mom posmatranju ljudi koji su mi se obratili za pomoć. Međutim, pošto posmatrač uvek utiče na predmet posmatranja, u šestom poglavlju se okrećem ispitivanju posmatrača i opisujem svoja iskustva u vezi sa smrću i svoje stavove o smrtnosti. Takođe, hvatam se ukoštac sa pitanjem smrtnosti i - kao stručnjak koji se strepnjom od smrti bavio tokom cele svoje karijere i kao čovek kome je smrt sve bliža i bliža - želim da otvoreno i jasno govorim o svom iskustvu sa strepnjom od smrti.

Sedmo poglavlje nudi uputstva terapeutima. Terapeuti najčešće izbegavaju da rade direktno sa strepnjom od smrti. Možda je razlog to što nisu spremni da se suoče sa sopstvenom strepnjom, ali tu još veću ulogu igra to što profesionalne škole nude malo ili nimalo obuke za egzistencijalan pristup: mladi terapeuti su mi rekli da svojim pitanjima ne zalaze previše u strepnju od smrti jer ne znaju šta da rade sa odgovorima koje dobiju. Kako bi pomogli klijentima koje opseda strah od smrti, terapeutima je potreban novi skup ideja i nova vrsta odnosa sa pacijentima. Iako je sedmo poglavlje usmereno ka terapeutima, nastojao sam da izbegnem profesionalni žargon i nadam se da će tekst biti razumljiv svakom čitaocu.

Možda ćete se zapitati zašto bi se neko bavio ovom neprijatnom, zastrašujućom temom? Zašto gledati u sunce? Zašto ne slediti savet ugledne vodeće ličnosti američke psihijatrije, Adolfa Mejera, koji je pre jednog veka upozorio psihijatre, „Ne češite tamo gde ne svrbi”? 2 Zašto se hvatati ukoštac sa najužasnijim, najmračnijim i najizvesnijim aspektom života? Zaista, tokom proteklih godina, pojava ’ekonomisanog zdravstva’, kratke terapije, kontrole simptoma i pokušaja da se izmene obrasci mišljenja samo su ojačali ovo zaslepljeno gledište.3

Međutim, smrt ipak svrbi. Svrbi stalno; uvek je uz nas, grebe po nekim unutrašnjim vratima i bruji tiho, jedva čujno, tik ispod membrane svesti. Skrivena i prerušena, izbija u vidu raznih simptoma; ona je izvor mnogih naših briga, stresova i konflikata.4


Snažno osećam - kao čovek koji će i sam umreti jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, i kao psihijatar koji se decenijama bavio strepnjom od smrti - da nam suočavanje sa smrću omogućava ne da otvorimo neku užasnu Pandorinu kutiju, već da ponovo kročimo u život na bogatiji i saosećajniji način. Stoga ovu knjigu nudim sa optimizmom. Verujem da će vam pomoći da pogledate smrti u lice i da time ne samo ublažite strah već i obogatite svoj život.



2

PREPOZNAVANJE STRAHA OD SMRTI


Smrt je sve
i smrt je ništa.
Crvi se uvlače, crvi se izvlače.



Svako se plaši smrti na svoj način. Za neke ljude, strepnja od smrti je muzička pratnja njihovog života. Njih svaka aktivnost navodi na pomisao da se taj poseban trenutak više nikada neće ponoviti. Čak i neki stari film ostavlja gorak ukus u ustima onih koji ne mogu a da ne misle kako su svi ti glumci sada samo prah.

Kod drugih ljudi strepnja je glasnija, razuzdanija. Ume da eksplodira u tri ujutru i ostavi ih bez daha pred utvarom smrti. Oni su opsednuti mišlju da će i sami uskoro biti mrtvi - kao i svi drugi oko njih.

Neke ljude opseda konkretna fantazija o nastupajućoj smrti: pištolj uperen u lice, nacistički streljački vod, lokomotiva koja gromoglasno juri ka njima, pad sa mosta ili nebodera.

Scenariji smrti poprimaju žive forme. Neko je zaključan u kovčegu, nozdrva punih zemlje, sa svešću o večnom ležanju u tami. Drugi se plaše da nikada neće videti, čuti ili dodirnuti svoje voljene. Neki se plaše bolnog bivstvovanja pod zemljom dok su im svi prijatelji na zemlji. Život će nastaviti svojim tokom, kao i pre, a oni neće imati mogućnost da saznaju šta će se dogoditi njihovoj porodici, prijateljima ili svetu.

Svako od nas može osetiti nagoveštaj smrti svake noći kada utone u san ili kada je bez svesti pod anestezijom. Smrt i san, tanatos i hipnos u grčkom rečniku, bili su blizanci. Češki romanopisac egzistencijalista, Milan Kundera, smatra da nagoveštaj smrti nalazimo i u činu zaborava: „Ono što nas kod smrti najviše užasava nije gubitak budućnosti, već gubitak prošlosti. Čin zaborava je oblik smrti koji je stalno prisutan u okviru života.”5

Kod mnogih ljudi je strepnja od smrti otvorena i lako prepoznatljiva, koliko god bila mučna. Kod drugih je suptilna, zatvorena i sakrivena iza drugih simptoma i otkriva se jedino istraživanjem, čak iskopavanjem iz dubina.


Otvorena strepnja od smrti


Mnogi od nas mešaju strepnju od smrti sa strahom od zla, napuštanja ili uništenja. Neke zapanjuje enormnost večnosti, smrt zauvek i za vekove vekova; drugi ne mogu da pojme stanje nepostojanja i pitaju se gde će biti nakon što umru; neki se usredsređuju na užas nestajanja čitavog njihovog sveta; neki se bore sa problemom neminovnosti smrti, kao što je jedna tridesetdvogodišnja žena sa napadima strepnje od smrti iskazala u ovoj elektronskoj poruci:

Čini mi se da su najjača osećanja poticala od shvatanja da ću umreti baš JA, a ne neki drugi entitet, kao što je „ja kao stara dama” ili „ja kao neizlečivo bolesna i spremna da umre”. Pretpostavljam da sam o smrti uvek razmišljala indirektno, kao o nečemu što bi moglo da se desi, a ne kao o nečemu što će se desiti. Nedeljama nakon jake panične epizode razmišljala sam o smrti intenzivnije nego ikada pre i sada znam da to više nije nešto što bi moglo da se desi. Osećala sam se kao da sam otvorila oči pred užasnom istinom i da više ne mogu nazad.

Neki ljudi intenziviraju svoje strahove do nivoa koji vodi do nepodnošljivog zaključka: da ni njihov svet, niti bilo kakva sećanja o njemu više nigde neće postojati. Njihova ulica, njihov svet porodičnih okupljanja, roditelji, deca, kuća na plaži, srednja škola, omiljena mesta za kampovanje - sve to će ispariti sa njihovom smrću. Ništa nije stabilno, ništa trajno. Kakvo onda značenje može imati život koji tako iščezne? Poruka se nastavlja:

Postala sam akutno svesna besmisla - kako je sve što radimo izgleda osuđeno na zaborav i kako će cela planeta na kraju nestati. Zamišljala sam smrt svojih roditelja, sestara, momka i prijatelja. Često mislim o tome kako će jednog dana MOJA lobanja i kosti, a ne neki hipotetički ili imaginarni skup lobanje i kostiju, biti van mog tela a ne unutar njega. Ta misao silno dezorijentiše. Zamisao da ću postojati kao entitet odvojen od svog tela nije mi baš uverljiva, tako da se ne mogu utešiti idejom o večnoj duši.

Postoji nekoliko glavnih tema u izjavi ove mlade žene: smrt je za nju postala personalizovana; to više nije nešto što bi moglo da se desi ili što se dešava samo drugima; neizbežnost smrti obesmišljava ceo život. Ona smatra da je ideja besmrtne duše odvojene od fizičkog tela vrlo neverovatna i ne pronalazi utehu u konceptu života posle smrti. Ona takođe postavlja pitanje da li je ništavilo nakon smrti jednako ništavilu pre rođenja (to je važno pitanje, koje će se ponovo pojaviti u našoj diskusiji o Epikuru).

Jedna pacijentkinja sa paničnim napadima straha od smrti mi je na našoj prvoj seansi dala ovu pesmu:


Smrt sve prožima.
Njeno prisustvo me muči,
steže me; nosi me.
Vrisnem u bolu,
i nastavljam dalje.

Svakoga dana preti uništenje.
Pokušavam da ostavim tragove
koji će mozda biti važni;
bavim se sadasnjošću.
To je najbolje što mogu.

Ali smrt vreba odmah ispod
te zaštitne fasade
čije se utehe držim
kao dete svog ćebeta.
Ovo ćebe propusta užas
što se vraća
u tišini noći.

Više neće biti moga ja
da udiše prirodu,
da ispravlja greške,
da oseća slatku tugu.
To je nepodnošljiv gubitak,
iako se podnosi nesvesno.

Smrt je sve
i smrt je ništa.

Nju je naročito mučila misao izražena u poslednja dva stiha: Smrt je sve / i smrt je ništa. Objasnila je da ju je misao kako će postati ništa opsedala i potpuno obuzimala. Ali pesma sadrži i dve važne utešne misli: da će ostavljanjem traga njen život dobiti značenje i da najbolje što može da uradi jeste da se okrene sadašnjem trenutku.


Strah od umiranja nije zamena za nešto drugo


Psihoterapeuti često pogrešno pretpostavljaju da otvorena strepnja od smrti zapravo nije strepnja od smrti, već je maska nekog drugog problema. Tako je bilo sa Dženifer,
dvadesetdevetogodišnjom trgovkinjom nekretninama, čije dugogodišnje noćne panične napade straha od smrti prethodni terapeuti nisu uzimali kao takve. Celog svog života Dženifer se često budila noću, mokra od znoja, širom otvorenih očiju, drhteći pred sopstvenim nestajanjem. Razmišljala je kako nestaje, zauvek posrće u tami, potpuno zaboravljena u svetu živih. Govorila je sebi da ništa nema značaja ako je sve na kraju osuđeno na potpuno iščeznuće.

Takve misli su je mučile još od ranog detinjstva. Odlično se sećala prve epizode, koju
je doživela u petoj godini. Trčala je prema spavaćoj sobi svojih roditelja, drhteći zbog straha
od smrti, a majka ju je tešila, rekavši joj dve stvari koje nikada neće zaboraviti:

„Pred tobom je veoma dug život, i nema smisla da sada razmišljaš o tome.”

„Kada budeš veoma stara i približiš se smrti, tada ćeš pronaći svoj mir ili ćeš biti bolesna, a u svakom slučaju smrt ti neće biti nepoželjna”.

Dženifer se čitavog svog života oslanjala na te majčine utešne reči, a razvila je i dodatne strategije za ublažavanje napada. Podsećala bi sebe da ona sama bira hoće li
razmišljati o smrti ili ne. Ili bi nastojala da iz svoje riznice dobrih iskustava izvuče neko sećanje - kako se smeje sa školskim drugovima, divi staklastim jezerima i nanizanim oblacima tokom pešačenja na Stenovitim planinama sa svojim mužem, kako ljubi osunčana lica svoje dece.

Bez obzira na to, njena užasnutost smrću nastavila je da je muči i da je lišava velikog dela životnih zadovoljstava. Odlazila je kod nekoliko terapeuta bez mnogo koristi. Razni lekovi bi umanjili intenzitet, ali ne i učestalost napada. Ti terapeuti se nikada nisu usredsredili na njen strah od smrti jer su verovali da je to bila zamena za neku drugu anksioznost. Ja sam odlučio da ne ponovim njihove greške. Verujem da je njih zbunjivao jedan moćan san koji je Dženifer prvi put sanjala sa pet godina i koji joj se potom često vraćao:

Cela moja porodica je u kuhinji. Na stolu se nalazi činija puna kišnih glista, a otac me prisiljava da uzmem jednu šaku glista, stisnem ih i onda popijem mleko koje iz
njih izađe.


Svakom terapeutu kojeg je konsultovala, slika stiskanja glista da bi se dobilo mleko sugerisala je, razumljivo, penis i semenu tečnost; i svaki je, shodno tome, istraživao
mogućnost da ju je otac seksualno zlostavljao. To je bila i moja prva pomisao, ali sam je odbacio kada mi je Dženifer objasnila da su takva ispitivanja uvek odvela terapiju u
pogrešnom pravcu. Iako njen otac jeste imao gadnu narav i jeste verbalno zlostavljao svoju porodicu, ni ona niti njene sestre ne pamte nikakvo seksualno zlostavljanje.

Nijedan od njenih prethodnih terapeuta nije ispitao ozbiljnost i značenje njenog sveprisutnog straha od smrti. Ta uobičajena greška ima veliku tradiciju, a njeni koreni sežu do prve psihoterapijske publikacije: Frojdovih i Brojerovih Studija o histeriji iz 1895. godine. Pažljivo čitanje tog teksta otkriva da je strah od smrti prožimao živote Frojdovih pacijenata.6 To što je on propustio da ispita strah od smrti bilo bi zbunjujuće da nema njegovih kasnijih zapisa koji objašnjavaju kako se njegova teorija o poreklu neuroze zasniva na pretpostavci o konfliktu između različitih nesvesnih, primitivnih, instinktivnih sila. Frojd je napisao da smrt
ne može igrati ulogu u genezi neuroze, jer u nesvesnom nema predstava o njoj. Naveo je za to dva razloga: kao prvo, mi nemamo lično iskustvo smrti i, kao drugo, nemoguće nam je da pojmimo sopstveno nepostojanje.7

Iako je Frojd pronicljivo i mudro pisao o smrti (u kratkim, nesistematičnim esejima kao što je „Naš stav prema smrti”, napisan po završetku Prvog svetskog rata),8 njegova „desmrtizacija” smrti, kako je to nazvao Robert Lifton,9 u formalnoj psihoanalitičkoj teoriji umnogome je uticala na generacije terapeuta da se okrenu od smrti a prema onome što su verovali da ona predstavlja u nesvesnom, naročito napuštanju i kastraciji. Zaista, moglo bi se tvrditi da psihoanalitički naglasak na prošlosti predstavlja uzmicanje od budućnosti i od suočavanja sa smrću.10

Od samog početka rada sa Dženifer, krenuo sam da otvoreno istražujem njene strahove od smrti. Nije bilo otpora: bila je voljna da radi i odabrala je baš mene jer je
pročitala moj rad Egzistencijalna psihoterapija i želela je da se suoči sa egzistencijalnim životnim činjenicama. Naše terapijske seanse su bile usredsređene na njene ideje, sećanja i fantazije o smrti. Zamolio sam je da pažljivo beleži svoje snove i misli tokom paničnih napada straha od smrti.

Nije morala mnogo da čeka. Kroz samo nekoliko nedelja, doživela je težak panični napad straha od smrti nakon što je odgledala jedan film o nacističkom periodu. Bila je duboko
potrešena potpunom neizvesnošću života opisanog u filmu. Nedužni taoci su nasumično birani i ubijani. Opasnost je vrebala na svakom koraku: sigurnosti nije bilo nigde. Pogodila ju je sličnost sa njenim porodičnim domom iz detinjstva: opasnost od očevih nepredvidivih besnih ispada, njen osećaj da nema gde da se sakrije i da će sklonište pronaći samo unevidljivosti - odnosno tako što će govoriti i tražiti što manje može.

Ubrzo nakon toga, ponovo je posetila svoju kuću iz detinjstva i, prihvativši moj predlog, meditirala pored grobova svojih roditelja. Tražiti od pacijenta da meditira pored
groba možda izgleda radikalno, ali Frojd je 1895. godine opisao kako je pacijentu dao upravo takve instrukcije.11 Dok je Dženifer stajala pored očevog nadgrobnog spomenika, iznenada joj je na pamet pala jedna čudna misao: „Koliko li mu je samo hladno u tom grobu.”

Razgovarali smo o toj čudnoj misli. Delovalo je kao da njen detinji pogled na smrt, sa svojim iracionalnim komponentama (na primer, da mrtvima i dalje može biti hladno), još
uvek živi u njenoj mašti, rame uz rame sa njenom racionalnošću odrasle osobe.

Dok se vozila kući sa seanse, u misli joj se ušunjala jedna melodija koja je bila popularna tokom njenog detinjstva, i ona je zapevala, iznenadivši se što se seća čitavog
teksta:

Jesi li ikad pomislio, dok prolaze mrtvačka kola,
da ćeš možda baš ti biti sledeći?
Umotaju te u veliki beli čaršav,
i zakopaju dva metra pod zemljom.
Stave te u veliki crni sanduk
i prekriju zemljom i kamenjem.
Potom sve ide dobro oko nedelju dana,
a onda kovčeg počinje da propušta!
Crvi se uvlače, crvi se izvlače,
igraju tablića po tvojoj njušci,
jedu ti oči, jedu ti nos,
jedu ti kožu između prstiju.
Jedan ogromni crv sa buljavim očima
uvuče ti se u stomak i izmili kroz oko.
Stomak ti se pretvori u zelenu sluz,
a gnoj pocuri kao šlag.
Ti to namažeš na parče hleba,
eto šta jedeš kad si mrtav.


Dok je pevala tu pesmicu, navrla su joj sećanja kako je njene sestre (Dženifer je bila najmlađa) nemilosrdno zadirkuju pevajući tu pesmu iznova i iznova, ne obazirući se na njenu očiglednu, gotovo opipljivu patnju.

To što se setila te pesme za Dženifer je bilo otkrovenje, koje ju je dovelo do spoznaje da njen učestali san o ispijanju mleka iz glista nije imao veze sa seksom, već sa smrću opasnošću i nedostatkom sigurnosti koje je iskusila u detinjstvu. Taj uvid - da je u sebi nesvesno čuvala detinju predstavu o smrti - otvorila je nove puteve njenoj terapiji.

     Celu knjigu možete preuzeti 
 u PDF - u



IZ ARHIVE :

Irvin Jalom, Lečenje Šopenhauerom, 


_________________________________________

1 Gilgameš: sumersko-babilonski ep [preveo i priredio Stanislav Preprek], Sarajevo, „Veselin Masleša”, 1985.

2 Adolfa Mejera citirao je Džerom Frenk (Jerome Frank), lična komunikacija, 1979.
3 Izraz ’ekonomisano zdravstvo’ (engleski: ’managed care’) se koristi u Sjedinjenim Američkim Državama da bi se opisali različiti postupci čiji je cilj smanjenje troškova zdravstvenih ustanova. Ovaj koncept zdravstvene zaštite je uveden sredinom sedamdesetih godina prošlog veka kako bi se zaštitili finansijski
interesi kompanija koje su se bavile zdravstvenim osiguranjem. Od tada je predmet široke debate u kojoj protivnici osporavaju njegovu efikasnost, ističu da je došlo do smanjenja kvaliteta zdravstvenih usluga, ali, čak, i da je ovaj pristup usmeren na profit doveo do poskupljenja zdravstvenih usluga. [prim. red.]

4 Postoji velika, veoma aktivna oblast eksperimentalnog istraživanja strepnji od smrti (koja su velikim delom sproveli zagovornici „teorije o upravljanju strahom”), koja pokazuje sveprisutnost strepnje od smrti i njen ogromni uticaj na samopouzdanje, na izuzetno širok opseg osobina, uverenja i ponašanja ličnosti; na istrajnost kulturnih pogleda na svet i potvrđenih standarda. V. na primer: Solomon, S. Greenberg, J. Pyszczynski, T. „Pride and Prejudice: Fear of Death and Social Behaviour”, Current Directions in Psychological Science, 2000, 9 (6), 200-204; Pyszczynski, T. Solomon, S. Greenberg, J. In the Wake of 9/11: The Psychology of Terror, American Psychological Association, Washington, D. C., 2002.

5 Citirano u: Roth, P. Shop Talk: A Writer and His Colleagues and Their Work, Houghton Mifflin, Boston, 2001, 97.

6 Za više detalja, videti moj uvod u nedavnom izdanju: Freud, S. Breuer, J. Studies on Hysteria (priredio i preveo J. Strachey), Basic Books, New York, 2000. (prvi put objavljeno 1895. godine).

7 Freud, S. Inhibitions, Symptoms and Anxiety (preveo J. Strachey), Hogarth Press, London, 1936. (prvi put objavljeno 1926. godine).

8 Freud, S. „Thoughts for the Time on War and Death: Our Attitudes Toward Death”. Collected Papers of Sigmund Freud, IV, Hogarth Press, London, 1925. V. takođe Yalom I. D. Existential Psychotherapy, Basic Books, New York, 1980, 64-69.

9 Lifton, R. J. The Broken Connection, Simon & Schuster, New York, 1979.

10 Spiegel, D. „Man as Timekeeper: Philosophical and Psychotherapeutic Issues”, American Journal of Psychoanalysis, 1981, 41(5), 14.

11 Freud, Breuer, 1895/2000.

Нема коментара:

Постави коментар